Ako ćete se ujedinjavati, što ste se cijepali: O pomirenju SDP-a i DF-a

„Sve dok na čelu SDP-a bude sjedio Nikšić, to meni savršeno odgovara. On će svoju partiju vući dole, a moja će u tom trendu rasti.“ Ovako nekako se, malo prije izbora za predsjednika SDP-a u septembru ove godine, najužem krugu saradnika povjerio predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Jedini pravi zoon politikon među Bošnjacima je ujedno i jedini mogući dobitnik situacije koju su najavili Demokratska Fronta i SDP: na sljedeće lokalne izbore ove će dvije partije izaći zajedno s načelničkim listama. U zajedničkom saopćenju vrha dviju „lijevih“  stranaka najavljeno je da dio simpatizera teži ujedinjenju ovih dvaju političkih subjekata. Ako ćete se ujedinjavati, što ste se cijepali, ostaje u zraku logično pitanje, na koje odgovora neće biti. Baš kao je jasno da nema ni političke ideje ni strategije kojom je DF trebao opravdati oko 15 posto glasova u Federaciji, koje su dobili na izborima. Postavljanje ljudi - frljoka na ključna mjesta, i nedostatak pravih kadrova stavio ih je u poziciju da na kadrovskom tavanu koji režira SDA ostanu u mišolovci. U toj igri pomjeranja pijuna na ploči u prilično zatvorenoj igri – ili samo u njoj – SDA je ozbiljna ekipa. Godine vladanja krajnje propusnim izbornim pravilima maksimalno su izoštrile život onih koji vladaju ovdašnjom (političkom) stajaćom vodom. Za još jednog predatora u toj bari, jednostavno, nema mjesta pa će se i SDP, koji je na vlasti uglavnom pokazivao da je rezervni SDA, a i DF polako nastaviti osipati, ne samo zbog toga što su njihova rukovodstva grupa narcisoida s glavama punim fiks ideja nego zato što su karte podijeljene tako da bilo kakav eventualni nositelj reformacije ne može doći iz tih redova. Ono što je ovom društvu potrebno nije izmišljanje bivših socijalnih ili turističkih radnika za nove ministre, ili postavljanje politologa na mjesto ministra energetike. 

Nego suštinska promjena mentaliteta, povratak vjere u pravo i rad. Sve ostalo su kozmetički tretmani, kakav je, uostalom, i zajednički nastup SDP-a i DF-a. Ono što bi zaista pomoglo, čini se da je daleko od toga što mogu dogovoriti vodstva ovih dviju stranaka. Ako sanjate o nekakvoj rekonsolidaciji ljevice, ocijenite sami, ali bojim se da ta stvar neće ići kroz te dvije partije. Jer je tamo, što bi se reklo – prolaz zatvoren.      

S druge strane, situacija je nešto drukčija: Radončić je na prošlim izborima imao samo 6 posto manje glasova od Bakira Izetbegovića, a SBB je izgubio sa nešto oko 2 posto razlike od DF-a. Da se razumijemo, glasovi DF-a su uglavnom (bili) glasovi za Željka Komšića, a SBB-ovi glasovi nisu samo glasovi za Fahrudina Radončića. U ovoj zemlji narasta klasa na koju niko ne računa, ali će je svojim političkim refleksom okupiti i omađijati najprije Fahrudin Radončić. I to pod uvjetom da taj posao već nije završen. To je klasa 20 i više - godišnjaka koji su jednom ili nijednom bili na hrvatskom ili crnogorskom primorju, koji nisu imali ili nemaju zaposlenje i "žive" od 5 maraka dnevno koje izmisle ili uzmu od roditelja. Za njih je idealna Hrvatica Severina, a potajna simpatija među Srbima - Kristijan Golubović. Takva je populacija idealna za (glasačko) novačenje, i to je profil koji najviše odgovara Radončićevom SBB-u. Osim što ne zapitkuje mnogo, takvo biračko tijelo nudi maksimalno fleksibilna rješenja. Radončić, praktičan kakav jeste, neće zazirati od toga da na važna mjesta postavi ljude koji nisu članovi njegove stranke: to ga u jednom smislu odvaja od od ostalih čija je "strategija" zapošljavanje rođaka u državnom aparatu, a to ga i drži "nad vodom".

Jedini pravi lider među Bošnjacima, odnosno slika onoga što su oni danas je – Radončić.

Današnja politička sadašnjost, i skora budućnost u Bosni i Hercegovini pripadaju Radončiću, i u dobroj mjeri su njegovo djelo. Način na koji je privlačio Silajdžića (stvarno, gdje je taj model, sjeća li se iko njegovog lika i djela, ili je botoksom toliko izmijenjen da ga više niko ne prepoznaje?), da bi ga poslije odgurnuo u stranu, ili gorljivost kojom je bivšem reisu Ceriću gradio kulu i opravdavao sve njegove budalaštine govore samo jedno, ma koliko nas stomak bolio od tog saznanja: jedini pravi lider među Bošnjacima, odnosno slika onoga što su oni danas je – Radončić. 

Ni najpromućurniji među nama nikada neće doznati prave razloge političke karijere Bakira Izetbegovića. Tu tajnu je, kao i mnoge druge, njegov otac ponio u mezar na Kovačima. I on, Bakir, će biti to što jeste dok nasljeđe Alije Izetbegovića bude živjelo u narodu, odnosno dok bude onih koji će čuvati sjećanje na njega. 

Sve ostalo je zakašnjeli refleks, bljedilo i apatija djelovanja čovjeka kojem je pripalo da vodi jedan nesretni narod zato što je povijesnim okolnostima njegovom ocu pripalo da bude vođa. 

I sve je završilo nikako: poput medijskog projekta, koji je u vrijeme otvorene mržnje između Radončića i Izetbegovića spakovala SDA kako bi novi dnevnik za njih (u)radio ono što je Radončić za sebe učinio sa Avazom. Ali, avaj, odnosno Avaz je neuništiv, jer je Radončićevo čedo, zapravo, formiralo svjetonazor današnjeg bošnjačkog glasačkog bića. Red friziranih afera, red laži protiv onih s kojima trenutno nisi u najboljim odnosima i red light golotinje, za podmetnuti pod nešto kad se već mora. Jer, doći će vrijeme kad će se doći na vlast i naplatiti se. Iz (državne) kase. 

Jedna francuska poslovica kaže da prilika čini i genija i lopova. Za ovu priliku možemo biti relativno sigurni šta je učinila od današnjih bošnjačkih prvaka. Njih dvojica mogu i moraju biti zajedno. Ili na vlasti, ili s druge strane zakona. To što su danas istovremeno i jedno i drugo, najviše govori o trenutku u kojem živimo.