Čovjek je državi teret

Radiosarajevo.ba
Čovjek je državi teret


Piše: Ahmed Burić

Model svijeta u kojem su suvišni svi ljudi osim superbogatih, smišljen je davno, još u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. I dok se svijet polako mijenja, mi živimo zakašnjelu, brutalnu inačicu tog vremena nikada ne učeći ni iz svojih, niti iz tuđih grešaka.

Prošle sedmice, gdje se god okrenete, a tamo izbori: u Francuskoj, u Srbiji, i u Grčkoj. Tri različita, ali takozvanom globalnom krizom ipak povezana slučaja. I još nečim: pričom o sudbini ljevice, odnosno socijalista.

U Grčkoj, pak, narod je, uglavnom, ljutnjom potjerao tehničku vladu koja je zamijenila socijaliste. Ono što danas saznajemo preko (uglavnom pokajničkih) ispovijesti raznih ekonomskih hitmana, ucjenjivača i producenata svijeta kakvoga danas poznajemo – svijeta u kojem su političke ideje obesmišljene ekonomskom piraterijom – prva zaduženja Grčke datiraju još iz početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kad je i smišljen model u kojem danas živimo. Svijet u kojem je teret svaka vrsta ljudi osim onih superbogatih.

Sada Bruxellesu, koji stalno poziva Grke na štednju, ostaje da se dogovori sa još se ne zna s kim. Sa konzervativcima, ekstremnom ljevicom, zatim socijalistima i grčkim fašistima, Zlatnom zorom (kakvo ime za Partiju, a?) koji imaju zastave što neodoljivo podsjećaju na nacističke sa kukastim križem i ove su godine prvi put ušli u parlament.

Ili će ponoviti izbore, što je već najavljeno!? Na kojima nema razloga da se ne ponove rezultati od prije par dana.    

Zašto je grčki primjer za nas važan? Zato što će kao ekonomski nestabilno i socijalno rasuto društvo najmanje narednih nekoliko godina biti poligon za mračne i regresivne ideje. Takvu Grčku vjerovatno čekaju sukobi: između razvlaštenih piramida korupcije koje se neće htjeti odreći privilegija i onih koji će svoj loš standard htjeti preokrenuti brzom, radikalnom akcijom. I tu dolazimo do tačke u kojoj se Evropska unija po prvi put može suočiti sa ratom u svom dvorištu.  


Kako (ne) prokleti starije generacije?
I kod Francuza je stigla promjena. Zavirite li u biografiju novog francuskog predsjednika Francoisa Hollanda, otkrićete da je stigao na vlast tako što je trideset godina strpljivo čekao svojih pet minuta. U tom čekanju prošao je, zaista, Scilu i Haribdu. Radeći za oba Mitterandova mandata u ministarskim kabinetima, nije odmah postao ministar nego poslanik u jednoj lokalnoj zajednici, gdje mu je protivnik bio niko drugi nego još uvijek najveći francuski predsjednik za našeg vakta - Jacques Chirac. Bilo je to u osamdesetim, a njih dvojica su od tada ostali raja: iako nominalno desničar, Chirac je podržao Hollanda na ovim izborima, baš kao što je Holland 2002. bez oklijevanja pozvao socijalističke birače da glasaju za Chiraca protiv ekstremnog desničara Jean Marie Le Pena.

Pamti pa vrati, rekao bi narod, a Hollandeu se upravo vratilo to što je bio strpljiv: uspio je pomiriti dva krila socijalista, bivša supruga Segolene Royal (neka vrsta naših socijaldemokrata na vlasti na vlasti, usta puna ljevice, a u suštini samoljubiva praznina) ostavila ga je preko medija nakon što je od Sarkozyja glatko izgubila prošle predsjedničke izbore. I da Dominique Stross Kahn nije onako amaterski pao, profesionalno oboren u seksualnoj aferi s newyorškom sobaricom, Hollande, najvjerovatnije, ne bi ni bio kandidat socijalista. To mjesto su bili rezervisali za bivšeg šefa MMF-a, kojeg je, eto, ona stvar, došla (političke) glave.

Sve u svemu, Francuska ima novog predsjednika za kojeg kažu da je svoj politički habitus prvenstveno izgradio zbog pobune protiv vlastitog oca, nekadašnjeg ekstremnog desničara.

Tako je to u naprednu svijetu: djeca ne čekaju da im prošle generacije ostave političko okruženje zbog kojih će, poput nas, do sudnjega dana proklinjati svoje pretke, nego neke stvari uzeti u svoje ruke i početi mijenjati svijet.

Za nas je francuski primjer važan jer je Sarkozy - koji je zemlju htio “urediti” thatcherovskom računicom megaliberalizacije i berlusconijevskom sistemu klijentelizma, što znači razdijeliti medije, velike građevinske poslove i resurse prijateljima i kumovima – kažnjen.

Zbog neodgovornosti i sve lošijeg standarda. Nema, dakle, tetića, amidžića, daidžića i svega onoga što se kod nas nakotilo prvenstveno kao višak u državnoj službi. Pri čemu naša nova vlast nije nimalo drukčija – ako nije gora – od one bivše, SDA-ove.


Obećanje, turbo radovanje
Za treću “socijalističku” priču valja malo poviriti u komšiluk gdje je Srpska napredna stranka, za samo tri i po godine postojanja, s Tomislavom Nikolićem na čelu uspjela dobiti izbore (24%), ispred (uglavnom od Evrope) favorizovanog Borisa Tadića i koalicije okupljene oko Demokratske stranke (22,3%).

Pametni ljudi u Srbiji se “krste i levom i desnom” zbog predizborne kampanje u kojoj je nuđenje svega preko turbo obećanja bilo osnovna značajka predizborne kampanje. Nikakve ideje koja zemlju “pod šljivama” može postaviti na bilo kakav solidan oslonac. Ostali se, uglavnom, “čude” uspjehu “pendrek efendije”. Ministar unutrašnjih (ne)d(j)ela Ivica Dačić, sa svojim socijalistima uzeo je skoro 15 posto. U saradnji sa naci-tajkunom Draganom Markovićem Palmom Dačić je uletio u prostor koji je ostao upražnjen odlaskom najvećeg među svim “socijalistima” - Slobodana Miloševića.

Obećanja “novih radnih mesta”, narodnjački mitinzi (sa sve Marinkom Rokvićem i Nadom Topčagić, Bosna je još uvijek najveći rasadnik topuza i džibera) te (šuplja) priča o tome da će država, zapravo, pogurati svoje građane akcijama telekoma i novim kreditima, po ko zna koji put su upalili u Srbiji.

A ako ćemo pravo, ni kod nas nije (bilo) puno drugačije. Populist Dačić već trguje s mjestom premijera. Ako ništa, makar ne krije. Kao što ni Tomislav Nikolić ne krije ko je i šta je, za razliku od Tadića koji bi malo bio Evropljanin, a malo slušao, citiramo, “svog drugog oca, Dobricu Ćosića”. Kod njega pobune protiv oca  neće biti. Kao, uostalom, ni kod nijednog od naših političara.

Zašto je, na kraju, primjer Srbije za nas važan? Zato što iz njega nećemo naučiti ništa. Čak ni to da smo prevareni od snaga koje su nam obećavale da će nas povući naprijed. Epizoda koju danas živimo, zapravo, je brutalna inačica globalnog modela u kojoj je u “državi za čovjeka”, čovjek zapravo – teret.

I dok se svijet mijenja, nabolje ili nagore, mi stojimo.

Nikad spremni da nešto naučimo, kako iz svojih, tako i iz tuđih grešaka.   

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije