Čarobnjak i bodljavina

Zaklevši se časnom riječju da ni privatno, ni javno, ni na bilo koji drugi način neću podržavati, niti relativizirati veliki spektakl – koncert Merlina na Koševu, uredno sam se, iste noći udaljio na jug Zapadnog Balkana. Jednostavno, ne prija mi cijelo to blebetanje oko toga koliko su karte, koliko je najam stadiona, je l’ trebalo prvo sačekati Želju da odigra utakmicu pa Merlinu eventualno iznajmiti stadion. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

To su budalaštine koje u ovom vremenu ne piju vode, baš onoliko koliko su u zabludi oni koji misle – a, vjerujte, ima i takvih - da kad dođu iz dijaspore na Merlinov koncert, čine nešto za svoj patriotski naboj prema Bosni i Hercegovini. Ne dajte se zavarati, sve vam je to, dragi moji, (show) business, i on ima svoja (nemilosrdna) pravila. 

A ona su takva da, u smislu masovne fenomenologije, samo je još jedan događaj u bližem vaktu okupio toliko ljudi: riječ je, naravno, o tradicionalnoj koridi u Čevljanovićima, gdje svake godine u ovo doba ljudi dovedu bikove (ili je, majku mu, obrnuto?) da se bodu, pred 70.000 replikanata stoke nešto sitnijeg zuba. Da se razumijemo, i sam sam nekoliko puta obilazio koridu, i ni na koji način ne osjećam prezir prema takvoj vrsti društvenog slavlja. Vozanje djece u vozićima i na ringišpilu koje uredno i s pažnjom opslužuju pripadnici tzv. selefijske zajednice, uz poluobnažene go-go plesačice, uz nešto deblju janjetinu i muziku Refkinih ahbaba ili Mirsade i Jarana, čini mi se relativno tačnom slikom današnje (duhovne) koegzistencije u Bosni (i Hercegovini.) 

Selefija selfie

Bikovi su u ovoj priči, već odavno povukli u drugi, pa i u treći plan: razlog okupljanja ljudi već odavno nije bodljavina, jer šut s rogatim ne može, što bi rekla narodna poslovica. Teferič je, još uvijek, mjera društvene zabave, i imali nešto protiv toga ili ne, Čevljanovići jesu važna društvena činjenica. Otprilike, kakav teferič, takvo i društvo. 

Razlog bavljenja ovim fenomenom leži u nečemu drugom: u činjenici da se bodljavina, odnosno borba bikova, iz ograničenog prostora pored Sarajeva gdje bikovi imaju ostvariti svoju dominaciju, preselila u drugi prostor. Na društvene mreže na kojima se svako ko misli da se treba očitovati o bilo čemu – a u ovom slučaju o Merlinovom koncertu – oglasio. Pro ili contra, to više uopće nije bitno. “Bitno” je smisliti što više diskreditirajući slogan u odnosu na Merlina (kao da i bez toga nema dovoljno "meze" za stalno podjebavanje pop superstara s Alifakovca) i negdje se legitimirati pripadanjem "pravoj raji" koja za Merlina i njegov koncert ne bi dala ni janjeći zaporak. To možda nije loše u smislu razvoja urbane mitologije (“jarane, da od mene živi život mu ne bi bio Švicarska, nego – Sirija”), i u jednom smislu pokazuje duhovno stanje jednog dijela svijeta koji živi u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Sam Merlin u tom “slučaju”, ništa nije “kriv”, i u tom smislu je stvar uporediva s, nećete vjerovati, koridom u Čevljanovićima: on je napravio proizvod koji je već odavno nadrastao okvir iz kojeg je izašao. On u Beogradu svira pred 50.000 ljudi, u Zagrebu bi te brojke, na kraju vjerovatno ispale slične, i nema nikakvih problema da u svaku dvoranu od Beča do istanbulskih kapija dovede onoliko (hiljada) ljudi koliko u dvoranu može stati.  

I to ne smeta, valjda, nikome nego tom nekom “Sarajevu”, u kojem su ljudi već odavno nadrndani na sve, osim, valjda, na one koji su im, zaista, krivi za ono u čemu žive. Merlin je, poput Bregovića na globalnom, ili Halida na nešto lokalnijem nivou, zapravo lingua franca između vremena prošlog i vremena sadašnjeg. Između vremena u kojem je pisao pjesme za Cecu, pa pjesme posvećene Aliji, pa nekakvu u skupu produkciju odjevenu nerazumljivu mejtefsku metafiziku, koju više slabo ko i razumije. No, neprestani broj ponavljanja pjesama kao što su Školjka ili Hotel Nacional na kraju pritjeraju čovjeka "pravom" sweet popu, odnosno nesuđenom imamu Edinu Dervišhalidoviću. 

Duhovi konjaka

Vjerovatno posljednji čovjek koji bi branio Merlina u estetskom smislu, privatno bih lagao kad ne bih rekao da mi ga nije drago sresti kako na biciklu ili Vespi prozuji čaršijskim ulicama. Jer jednu od čarolija današnjeg Sarajeva – ako nešto tavo uopće postoji – “izhemijao” je baš on. Omaleni pjesnik iz mahale koji je s kačketić imidžom italijanskih kantautora, u vrijeme "procvata" new wavea i punka, u sudentskom Art klubu na Bjelavama (bio je to, mislim, prvi zvaničan koncert tog benda u Sarajevu, negdje u jesen 1982.) i, s očitom govornom manom, zapjevao o Duhovima konjaka, o nečemu što ga boli i raduje. Na malo čudan, polunarodnjački način, i s nešto više turcizama u tekstovima. 

Pošteno, reklo bi se, tim više što znam da je Dinin socijalni angažman, duboko ukorijenjen u mahalskoj solidarnosti – neporecivo human, i da djeci koja se ne mogu školovati omogućava ono što hiljade djece u BiH  – pa i on sam kao dječak – nisu mogli imati. U cijeloj toj stvari ne treba zaboraviti da je za Sarajevo još uvijek čudo kad neko okupi 70.000 ljudi. U Milanu se, naime, ne lome koplja i rogovi kad, recimo, Eros Ramazotti napuni stadion. Niti kome u Splitu pada na pamet da se utrkuje u pljuvanju Gibonnija kad on “odvali” neki veliki koncert. U tom smislu, Sarajevo još uvijek nije nadraslo sebe: veliki neboderi i tržni centri kao da su samo još više sjenkom zatamnili ćiftinski mentalitet sitnih preprodavaca, koji nisu sami sebi krivi što rade malo, nego uvijek onaj ko, prema njihovu kararu, radi i zarađuje – previše. 

Drugim riječima, to je mentalitet koji žmiri na sveopći kriminal i korupciju, ali mu “smeta” što dio grada na nekoliko sati biva zatvoren, a policajci moraju stajati po vrućini. Jer, ne zaboravite: nepoznat neko sklon tradicijskim vrijednostima i ukorjenjivanju “našeg” naroda u pravim vrijednostima, negdje u predvečerje rata je doveo koridu – nigdje drugo nego na stadion Koševo. Skupilo se nekoliko desetina hiljada ljudi, bodljavina bikova je uredno izvršena, a mentalitet je opet “pronašao” opravdanja zašto je dobro da se ta stvar održala na Olimpijskom stadionu. 

Danas, dvadeset i pet godina od tada, još uvijek “smetaju” iste stvari, ali nikada nismo, da se poslužimo metaforikom koride, “udarili bika među rogove”. Nego, tu i tamo pljuckamo po posljedicama. 

Ostajući trajno između borbe bikova i očekivanja da se dogodi čudo. Između (prave) bodljavine i (lažnog, jer svi su takvi) čarobnjaka.