2016: Da hoće jednom završit’!

Sve skupa bilo je začinjeno ljutom depresijom i demagogijom: što je sredina, u globalnom smislu, manja i nevažnija, dokazi njezinog propadanja su banalniji i očigledniji.

Godine 2016. svijet će se sjećati po i odlascima velikih umjetnika. David Bowie, čovjek koji je najavio većinu  trendova u popularnoj muzici posljednje tri decenije 20. vijeka, otišao je tiho, kao i Umberto Eco, književnik za kojeg se slobodno može kazati da je to što nije dobio Nobelovu nagradu za književnost, najveća nepravda u povijesti tog kontroverznog priznanja.

Doduše, možda činjenica da je to priznanje ove godine dobio kantautor Bob Dylan, malo popravi utisak, ali da su članovi komiteta uprskali, jesu, vala, i šefa i stanicu. A da je mnogo, što se, odlazaka tiče - stvarno je previše, jer su 2016, među ostalima, otišli čovjek s najbaršunastijim glasom na svijetu, glumac Alan Rickman, možda i najtalentiraniji pop glazbenik u univerzumu Prince, zatim čovjek kojeg su svi zvali Najveći - šampion Muhammad Ali, potom nekadašnji Valter, i čovjek koji je iz mitraljeza pobio najviše neprijatelja u istoriji Velimir Bata Živojinović, i njegov kolega Dragan Nikolić koji je u privatni svijet onoga što ovo piše ušao kao Prle, laufer – ilegalac iz serije Otpisani. Ako se negdje primaju ekstra uplate za molitve za zdravlje velikih zvijezda, ja bih uplatio da neko prouči za Stevieja Wondera i Iggyja Popa. Da malo potraju, jer je u njihov zanat baš udarilo u godini na izmaku.   

Otišla je i žena koja nam je otpjevala Sve smo mogli mi, Jadranka Stojaković, arhitekta i jedan od ljudi koji su činili dušu Sarajeva Borislav Spasojević,  Romkinja s likom porculanske lutke koju biste nosili u džepu gdje god pođete i glasom koji je stizao negdje iz Rajastana u Indiji – Esma Redžepova, pop-soul superstar čija je biografija najtransparentnije pokazivala da suštinske dileme i životni procjepi jednako u životu dolaze onima koji vrte milione oko malog prsta, ili one koje svijet (medija i društvenih mreža) baš i neće pamtiti.

Godina 2016. pokazala je i da ako je već svijet cirkus, predsjednik najveće velesile može biti – klaun. Što u povijesti civilizacije, pogotovo ako neko carstvo pokazuje znake ozbiljnije bolesti – i nije nepoznato. Novi mogući Kaligula, Neron ili , ko zna, možda i Aleksandar Makedonski zove se Donald Trump, i izgleda kao trgovački putnik - avanturist iz westerna koji istovremeno tuši Biblije, pištolje i čarobni napitak; pa ako šta upali dobro i jest, a ako ne upali svijet će ionako brzo otići u tri lijepe, pa makar da se zabavimo. Cunge, munge. Kralj Twittera čija komunikacija staje u oko 150 znakova, skoro je apsolutan dokaz da ne morati ni sva slova da biste bili car. Iako je car već odavno gol.

Da ne morate znati ništa, a biti intelektualac omogućava vam i Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu koji je izglasao odluku da studenti koji petkom idu na džumu toga dana ne moraju pohađati nastavu: i to bez zadaće koju moraju nadoknaditi. Sljedeći korak mogao bi biti ovjera semestara po vjerskim objektima.

Što bi se čovjek zajebavao s bibliotekama, čitao debele znanstvene knjige i cijele noći provodio nad integralima, anatomijom, sintaksom ili međunarodnim odnosima? Gubljenje vremena. Blago budalama, što bi se, reklo, njihovo je carsko nebesko. I Studentski parlament. I besmislena priznanja: nije li divno živjeti tamo gdje je naj Evropljanin Dragan Čović, menadžerica godine Sebija Izetbegović, gdje se Merlin odriče honorara za koncert za Novu godinu, i gdje bagra koja sebe naziva medijem denuncira ljude prema rodnom, nacionalnom, etničkom, rasnom i bilo kojem drugom principu. Divota jedna!   

Sasvim ozbiljna najava smaka svijeta događa(la) se i na Bliskom Istoku, odakle ljudi odlaze u biblijske egzoduse, ostavljajući svoje gradove stare hiljadama godina.

Elem, kud god se okreneš, neopisiva radost i veselje. Što rekli stari ljudi: da hoće jednom završit’. Godina (u) kojoj su se mogli radovati samo oni koji se raduju (tuđoj) nesreći.

A takvih se i ovdje, i u svijetu previše nakotilo. 

Da, i sretna vam Nova godina.