Ćamil, samuraj sevdaha

U ovako bolesnu vremenu, prava je blagodet sresti ljekovita čovjeka. Još kad je takva i njegova umjetnost, sreći nikad kraja.   

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Umjetnost saza, naziv je prvog solističkog (!?) albuma Ćamila Metiljevića (1953.) sazlije, pjevača i graditelja instrumenata, koji je, praktično, cijeli svoj život utkao u sevdah, bilo da je svirao, pjevao, istraživao, ili drugima pravio instrumente. Čovjek čudesnoga dara, dijelom zbog vlastite prirode, dijelom zbog duha onoga čime se bavi, svoj je život proveo (i hvala nebesima još uvijek provodi) nekako skrajnut, tiho i bez pompe. Baš onako kako svira, i pjeva: tiho, poravno, elegantno i ljekovito. 

Ako je ime znak, a najčešće jeste, onda je dovoljno znati da Ćamil znači potpun, savršen: baš takav vas osjećaj obuzima kad slušate njegovu muziku, ili razgovarate s njim. Jedan od onih ljudi čiji su elementarni talenti potpuni, i krajnje realizirani. Ćamil osim što zna svirati, pjevati, praviti instrumente, zna i stolarski obrt, zatim zidati, odgajati stoku za priplod, baviti se sofisticiranijim oblicima poljoprivrede i što je najvažnije, slušati. Takvi su, barem su nas tako učili, bili renesansni majstori, i zato je njegov CD (izdavač ITM, Sarajevo) jedan od najvećih doprinosa istraživanju tradicionalne kulture i muzike u posljednjih desetak godina. 

Većine ovoga, dakako, ne bi bilo da nema producenta. Sarajevski gitarist, pjevač, pedagog i sakupljač Damir Imamović producentski je uobličio djelo majstora kojeg u nekakvoj generacijskoj klasifikaciji možemo nazvati “starim”, ali su njegov iskričavi duh i misao svježiji od većine onih koji se bave drugim oblicima muzike, iako svira vrlo tradicionalne oblike. To obično, negdje, tako i biva: ne ispada moderno ono što se “fura” na modernizam, nego ono što je unutra svježe i plijeni svojom i inovativnošću. 

“Ja slušam snimke drugih, jer mi je važna tuđa emocija, tuđe emocije ja hoću da razotkrijem”, kaže Ćamil Metiljević. I dodaje: “Što više rezonancije, što više struje ima instrument u sebi – bolji je. To treba stvoriti i ja to radim cijeli život, i sve može bolje i bolje.“ 

Kako ovaj tekst nije recenzija albuma, nego hommage umjetniku i njegovu djelu, valja reći da četrnaest pjesama otvara Šta bi bilo s đuzel đulom, pjesma Mustafe Dželil Sadikovića, koja polako postaje standard sevdalijskog repertoara, tu je zatim malo remek-djelo Ja pogledah preko kola, urbana himna Dunjaluče, golem ti si, "ljuti" soul Haj tamo dole niz mahalu, i Rastanak Metiljevićev instrumental pjesme koju poznajemo kao Šehidski rastanak.

Uhu formiranom i odraslom na dominantnim "zapadnim" melodijskim i harmonijskim obrascima nije se lako navići na zvuk saza, instrumenta iz grupe tambura, porijeklom iz Irana, koji se kod nas pojavljuje s dolaskom Otomanske imperije, i progresivno širi po urbanim sredinama. Ali, nekome, ko je iz kulturološkog stava (ne)svjesno odabrao, recimo, blues kao dominatno ishodište muzičkog stvaralaštva, neće biti teško prepoznati majstorstvo Ćamilovog sviranja i pjevanja. Baš kao što u razgovoru s njim, pogotovo ako ste umorni od napametnog intelektualiziranja, i forumaško-okruglostolaškog drvljenja, odmah prepoznajete ljekovitost njegove misli. Neku vrstu softwarea povezanog s onim o čemu se u kosmosu radi, koji misli i osjećaje pretvara u konkretan, inspirativan žanr.    

"Saz traži diskreciju, ne može on gdje je mnogo svijeta."

Neku vrstu kanonizacije i umjetničke potvrde saz dobiva u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, kada poznatije sazlije i pjevači – Muhamed Mešanović – Hamić, Selim Salihović, Hašim Muharemović, Muhamed Borogovac, Kadir Kurtagić, Muhamed Pašić Mašura i Emina Zečaj, snimaju svoje snimke ili za arhiv Radija Sarajevo, ili za izdavačke kuće Jugoton iz Zagreba i PGP RTB iz Beograda. U osamdesetima, “vremenu nacionalnog buđenja” tišina saza gubi bitku pred snagom harmonike i grla. Može se reći da izvjesna revalorizacija saza stiže u devedesetima, gdje se njegova “autentičnost” željela postaviti ispred muzike, kao dokaz nacionalnog ekskluzivizma i posebnosti. Naravno, uz ograde, jer, kako reče jedan ovdašnji vjerski autoritet "gdje je saz, tu je i rakija". Što u Ćamilovom slučaju, ni formalno ni suštinski, nije tako, barem kad je rakija u pitanju, ali "sigurno je sigurno".  

Svjestan činjenice da se bavi izrazom i zanatom koja zanima ograničen broj ljudi Ćamil kaže: "Saz traži diskreciju, ne može on gdje je mnogo svijeta. Saz je za mindera. A mase nek’ uživaju u Pinku, u Panku, šta ja znam".

Za nekog ko "uživa" cijeli život u panku, malo je čudno da biva fasciniran ovakvim čovjekom i žanrom, zar ne? Ali, Ćamil je to odavno zaslužio, kao i ovu kolumnu. Sklon mitotvorenju, pogotovo angloameričkih obrazaca i anegdota iz oblasti popularne kulture i muzike, odlučio sam istim očima pogledati ono što se događa tu blizu mene i dogodilo se pravo malo čudo. Priča koju bih, da je njezin junak, recimo kralj New Orleansa Professor Longhair ili afrički master Fela Kuti, razglasio na sva zvona. Ovako, treba je ispričati tiho, baš kao što Ćamil kuca i pjeva uz svoj saz. A glasi ovako: 

“Jedno sam drvo čekao dvadeset i pet godina. Posadio ja trešnju kod sebe ispred kuće, ona polako rasla, cvjetala, beharala, rađala, ja je pazio, koliko se dalo, naraste ona i dođe vrijeme da se posiječe. I, bilo dobro drvo, dva saza ispala.” 

“I gdje su sad ti sazovi, Ćamile?” 

“Ih, ko će znati, prodao nekome. Neko svira na njima.” 

Trešnja je, kažu, ponajbolje drvo za gradnju finih predmeta. Tako je i u Japanu, gdje je praznik trešnjinog cvijeta jedan od glavnih događaja u godini. 

Jedan od osnovnih principa kodeksa ratnika samuraja je shvaćanje života kao kratkog i sjajnog ratničkog ideala. Samuraji vjeruju da život treba biti okončan kad je na vrhuncu, kad ne postoji sumnja hoće li se ratnik više moći boriti, i da li će ga u poznim godinama neko poraziti i poniziti. 

Ćamil kao da je nadgradio taj kodeks, svojom pjesmom i zanatom mu udahnuo onaj damar, koji mu je falio. Damar običnog, a vječnog.