Dan mrtvih

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ove se godine ljeto nekako produžilo, sunčeve zrake u jutrom okupaju uvijek razrovane i raskopane ulice, a jesenje se boje zlate u raskošnijem svjetlu nego što su ga naše oči u ovo doba godine navikli gledati.

Ove su se godine, nekako, približila i dva dana u kojima se obilježava sjećanje na mrtve: Bajram, o kojem muslimani posjećuju svoja groblja i Svi sveti, odnosno Dan mrtvih. Prvoga dana novembra zapaliće se na grobljima svijeće i crkve će, barem u prijepodnevnim satima primiti više ljudi nego obično, ljudi što kao u nekakvom zamišljenom beskonačnom redu čekaju svoj moment u kojem će prestati ovaj prelazno-prolazni oblik što ga kolokvijalno, i ne bez cinizma, zovemo životom.

Naše je vrijeme mrtvo, ono nije prosperitetno kao neka vremena prije, i našu stvarnost, ponekad, kao tijelo na uzmaku kojem treba dati elektrošok, tu i tamo iz somnabulnog i letargičnog tempa probudi poneka vijest ili događaj. A ovih je dana bilo nekako tako da su nam dolazile samo vijesti o smrti. Dan mrtvih se ove godine odlučio dobro naplatiti. Kako je napisao moj kolega i prijatelj pjesnik iz Ljubljane Esad B.: “kakav je to praznik/ kad za njega moraš biti mrtav/da bi ga doživio.”

Good bye, Coney Island baby

Hja, prvo je početkom sedmice stigla vijest da je otišao Lou Reed, jedan od onih umjetnika koje smatraš svojima, čije ti je djelo uvijek bilo važno i o kojem si se nadao da će nekada morati doći vrijeme da se sretnete. Nije bilo te sreće, jer Transformer je zaspao u New Yorku, gradu čije je boje, mrak, širinu i tjeskobu dočaravao valjda najbolje, uz, dakako, živog i zdravog Martina Scorsesea.

Lou Reed je bio ikona slabih, onih odgurnutih na marginu, pjevao je o ovisnosti, o seksualnim devijacijama, o mentalno obogaljenima, na magičan, minimalistički način koji nije previše mario za vanjsko. Čini se da su njegova djela bila najbolja kad još nije bio osvojio svjetsku slavu, bio je neka vrsta crnog anđela našeg opustjelog vremena, anđela što nekada u sumrak možda obilazi naša groblja, i oplemenjuje naše male, ovozemaljske živote.

Duhovni i stvarni arhitekt

Onda je iz Beograda tiho i nenadano stigla i vijest o smrti Srđe Popovića, advokata i intelektualca u punom smislu te riječi, iako čini se nikada nećeš shvatiti šta taj pojam do kraja znači. Čovjek od akcije koji je, bez obzira na uvjerenja branio sve one koji su bili politički suđeni. Neko je zapisao da je istorija Srđinog bivanja, zapravo, istorija političkih procesa u Srbiji. Arhitekt antinacionalne histerije u Srbiji, osnivač nedjeljnika Vreme, Popović je bio ona vrsta uzora kakvi su bili Bogdan Bogdanović ili Radomir Konstantinović, sjedokosi mudraci koji su znali da je svaka vrsta pokretanja nacionalističke mase put u neminovno zlo, u prolijevanje krvi zbog sumnje u neka druga krvna zrnca. Jednom je prilikom izjavio: “ja nisam Srbin, nego advokat”, a drugom “jedina ozbiljna institucija koju su Srbi stvorili je UDBA.” Bez obzira na to koliko bi se ta dva stave mogla relativizirati jedna stvar ostaje nepobitna: Srža Popović je bio antifašist, džentlmen i vrlo dobro je znao svoj posao. Takvi se ljudi ne pojavljuju često, a takvi gubici nadoknađuju teško.

Kad smo već kod arhitekture ovaj je svijet o ovome Danu mrtvih ostavio i Boris Magaš (1930.), hrvatski akademik, jedan od autora prema kojima možemo čitati ovo i prošlo vrijeme, i to preko sudbine njegovih djela.  Njegovo najpoznatije djelo je stadion na Poljudu, veličanstvena građevina napravljena za Mediteranske igre u Splitu 1979.,  “školjka” koja je kasnije poslužila kao prototip mnogim stadionima na svijetu. Deseci građevina koje je realizirao govore o raskošnom talentu i znanju ovoga arhitekta koji je gradio velike hotele (Solaris, Haludovo), crkve, fakultete, muzeje i čije ideje žive ugrađene u stadione širom svijeta – od Malezije do Portugala.

U Sarajevu, Magaš je bio koautor Muzeja revolucije i to njegovo djelo, kao i, recimo, stadion Maksimir u Zagrebu, izgleda tužno i zapušteno. I podsjeća na to da sve stvari, kao i svi ljudi polažu onaj neumoljivi, teški test vremena, i ispada da samo odabranima pripada da polože baš svaki ispit u toj, najtežoj školi. Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje, reklo bi se.

Vrijeme i praksa

I kad smo već kod poslovica, ovdje valja spomenuti i onu latinsku: “O mrtvima sve najbolje.” Teško ju je ne primijeniti, ali je teško i prešutjeti neke stvari, pogotovo kad su u pitanju neki ljudi koji su vam puno značili dok ste bili mladi. Tako je, nekako, bilo sa smrću Aleksandra Tijanića (1949.), srpskog novinara koji je u jugoslovensko novinarstvo početkom osamdesetih donio dah novog vremena, nešto novog jezika i svoju glasnu i voluminoznu pojavu koja je imponirala u odnosu na dotadašnji sivi i unisoni jezik medija.

Pisao je o urbanim fenomenima, o košarci, o politici na jedan drugačiji način, i gutali smo njegove tekstove u NIN-u ili Nedjeljnoj Dalmaciji. Dolaskom rata se je preračunao, “pragmatički shvatio” da je došlo novo vrijeme i ubacio se u redove one strane koja je završila neslavno, osuđena od cijelog civiliziranog svijeta. S njim se desio jedan , čini se, zakonomjeran paradoks: postao je “važan” faktor srbijanske političko - medijske scene i prestao biti važan nama kojima je bio jedan od najbitnijih. Ipak, nad otvorenim grobom ne treba prestrogo suditi, ako uopće ikada i ikome treba suditi. Aleksandar Tijanić je bio veliki novinar kojeg je politički pragmatizam odveo tamo gdje mi naivni nismo mislili da pripada. Laka mu bila zemlja. 

Slobodan čovjek, tako nas uči duh prosvjetiteljstva, rijetko razmišlja o smrti. Ali, o čemu mi možemo razmišljati nakon ovoliko loših vijesti, u umrtvljenom vremenu. I ima li danas, uopće slobodnih? Mi smo zatočenici prvobitnog kapitalizma, robovi što zveckaju lancima u kreditnoj dolini suza.

I zato, evo jednog posmrtnog marša, red je da se o prazniku, čuje i poneka nota.  (Ovo malo po sistemu  “kad može Elvis. J. mogu i ja”. Posmrtni marš, reklo bi se. Jedan od posljednjih snimaka koji je ostavio još jedan velikan koji nije s nama Solomon Burke je pjesma None of us are free. Bio bi vakat da se ovo vrijeme, konačno, isprati.

Ako prije toga ne odemo mi.