Gađenje

Ne znam kako vi, ali sve češće i sve konkretnije mi se gadi svijet u kojem živim(o). Sva ta konfuzna, zbunjujuća, ksenofobična zvona koja izluđuju čovjeka, svo to prenemaganje oko toga da se kaže istina – ma koliko bila bolna i neprijatna po one koji je ne žele čuti – izazivaju jednostavan osjećaj. Gađenje. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

1. Gađenje oko podgrijavanja atmosfere u iščekivanju presude Radovanu Karadžiću.

Bivši psihijatar na Koševu, sarajevski student medicine, pjesnik uvrštavan u antologije, predsjednik Stranke zelenih, alternativni doktor Dabić, ukratko čovjek sa hiljadu lica, utječe na život generacija već četvrt vijeka. Njegov politički put je krenuo 1990, a i otad je promijenio hiljadu lica – bio je predsjednik SDS-a, i tzv. Srpske Republike BiH, dio pobjednik izbora zajedno s Alijom Izetbegovićem i Stjepanom Kljuićem, pa ratni vođa, pa je član pregovaračkog tima kojem je Richard Holbrooke garantirao imunitet, pa progonjeni osumnjičeni ratni zločinac i na kraju zatvorenik. Kad se sve sabere i oduzme, imao je više lica nego rahmetli David Bowie, a stvar je u suštini jednostavna: osim što je bio vrh koplja srpskog nacizma, još su barem dvije strane glancale njegovu oštrinu: njegovi dojučerašnji partneri iz vlasti čije su neodlučnost i kalkulantstvo barem u tri navrata spašavale glavu psihopate sa Durmitora, i licemjerje tzv. međunarodne zajednice koja je, s nekoliko učinkovitih poteza mogla ranije prepriječiti stradanja u Bosni i Hercegovini (možda i u Hrvatskoj i na Kosovu) i tako spasiti tragedije stotine hiljada ljudi. 

Ovako mi se gadi i njegov intervju iz haške ćelije, i reportaže iz vukojebine iz koje je jednom došao u Sarajevo, i tobožnje dušebrižništvo koje pokazuju oni kojima služi kao alibi za to šta su postali današnje Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Koliko, dakle, god Karadžić dobije za svoja nedjela – malo je! One koji trijumfalističkim šepurenjem žele da pokažu da je presuda njemu – njihova pobjeda, tu i tamo treba podsjetiti šta su napravili da bi Karadžić četvrt stoljeća figurirao kao politička pojava. 

2. Gađenje nad iščuđavanjem zbog terorističkih napada.   

Danas je, više nego ikada ideja ujedinjene Evrope daleko od stvarnosti, jer su terorizam i nasilje dostigli onu tačku u kojoj nije siguran nijedan aerodrom, nijedna željeznička stanica, nijedna novinska redakcija i nijedan kafić na Starom kontinentu, od Istanbula do Atlantika. Posljednja meta životinja koje sebe zovu IS-om bio je administrativni centar Evrope Bruxelles, a prva žrtva tog napada – Peruanka, dakle osoba iz Južne Amerike. Za pogledati istini u oči u tom slučaju, valja se, opet, prisjetiti nekih prošlih vremena i podsjetiti da je IS samo nova epizoda serije koja je počela u Afganistanu. Tamo je Zapad, tačnije Sjeverna Amerika, stvorio i naoružao talibane. Milioni ljudi su stradali, ubijani su, ranjavani ili protjerivani, kako bi se iz Afganistana otjerale trupe Sovjetskog saveza, a onda je na scenu stupila Al’Qaida. Koju je opet, preko svog ekskluzivnog partnera Osame bin Ladena, finansirala i jačala – ili je s njom trgovala – jedina svjetska velesila. 

Sličan princip je primijenjen i u Siriji, u kojoj je za potrebe rušenja Assadovog režima stvoren IS, monstruozna tvorevina koja pokazuje svoje najmračnije lice. Slike koje stižu s teritorija kojima vlada Islamska država izazivaju jezu. I, opet gađenje. Egzekucije se vrše na ulicama, bičevanja i premlaćivanja žena su neka vrsta obaveznog programa, a četverogodišnjoj djeci se daje da detonatorima raznose taoce. U tom smislu, pozivanje na solidarnost u odnosu na terorizam je – prevaziđeno. IS se morao udariti na vrijeme, slično onome kako je trebalo udariti Karadžića, i stvar, najvjerovatnije, ne bi došla tamo gdje je danas. Zapad će se, dakle, poput Tarasa Buljbe, morati sjetiti kako je stvorio svog sina, i ukoliko hoće bilo kakvo rješenje, to će svoje “dijete” morati – rastvoriti. Već je nakon Iraka bilo jasno da je “recept” koji se koristi za rušenje vlasti u islamskim zemljama koje nisu po volji – pogrešan. To što ubija u Bruxellesu, Parizu i Istanbulu, sutra već možda i u Sarajevu je jezivo, ali u krajnjem izaziva gađenje. U odnosu na činjenicu da se umjesto da se aždahi glava otkine na vrijeme, njih hrabrilo, s njima trgovalo i opremalo, da bi se kontrolirala nafta. Ono što danas puca po evropskim gradovima su eksplozije čiji se fitilji potpaljuju na Bliskom istoku posljednjih dvije i po decenije. U tom smislu sve, osim iskrenog žaljenja i saučešća sa žrtvama, izaziva gađenje. 

3. Gađenje nad vlastitim licemjerjem. 

Kad su, onomad nedavno, u Sarajevu  održane, iskreno rečeno, besmislene demonstracije oko zabrane nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama u BiH, bio sam blago rečeno, zgađen nad činjenicom da osim nekolicine univerzitetskih profesora i par dežurnih protivnika idiotluka, niko ozbiljno nije uzeo u kritičko razmatranje elementarne činjenice. Uvođenje hidžaba i nikaba u sudove protivno je načelu pravde, jer poseban način odijevanja sudija i porote u sudovima diljem civilizacija sugerira da se vanjski izgled u pravosudnim institucijama mora ostaviti ispred sudnice i da svi pred licem pravde moraju izgledati jednako. 

Palo mi je u oči, pa mi se opet zgadilo, da poznajem toliko intelektualki koje se smatraju feministicama, i koje su u “teorijskom”, pa i praktičnom smislu spremne “skakati u oči” za ravnopravnost spolova i žensko pismo i diskurs i metajezik šta sve ne, ali da nijedna – izuzimajući književnicu Jasnu Šamić – nije eksplicitno napisala svoj stav. Neka mi bude oprošteno, ako sam nešto preskočio, ali te su mi stvari – princip Drugog i žensko pismo – bitne, pa sumnjam. Nigdje odlučnog stava u odbranu integriteta žene, koja se u ovom slučaju svodi na objekat kojem religija propisuje kako će biti odjevena tamo gdje Pravda mora biti najviši, neupitan princip. 

Tu se, drage moje, vodi bitka za ravnopravnost i ženske principe. Istinabog, valja i razumjeti: nije lako stati pred dvije hiljade žena koje misle da misle drugačije. I staviti se pred njihov sud, nahuškan od dijela mafije koja se smatra političkom elitom, i zaokružen sindromom žrtve iz posljednjeg rata. Plus zaštita lavežom džukela koje nacionalizam koriste kao zaštitu da ih ruka pravde ne dohvati. Tu se ne biraju sredstva: mogu vas proglasiti izdajnicom, rospijom, naći vam još hiljadu uvreda. Što uostalom stalno rade nama mužjacima koji im nismo po mjeri. To što rade je oduzimanje temeljnog dostojanstva ženi. I tjeranje društva sedamdeset godina unatrag.  

Nastavi li se ovako, dobit ćemo studentski dom ili obdanište nazvano prema nekom zločincu, koji čak i nema ime i prezime nastalo na našem tlu. I bit ćemo isti kao oni koji nam se danas gade, jer studentskim domovima daju imena zločinaca poteklih iz njihovog “plemena.” 

Tada ćemo se, još jedino, moći gaditi sami sebi.