Ahmed Burić

Ahmed Burić

Alan Ford u Sarajevu

17. 11. 2016. u 14:54:00

Shares: 0

Kada bi bog, kao u onoj davnoj zaboravljenoj pjesmi Jure Stublića Istina piše na zidu, otvorio vrata raja...

...i pri tome postavio sudbonosno pitanje – “pa, dobro, mene mu, koje su to tri stvari bile najvažnije za odrastanje te vaše generacije, rođene u šezdesetim godinama 20. stoljeća, u toj vašoj Jugoslaviji, koju toliko romantizirate i mitomanizirate”- barem u mom slučaju, a vjerujem da nisam jedini, odgovor bi glasio:

- Sportske novosti, Alan Ford i Novi val.

Tako su jedne novine čiji je glavni sadržaj bio izvještaji s utakmica i opisi mečeva i uspjeha, jedan strip koji se u zemlji svog nastanka, Italiji baš i nije proslavio, i jedan muzički pravac stvoren jer se darovitim klincima koji su imali nešto reći nije dalo po cijele dane skidati skale što su ih svirali Deep Purple i Led Zeppelin, utemeljio duh jedne generacije. Toj generaciji nikada neće biti dozvoljeno da uzleti i sagradi nešto što će zlatnim slovima biti upisano u povijest neke civilizacije. Njeni će najbolji izdanci biti otjerani, što u rovove, što u emigraciju, poklopit će je zlo nacionalizma, i dugovi prethodnih generacija: oni koji su otišli, uglavnom su uspješni članovi društava u koja su došli, ali će vječno žaliti za onim što su ostavili, a oni koji su ostali u mjestima svojih rođenja, opet će žaliti. Paradoksalno je sve to, a o tome, i još o milion drugih stvari govori i Alan Ford.

Strip je to o futavoj cvjećarnici, u kojoj se ruše cigle i otpadaju pločice, i u kojoj je posljednji cvijet prodat prije deceniju. Ona se nalazi u New Yorku, a u njoj živi grupa siromaha koji se pritom furaju da su tajni agenti: predvodi ih stari paralitičar vječnog broja godina, nazvan Broj Jedan, prijatelj raznih historijskih ličnosti, od Homera i Leonide, do Cervantesa i Admirala Nelsona. Alan Ford bio je predmetom raznih analiza, novinskih napisa, socioloških studija, postavljan je i u teatar (u nimalo lošoj izvedbi ansambla AKCUS Slobodan Princip Seljo i režiji Dubravka Bibanovića), ali nijedna interpretacija nikada nije bila cjelovita i do kraja precizna. U tome zašto je Alan Ford bio toliko popularan i zašto smo ga tako voljeli, možda je najdalje došao Lazar Džamić sa svojom knjigom Cvjećarnica u kući cvijeća, u kojoj, zapravo, zaključuje da smo u SFRJ živjeli Alana Forda. Da smo se smijući tom genijalnom stripu, zapravo, smijali sami sebi.  

I da smo svi mi, zapravo, Grunf, sumanuti i smotani lažni pronalazač s nacističkim sklonostima, inteligentni, rastom mali, zli i nosati Bob Rock, lijepi, plavi, visoki i pritupi Alan Ford, uvijek bolesni i polumrtvi Jeremija, pospani i lijeni Debeli Šef, lažni plemić i sjecikesa Sir Oliver, i paleta savršenih saveznika i neprijatelja u kojoj se ne zna ko je veći majstor. Šef podružnice u Los Angelesu Veliki Cezar, ludi naučnik s planom da uništi svijet Lamp, Superhik koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, zavodnica i špijunka Margot, pas Nosonja, papagaj Klodovik, dakle prava društvena panorama i kafilerija likova, samo takvih.

alan_ford2_kolumna.jpg - Alan Ford u Sarajevu

Osobno, sklon sam vjerovanju da je pored, naravno, fascinantnog crteža za uspjeh Alana Forda najviše zaslužan jezik. Čovjek koji ga je prevodio zvao se Nenad Brixy, kako se ljudi danas više ne zovu i bio pisac kakvih danas više nema. Pisao je krimiće i crne komedije za radio, ali njegov najveći doprinos bio je taj ludi prijevod u kojem je jezik Trešnjevke, starosjedilačko-radničkog kvarta Zagreba, “složio” likovima Alan Forda, i tako osim za humor ostao zaslužan za to da smo taj i takav hrvatski jezik naučili mi kojima nije bio maternji.

Nepogrešivi kod kojim se od Celja do Strumice otkrivaju pripadnici tajnog zavjereničkog društva su replike junaka Alan Forda: rečenice poput “gle, sniježi”, “štovani, vaše su riječi imbecilne, a vaši postupci još gori” ili “bolje živjeti tisuću godina kao bogataš nego sedam dana u bijedi”, direktno su ušle u našu podsvijest, i komunikacijske kanale, i tu se trajno nastanile.

I kako sad, od svega toga, tolikih naslaga prošlosti i mentalnog tereta napraviti pozorišnu predstavu od svega toga? Zadatak kojeg su se koprodukcijski prihvatili Kamerni teatar 55 i Gledališče Koper, odnosno Teatro Capodistria, obavljen je uspješno, i više je nego dobro da je predstava hit, i u Kopru, gdje je igrana tokom ove godine, i u Sarajevu, u kojem su sva sjedišta za ukupno sedam dana prikazivanja u Kamernom, bila bukvalno rasprodana, što se kaže, “jučer”.

Tekst, odnosno novu epizodu Alan Forda napisao je, u onom temeljnom poetskom smislu, možda i najtalentiraniji feralovac, Predrag Lucić. Predstavu je režirao Kokan Mladenović, rediteljska zvijezda srednje (nije kod Olova) generacije, čiji rukopis šeta između angažiranog teatra, kulture spektakl(uk)a i paradoksalizma, što je skoro idealan trinitrotoluen, smjesa po kojoj je legendarna grupa i dobila ime.

alan_ford1_kolumna.jpg - Alan Ford u Sarajevu

Grupa TNT se u ovoj epizodi nalazi pred teškim zadatkom: sačuvati evropsku sigurnost i istovremeno raskrinkati one koji se kriju iza nje. Teška zadaća u kojoj je valjalo pokazati i ksenofobiju i izbjeglice s Bliskog Istoka, i divlju privatizaciju, i besmisleni teror lažnog “intelektualnog vlasništva”, i ideologije sigurnosti društva, i nesposobnost Evropske unije da se nosi s problemima u svojoj zajednici. Kao i sve na svijetu, i ovaj Alan Ford ima mana, ali ih je besmisleno tražiti. Jer, predstava kaže da samo pravi luzeri mogu izvaditi svijet iz situacije u kojoj danas jeste.

Jer, svijet je propao, a Alan Ford je i tada, kao i danas njegova idealna metafora. Razrušena cvjećarnica na propuhu u kojoj nesposobnjakovići za život sanjaju neki bolji svijet. 

Ili, kako reče legendarni Grunf: “Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti”.