Fudbal, Fašizam, Francuska & još ponešto

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Eto, sad znamo sve učesnike Mundijala u Brazilu i ostaje nam da 6. decembra sačekamo (ne)sreću izvlačenja iz šešira, pa da vidimo, što kaže omiljeni žanr - deseterac: koju borbu treba zametnuti. Baraž je nakon dužeg vremena prošao beznašeg znojenja i obilježile su ga četiri momenta: prvi je spektakularan autogol Grka Torosidisa u Bukureštu. Grčki je bek natrčao na loptu koju bi lagano izbio svaki pionir i sa šesnaest je spektakularno spakovao iza leđa svog golmana Karnezisa. Da stvar bude paradoksalnija, bio je to najljepši grčki gol u kvalifikacijama, jer znamo koliko su se mučili da pogode na putu u Brazil. Ipak, to im nije pokvarilo veselje, tako da ta naša grupa koju smo skloni potcjenjivati , ipak, šalje dva predstavnika u Brazil. Što, ipak, može značiti da i nije bila tako slaba.

Doduše, kad čovjek pogleda našu predstavu protiv Argentine, moglo bi se staviti i nešto argumenata na drugu stranu: bez Messija ili ne, Argentina jeste bolja, uvijek je velesila i, u krajnjem, od njih nije sramota izgubiti. Ali, ono što se vidi – vidi se: Zmajevi su ekipa bez brzih veznjaka koju, u kranjem, nije teško pročitati. Kad protivnik uštopa Pjanića i Misimovića – a sa strane nije bilo Lulića – ostaje da se situacije rješavaju eventualno “po engleski”. Visokim loptama na Džeku, što ostane pokupiće Vedo, što kako znamo,  nije pravo rješenje. Ovisno o žrijebu i vremenu, Papetu i Švabi valjaće razmisliti kako i s kim ubrzati protok lopte u srednjem redu. Dakle, bez panike, i bez suvišne zluradosti po medijima i društvenim mrežama.
Hrvatska je u tom smislu, i ne samo tu, imala sreću: Island, naprosto, nije (bio) dorastao protivnik, tako da je “njemačka” filozofija novog izbornika Nike Kovača “u igru će samo najspremniji borci koji su spremni ostaviti baš sve na terenu” – bila dovoljna da se viziraju za Brazil. Istina, na tom putu ostaće mrlja: Thompsonovsko urlanje Joea Šimunića “Za dom” i rulje “spremni”, koje je obišlo svijet. Šimunić je “dite” australske emigracije u čijem je jednom dijelu slika Neumrlog Poglavnika obavezna ikonografija, a pjesma “Uz Neretvu kamioni žure/nose crnce Francetića Jure” – ultimate soundtrack. I očigledno, u Njemačkoj gdje je 12 godina jeo kruh od lopte (i to u tri “H”, HSV-u, Herthi i Hoffenheimu) nije naučio ništa ni iz povijesti, ni iz ponašanja.

Saberi i oduzmi, ali valja reći da su recidivi fašizma uredno egzistiraju u zapadnog susjeda i svako malo se to prelije i preko Save (češće preko Dinare, reklo bi se) i onda imamo što imamo. Aj’ da malo pretjeramo, al’ ne previše: sreća što smo u istom šeširu za Mundijal, jer bi eventualna utakmica između BiH i Hrvatske u Brazilu mogla izvesti VBR-ove na lijevoj i desnoj obali Neretve u danu održavanja tog događaja.

Elem, Šimunić se kasnije izvinjavao, Niko Kovač se hinjski izvukao “da ne bi komentirao njegovo slavlje”, a sva je sreća da u Hrvatskoj postoje i ljudi poput ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića koji se ne libe poslati poruku: “E moj Šimuniću, tebi treba lekcija iz povijesti. Ako želiš osobno ću ti pomoći da dobiješ dobrog profesora i shvatiš kakav je to poklič 'Za dom spremni'". Sve u svemu stvar će preuzeti FIFA, pa će Neoprezni Ustašoid Joe dobiti što je zaslužio.

Ali, ono što FIFA i UEFA neće preuzeti a bolno je, i ponavlja se svako malo, je (prljavi) prolaz Francuske. Na Mundial i na Euro: treći put u četiri godine “na foru”. Prvo Henryjeva ruka protiv Republike Irske, pa sumnjiv penal protiv BiH u Parizu i sada metar ofsajda Benzeme i crveni karton stoperu Ukrajine Kačeridiju, su previše, da bog kaže. Za kladioničarske sladokusce, evo jednog podatka koji sve govori. Jedan od najčešće igranih događaja na evropskim kladionicama za ovaj baraž  bio je crveni karton na utakmici Francuska – Ukrajina!

Ali, vive la tiranie, reklo bi se. Dabogda crk’o svjetski ovakav (fudbalski) poredak u kojem možeš nešto zaslužiti, ali da bi to ostvario moraš imati ili nemati Platinija.  Stvarno, kad je tačno dosta kad su francuske krađe u pitanju? U tom sam smislu odlučio poduzeti mali korak za čovječanstvo, a još manji za sebe: ispisaću se sa spiska novinara koji svake godine glasaju za Zlatnu loptu u okviru ankete France Footballa. Baš će se oni nasekirati! Znam, ali će moje srce (koje kuca za Tebe i Velež, ale, ale, ale) , barem biti na mjestu. Nek’ se j…u više! I oni, i Blatter i Platini. 

A neko ko je zaista zaslužio Brazil su njihova (jezička) “braća”:

Portugalci(te), na čelu sa Commandanteom Kristinom, koji je gestom pokazao Zlatanu: “Vidi majstore, tamo gdje ja igram, ja sam baja!” Njegov treći gol protiv Švedske bio je pravo remek djelo. On je Tip koji vam može biti simpatičan ili ne, kojem njegovi navijači nekad zamjeraju aroganciju, “da je više zvijezda nego Portugalac”, ali koji svojom igrom u ovom trenutku na svijetu najbolje igra igru kojom se zaluđuju milioni: brz kao vrag, u odlučujućim trenucima hladan kao špricer, s imidžom koji je negdje na pola puta između latino lovera i metro – lovca on pokazuje da je rasizam glupost, da su novci relativni, i da je sve što se računa , zapravo, vještina. U ovom slučaju – genijalnost.