Bolje u parku, nego u mozak

Piše: Ahmed Burić

Prošlu sedmicu sam proveo u Crnoj Gori. Država s najviše mobitela po glavi stanovnika – zadnji podaci govore da “đetići” imaju 1,2 miliona aparata na oko 600.000 stanovnika – osjetila je krizu, i ima razne probleme, ali polako ide naprijed. Vidi se to, recimo, kad gledate panoramu Podgorice u (iz)gradnji, osjetite gostoprimstvo u etno-selima na Sjeveru (meko “š”) ili razgovarate s ljudima na ulici. Dobiju li Đukanović i njegov DPS nadolazeće izbore, čini se da neće biti nikakve prepreke ulasku u Evropsku uniju. Kao što obično i biva, BiH i Srbija ostaju prikovani za dno, u nekom čudnom zagrljaju u kojem njihov ministar policije pjeva Halidove hitove, ali teško priznaje da su oni bili ti koji su započeli ratove u bivšoj Jugoslaviji. Doduše, ni s ove strane nije puno bolje  tako da ne preostaje ništa drugo nego pružiti ruku Crnogorcima i poželjeti im sreću na putu za Bruxelles.

Tajna kokosovog oraha

Kad smo kod Crnogoraca, ima jedan vic o njima koji naprosto volim. Kaže, došle dvije djevojke Njemice na nudističku plažu u Budvu prije 25 godina, i vide tipa koji sjedi i spolovilom razbija orahe. Njih dvije oduševljene, priđu mu i ponude mu da dođe kod njih u sobu, da se malko poigraju. Rečeno – učinjeno: ode kršni majstor da to “oposli”, on sretan, one sretne, sve kako treba. One natrag u Njemačku, on na plažu lupati orahe dok ne prođe ljeto.

Prođe tako četvrt stoljeća, one sad gospođe u najboljim godinama i odluče da ponovo posjete plažu na kojoj su se ludo zabavljale. Zapute se u Crnu Goru, na istu onu plažu, kad tamo isti onaj tip, samo stariji, sjedi i istim onim spolovilom razbija kokosove orahe. Gledaju one, i ne vjeruju svojim očima. Priđu mu, guten tag, on kaže dobra vi sreća. Vele one njemu:

- Sjećate li se vi nas. Mi smo one dvije što smo se ludo zabavljale s vama, prije ihihi godina?
- A znam - prisjeti se on, pomalo tužno. Eto vidite ostarilo se, slabo se može kao nekad u mladosti.

One oduševljeno gledaju one razbijene kokosove orahe i ne mogu vjerovati svojim očima.  

- Kako ostarilo pa pogledajte sada u kakvoj ste moći?

On odgovori, pomalo skrušeno, kao da se izvinjava:
- A eto, sad imam dioptriju. Obneviđelo se.

Komiteti ćudoređa

E, sad, možete me optužiti za seksizam, rasizam i ko zna za šta sve ne, ali to je bila prva stvar koja mi je pala na pamet kad su me po povratku dočekale naše novine i portali s udarnom viješću o seksu u mostarskom parku Zrinjevac. Par, izgleda da je bračni, u po bijela dana u centru grada, zasjeo na klupicu, ona njemu lijepo sjela u krilo, skinula pantalone do koljena i oni obavili što su imali. Na njih se srušila lavina optužbi, pas s maslom ih ne bi pojeo, razni komiteti ćudoređa su  iz vjerskih zajednica i redakcija poslali fetve na to dvoje razigranih supružnika, koji se danas “peru na sve načine”. Te “samo smo se mazili”, “te nije bilo seksa”, te “kako nas možete tako oblatiti, pa mi imamo djecu”? Ne znam samo otkud odjednom takva hajka na vesele Mostarce, jer ako recimo petkom uveče malo bolje pogledate šta se događa u recimo, sarajevskim parkovima, dok šetate, vidjećete da scena sličnih ovoj mostarskoj ima na svakom koraku.

U cijelu stvar su se, naravno, uključile i stranke, odnosno kandidati, koji su u svoj “program” uključili i borbu, odnosno iskorijenjivanje seksa po parkovima. Očigledno ne misle da imaju većih problema. U Mostaru gradu u kojem malo šta funkcionira, a i šire.  

Da se ne shvatimo pogrešno, nije baš da sam za to da se ljudi seksaju po ulicama i ispred šaltera, ali mi je ovo dvoje Mostaraca ispalo nekako simpatično. Prvo zato što nisu baš u godinama za tu vrstu egzibicija – doduše mostarska klima dozvoljava “igre” napolju skoro tokom cijele godine, a drugo što su na neki simboličan način izveli performance  čija se poruka može protumačiti i ovako: imamo djecu, nemamo ni krova nad glavom, izlazimo u park umjesto u restoran ili kafić i jedino što nam preostaje je da se seksamo. Ako mislite da nedostatak životnog prostora, sredstava i ostalih sadržaja nisu razlog što se ljudi seksaju na ulicama – grdno se varate. Ljudi, prosto, nemaju izbora pa se dovijaju. Baš kao i Crnogorac, junak našeg vica.

A drugo, kako drugačije odgovoriti na to što nas sa predizbornih plakata različite spodobe ionako š… u zdrav mozak na najrazličitije načine, nego najprirodnijim mogućim seksom? Nama ne preostaje ništa drugo nego to. Kad su nas već ovako, uneredili.

Ako ne znate o čemu govorim, samo se osvrnite oko sebe. Ispred kuće u kojoj živim postavljen je plakat na kojem je lice čovjeka koji iz rata nosi herojsku prošlost. Cijeli je život bio policajac, na strani zakona, a danas je kandidat za načelnika na ilegalnom panou, i to za stranku za koja ima vrlo prisne veze s kriminalnim miljeom. Mi smo, dakle, došli dotle. Do rađenja onih stvari, da ne prostačimo - direktno u glavu. Pa se, konačno, po svijetu možemo reklamirati zaista efektnim sloganom:

“Dođite u Bosnu i Hercegovinu vidjeti prve znakove sudnjega dana.”