Dronovi se saginjati neće

Šujica, Shengull, Sinani, Rama, Cana, Mehinović, Batrović, Faruk Domi, Muriqi, Vokrri, Nexhipi.  

Znače li vam ova imena išta? Ništa, velite. Onda, ništa. To je sastav FK Priština koji je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća  prvo izborio status standardnog prvoligaša, a onda (na)mučio sve  jugoslavenske timove: donijeti bod iz Prištine bila je prava nemoguća misija, “ginuli” su za svoj bijeli dres, nošeni frenetičnom podrškom 35 000 navijača na svakoj utakmici. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Njihov fudbal bio je jedan od  kanala slobode, jedna od rijetkih stvari u kojima su mogli pokazati da su ravnopravni nama, ostalim Jugoslavenima, koji smo tada postojali duboko nesvjesni međusobnih podjela. Tamo, na Kosovu, vladali su jaki policijski odredi, policijski sat, a ja sam se počeo baviti novinarstvom. Moj drug S. otišao je napraviti intervju s njihovim Mandelom, Ademom Demaqijem koji je nevin u zatvoru proveo skoro 30 godina, a Slobodan Milošević je demagogijom o ugroženosti Srba polako trasirao put nezavisnosti autonomne pokrajine. Na rijetkim televizijskim snimcima protesta na kojima su se vidjeli Albanci, stajala su, uglavnom mlada i odlučna lica za koja se vidjelo da neće popustiti. 

U devedesetim samo sam jednom gledao FK Prištinu; klub je u raspodjeli zamišljenog ratnog plijena pripao ratnom zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu, u njemu su za vrijeme okupacije Kosova igrali samo igrači srpske nacionalnosti. Pamtim jedan dijaboličan prijenos sa stadiona u Prištini, utakmicu bez gledatelja i navijača, i glas komentatora koji nabrajanjem igrača u beskraj pokušava narušiti opću nijemost besmisla. 

Kad sam preksinoć uvečer, u prijenosu sa stadiona JNA u Humskoj ulici vidio atmosferu koja čeka da se zapali, i letjelicu koja nosi slike dvojice gerilaca te jedne formalno nepostojeće, ali države koja se svakim danom sve više konstituira, prvo što je palo na pamet da ratovi između balkanskih naroda – Srba i Albanaca, pogotovo, – još nisu završeni. I da, u sigurnosnom i svakom drugom smislu, igračka od nekoliko stotina eura može zapaliti strasti, i suspendirati cijelu jednu “strukturu”, koja se pred svojim građanima i međunarodnom javnosti hoće predstaviti kao “ozbiljna”. I ismijati državu.

"Velikoj, Nebeskoj Srbiji" stižu računi?

Sve dok socijalnu dinamiku i “harmoniju” ovih društava, predvođenih seoskim namjesnicima čija intonacija odaje strogoću predratnog milicajca na dionici lokalnog puta Pale – Mokro, određuju “utakmice visokog rizika” – tu nema ni sreće ni pameti. Priče o “destabilizaciji regiona”, “daljnjem urušavanju stabilnosti u Srbiji” i tako dalje su – budalaštine. Slične onim nekadašnjim u kojima smo morali slušati o ugroženosti i opasnosti po svete srpske zemlje. Istina, jednako besmislene i nesadržajne poruke poruke šalju i međunarodne institucije. “politika se ne vodi na stadionu”, “EU nema veze s incidentima u Beogradu”, poručuju namještenici Bruxellessa. Iz pozicije iz koje ne treba brinuti za sigurnost. Jednom zauvijek podvučena linija kako su Srbi u 90-im bili "bad guys", mogla bi ih stajati dobivanjem štapom po prstima i u slučajevima kad bivaju isprovocirani, i manje krivi, kao što je bio slučaj na utakmici s Albanijom. 

Jednostavno rečeno: bahato i neodgovorno “pripremanoj” Velikoj, Nebeskoj Srbiji, za koju je plan širenja prvo išao preko istjerivanja Albanaca, i simbolički i suštinski, stižu svi računi. Poput ogromne cifre ispisane na fiskalnom računu od tri kvadratna centimentra, na dronu od nekoliko stotina eura, s nebesa, a zapravo s krova obližnje crkve, stigla je zastava “države”, za koju u budućnosti uopće nije nemoguće da se uspostavi.  I to, s dvojicom likova iz prošlosti, jednim političarem Xhemaillijem, i jednim hajdukom Isom Boljetincom, nekakvom inačicom Hercegovca Andrijice Šimića, o kojem se i danas u vrijeme dronova i robota pričaju legende: da je iz mjesta, s dvije noge mogao preskočiti magarca.  

Nacionalni naboj i konjuktura Zapada koje su u posljednje dvije decenije išle na ruku Albancima, danas sasvim realnim čine postojanje velike Albanije, koja se formalizira na prostorima gdje žive Albanci, od Tetova do Mitrovice, i od Ulcinja do Gjirokastera. O tome, kako zbog jednog ograničenog incidenta cijela javnost opet postaje vampirska i rezolutna, više skoro da i ne treba govoriti: do kraja denacificirana Srbija ne može shvatiti da na ruševinama Jugoslavije koje je u najvećoj mjeri sama skrivila, neće moći narasti ništa više od, u globalnim tokovima male, ne baš tako bitne, agrikulturne zemlje s jednom (istočnoevropskom) metropolom. Za više se nema, i ne može: minihelikopter koji je sletio na centar stadiona u Humskoj je to očigledno pokazao.  

Snaga drona

Tamo gdje nema razuma, nema ni prosperiteta: jedino, valjda gore od rezolutnog nacionalističkog diskursa koji horski odjekuje s većine srpskih medija su saopćenja međunarodnih institucija u kojima se poručuju stavovi opće prakse tipa “stadioni ne trebaju služiti politici” ili “EU ne snosi nikakvu odgovornost za incident u Beogradu” je, zapravo, nastavak opće politike nezainteresiranosti i zaboravu. S druge strane, čovjek se još pomalo iznenadi kad vidi da jedan dron (riječ nedjelje, pa i mjeseca) dotle “mobilizira” patriotske osjećaje, baš kao i 1991. Dotle da oni koji se bave nekim finim poslovima, prate ATP listu ili uređuju medije, preuzmu mentalnu sliku gnomova oko kazana za rakiju i grah u podromanijskom (k)raju. 

Za to vrijeme dok sluđena i zapuštena Srbija čeka da krene u pravcu bilo kakve samosvijesti, Albanci koje smo nekada podržavali, i znali sastave njihovih ekipa napamet, zadovoljno trljaju ruke i čekaju svoju priliku. 

Kad je Slobodan Milošević na početku svog kratkog, ali krvavog leta poručio “Srbija se saginjati neće” vjerovatno nije mogao ni sanjati da će jednog dana u pola Beograda doletjeti zastava, po koju će se morati sageti valjda svaki Srbin koji je u njemu vidio Osloboditelja. To je jedna od pouka koju treba izvući od prošlog utorka navečer, bez obzira kako UEFA presudi lakrdiju koja se tamo desila. 

Došlo dakle drugo vrijeme u odnosu na ono kad smo (polustidljivo) podržavali kosovsku slobodu i veličali njihove napore. 

Vrijeme u kojem se dronovi, očito, neće saginjati.