2012 - Godina ničega

Piše: Ahmed Burić  

U ovo nekoliko dana koliko nam je ostalo do smaka svijeta, kako veli staro proročanstvo Maja, a “teoriju” naširoko i natenane, kao jufku za praznične pite i kolače, razvijaju dokoni mediji, možda bi se valjalo okrenuti malo unazad i rekapitulirati šta je to bilo bitno i čega bi se trebalo sjećati iz te 2012. godine.

Inače, kraj godine je vrijeme i astrologa, hiromanata, kašikara/ki i ostalih (lažnih) proricatelja budućnosti koji u vremenima nadolazećeg slavlja traže i tezgu za sebe. ‘Alal vera, što bi rekli u onaj vakat, svako traži svoju nafaku, ali prostor u kojem živimo, prosto, je (p)ostao toliko zagušen, da teško da se može normalno disati.

Šta je bitno

Naučeni da uvijek može gore, prestali smo primjećivati i prepoznavati važne, suštinske stvari. Recimo, onu oko prijema Palestine u Ujedinjene nacije. Bez obzira što je s strane srpskog člana Predsjedništva  bio blokiran glas “za”, čini se da je presudio Washington. To pokazuje koliko je, zapravo, cijela naša administracija besmislena. Jer, morala je i trebala neka zvanična, državna inicijativa, pismo, nota, namjera, u kojoj bi stajalo da ljudi u Bosni i Hercegovini – ili barem dio njih – misli i suosjeća sa zemljom i narodom nad kojima se provodi aparthejd. I umjesto da naši vjerski fundirani “intelektualci” prestanu s istragom nas koji bi se izjasnili kao Bosanci i Hercegovci, i staljinistički optuživati da smo plaćenici i izdajnici, zar ne bi bilo pametnije i svrsishodnije da su barem na simboličkom nivou, izdejstvovali barem nekakav glas o podršci Palestincima? Ali, ko će misliti o tome? Važno je naći unutrašnjeg “neprijatelja”. Za vanjskog se nema kad.

I tako će u povijesti ostati zapisano da Bosna i Hercegovina nije pokazala ništa prema Palestini. I iskren, i optužujući vapaj glavnog palestinskog pregovarača Saeba Erakata: - Srce me boli zbog Bosne, nismo zaslužili vašu uzdržanost.

Baš tako, gospodine Erakat. Ali, teško je deverati s nečim s čim baš i ne znaš, a najgore je kad je to – država. Tako smo ponovo postali žrtva vlastitog paradoksa, i diplomatskog neumijeća, u kojem su nam Srbija s jedne i Slovenija s druge strane očitali lekcije. 

Pojedena godina

Ustvari, ovu godinu bi u svođenju računa trebalo proglasiti – Godinom ničega.  Još jednim kalendarskim promašajem u nizu poslijeratnih neuspjelih akrobacija. Godinom Nerada i neuspostavljanja vlasti, godinom nepribližavanja putu ka evropskim integracijama, Ne-godinom u kojoj su relativni dobitnici izbora krenuli u somnabulne koalicije, koje su onda još histeričnije razvaljivali, da bi pravili još lošije i nelegitimnije kombinacije. Kod nas je “demokratija” onaj proces koji se, tobože, vječno razvija, a čiji se stepen uspješnosti razvoja mjeri brojem štetočina koje nominalno učestvuju u tom procesu, a suštinski ga razgrađuju, odnosno suspendiraju.

U 2012. dobili smo potvrdu da je dno uvijek duboko, samo zavisi koliko se spremno kopati da se kod njega dođe. Praksa da se nemoguće zaposliti bilo gdje ukoliko nemate stranačku iskaznicu ili političku podršku je konačno postavljena u svim sferama, u ljudska prava i slobode zaklinju se oni koji ih najviše priječe, u slobodu govora i medija oni koji bi je najprije ugušili. S druge strane, svijet je svakako zabavljen sobom, prvenstveno globalnom krizom, i mi nismo velika tema za razmišljanje: čovjek stiče osjećaj da je njima od nas dovoljno da se ne puca, i da se kako-tako održava ravnoteža.

Za razumijevanje ozbiljnijih nijansi iz redova evropske administracije, čini se da više nema niko spreman. Od samovolje i javašluka ovoga što se kod nas zove političarima, ponekad je gora samo bezličnost i apatija međunarodnjaka. Ali, samo ponekad.  Jer, nema nijednog ministra obrazovanja koji bi se odrekao skupog automobila, za to da se, recimo, uredi škola i nema nijednog direktora javnog preduzeća koji bi, možda, upitao šta je potrebno da se spriječi zatvaranje najstarijeg muzeja ili državne galerije. Ispada da je trajno izgubljen temeljni osjećaj za etiku, ona elementarna podjela na zlo i dobro, lišena sofisterijski zamki i skrivanja iza nemogućnosti funkcionisanja institucija.

Godina za Svinje i Zmije

Jer, na početku i na kraju, institucije čine ljudi.  

Ipak, zato da sve nije tako crno, tu i tamo se pobrinu neki ljudi koji, uglavnom, izvan kruga sarajevske trojke čine neke lijepe i dobre stvari. Razvijaju, proizvode, obrazuju, provode rezultate izbora… Zbog njih, možda, treba vjerovati da sve nije izgubljeno, i izaći na ulicu, možda baš na novogodišnji bazar u parku kod Ekonomskog fakulteta, ili u Skenderiju gdje neki od njih donesu svoje proizvode. Porazgovoriti s njima, i nekom od svojih bližnjih kupiti nešto što bi ih moglo obradovati. Osjećaj za sebe smo izgubili, a naš osjećaj Zapada je spao na konzumerističko, najčešće, virtualno “zadovoljenje potreba.” Skupe igračke, koje nakratko, poput šarenih laža, ispunjavaju naša prazna srca.

Na kraju, možda, uopće, nije glup i banalan taj kineski horoskop? Ova je godina prema njemu bila godina Zmaja, a u njoj su se najbolje trebale osjećati Svinje i Zmije. Ko kaže da nije (bilo) tako?