Đavo u (božjoj) Službi

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Iz dana u dan iz sve dubljeg mraka na vidjelo izlaze detalji o “Đavoljem vladiki”, tipu prema čijoj bi se biografiji – osim tajnih pornića – mogao snimiti vrlo pristojan horror triler, atraktivnog naslova. Šta kažete na, recimo ovaj: Đavo u mantiji? Nije baš odveć inventivan, reklo bi se. A Strava i sex u hramu Sv. Save? Budući da je šejtan u ovom slučaju davno odnio šalu, bavljenje “fenomenom” Kačavenda prokleto polako – kao i sve normalne stvari “u regiji” doći će do nekakvog epiloga kojim ni minimum (civilne) pravde neće biti zadovoljen.

Izuzet(n)ost vjerskih zajednica od zemaljskih pravila na ovim prostorima traje dugo. Za vladavine komunizma religija je, slijedeći Marxovu misao, bila proglašena “opijumom za narod”. U tom smislu “demokratske” promjene u devedesetim su donijele simbiozu nacionalizma i religije. “Posvećivali” su se mitinzi, (pred)izborni skupovi, a stranački kongresi i ostale naci- masovke nisu mogle proći bez sveštenstva koje je pažljivo gradilo novonastala “društva” sve dublje utvrđujući privilegije vjerskih službenika.

Ipak, ta perverzna veza između vlasti i crkve niti je od jučer, niti se može reći da je ikada bila trajno prekinuta. Ucjena, taj omiljeni metod balkanske “politike” u konkretnom slučaju Kačavenda traje još od 1978. godine, kad je Državna bezbjednost ocijenila da se preko saradnika Službe čije je kodno ime bilo Pablo,može ostvariti značajan uticaj u vrhu Srpske pravoslavne crkve. Sklon raznim avanturama i seksualnim doživljajima, Pablo je, baš kao i u zagrljaj s mladićima na filmu koji danas kruži internetom, uletio u t(r)ajnu vezu sa Službom, koja ga je pratila do danas. I u dobroj mjeri držala tu gdje jeste. Pablo je, naravno, otac Vasilije, a Služba se vremenom mijenjala, ali su njeni ciljevi, i njene metode, uglavnom ostale iste.

Poredak

Gustoća mraka kojom su obavijene vjerske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, direktno je proporcionalna vezanošću tih institucija sa vlašću. Ukoliko ikome padne na pamet da ovaj teren trajno pacifizira i civilizira, moraće vjerskim institucijama striktno ograničiti prostor djelovanja. I, prije toga objaviti koje su se sve vrste ustupaka od tajnih službi činile vjerskom establishmentu.

Kačavenda

U tom smislu, najjače veze političkog i vjerskog vrha opstale su u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, direktno vezanoj za “poredak”: o svemu tome, uostalom, najbolje govore “svježi” primjeri vladike vranjanskog Pahomija koji je prije nekoliko godina optužen za sekusalno napastvovanje nekolicine mladića, prvostepeno je i osuđen, ali je njegov “predmet” “zbog nekih starih veza i razloga” - zastario. Još uvijek nije riješen ni “slučaj” oca Branislava Peranovića koji je kao “upravnik” Centra za odvikavanje u nekakvoj vukojebini kod Loznice  udarcem šipkom u glavu počinio ubojstvo “štićenika” Nebojše Zarubca. Baš kao što je i prije petnaest godina , u jednoj drugoj vukojebini, Papraću kod Šekovića, život u eksploziji bombe izgubio i bogoslov Milić Blažanović, koji je “previše znao”, i kao takav “morao umrijeti”.

Vlasti se u takvim slučajevima, skoro uvijek, pokazuju kao zle maćehe, uvijek spremne “oprostiti” nestašluke u onoj mjeri u kojoj će zauzvrat dobiti usluge. Tako je (bilo) i s Kačavendom: početkom devedesetih se brzo prešaltao i za Radovana Karadžića i kompaniju ekspeditivno učestvovao u naoružavanju Srba u Istočnoj Bosni, blagosiljao zločine, među ostalim i onaj u Srebrenici. Poslije rata, sasvim je uredno i bez viška pitanja postao član nečega što je mogla poroditi, valjda samo tako besmisleno “uređena” država kakva je postdaytonska BiH - Međureligijskog vijeća. I stao uz Dodika. Kakva mizerija!? No, ukoliko se zna da u takvim među -“institucijama” sjede i pripadnici drugih konfesija s puterom na glavi, i eto nas na početku priče.

Usred perverzne “ljubavi” između mita i mentaliteta, u kojoj se mit o “svetom i velikom” i dominaciji “nas nad njima” hrani religijskim konceptom o (etnički) čistom prostoru, a mentalitet stalno hramlje i posrće u doušništvo zbog “straha” da ne zavladaju “oni”.

I zbog (ne)svijesti o vlastitoj devijantnosti. 

Lice

I sve bi to nekako i prošlo da nije ljudskih života: da u tim “igrama” majke i očevi sinove koje su poslali u crkvu ili bogosloviju ne dobijaju u sanducima ili trajno oštećene (ili ih kao u slučaju Blažanovića, ne dobiju nikako, čak ni mrtve), jer, eto, važni “saradnici” imaju neke nastrane sklonosti.

I, šta će na kraju biti s Kačavendom, koga se tako nevoljko i sporo rješavaju njegovi pretpostavljeni, a koji je prije samo dvije godine bio kandidat za najvišu funkciju u Crkvi kojoj pripada?! Najvjerovatnije će biti osuđen na jednu vrstu izolacije u nekom od manastira na Fruškoj Gori. Tamo ga, možda, stigne i (duboko zakašnjela) zemaljska pravda. Upravo tamo gdje je prije stoljeća i po razrađen mit o Kosovu, i ponovo “pušten” među sluđeni puk, da sanja carstvo nebesko.

A sve zbog toga što se na vrijeme nije shvatilo da sve što se stavi pod tepih (ili u skriveni dosije DB-a, svejedno) jednom ispliva i pokaže svoje lice.

Lice đavla u Službi “nacionalnih interesa.” I Državne bezbjednosti.