Autobiografija pape Franje daje uvid u detalje njegovog života: 'Ništa ljudsko mi nije strano'

Uvodeći nas u svoj život Papa, koji je preminuo u ponedjeljak, 21. aprila, sa nekoliko rečenica određuje karakter knjige. On kaže da autobiografija nije naša privatna priča, prije je prtljag koji vučemo sa sobom. Kaže, isto tako, da sjećanje nije tek ono što prizivamo iz prošlosti, već je i ono što nas okružuje. Štaviše: da se sjećanje ne tiče samo onog što je prošlo, nego i onoga što će biti. "Na svakoj stranici, ovo je knjiga o onima koji su putovali sa mnom, o onima koji su došli prije, o onima koji slijede", napisao je Radivoj Cvetićanin za Radar.

Mnogo je šta Jorge Mario Bergoglio – kao papa Franjo – uradio prvi i jedini. Spomenimo nekoliko stvari, čisto podsjećanja radi. Kad je, recimo, izglasan papom, odbio je ponijeti papski zlatni krst, ostavivši oko vrata svoj poniklovani srebrni.

Odbio je da stanuje u Apostolskoj palati, umjesto nje odabrao je apartman – broj 201 – u vatikanskoj Gostinskoj kući Svete Marte, pri kojoj je kapelica za rane jutarnje mise, i kantina gdje jede s poslugom i zaposlenima. Kafu tu pije iz automata. Platu od trideset i dvije hiljade dolara ne uzima, svakog mjeseca deli je siromašnima, fondacijama, ponekom potrebitom članu familije. Papamobil mu je tuđ, u svakoj zgodnoj prilici koristio je obična kola, spočetka je to bio plavi Ford Focus.

I na duža putovanja leti avionima lokalnih kompanija. Za prošle pape avioni su bili preuređivani tako da su na raspolaganju imali krevet i radni sto – papa Bergoglio nema takvih prohtjeva, sjedne katkad u prvi red, toliko da može protegnuti noge.

Svom životu Papa je u knjizi nastojao dati izgled nečeg sasvim običnog. Usuđujemo se reći da mu nije padalo teško: njegov je životni stil bio takav. Oslonio se u jednoj prilici na Terencija i njegovu izreku: "Ja sam čovjek. Ništa ljudsko nije mi strano". Tačnije: naveo je da je papa Pavao VI voio tu izreku, ali to ništa ne mijenja na stvari, on ju je živio. I upravo je ta običnost ono što Papu Franju čini neobičnim.

Papa Franjo možda je, zapravo, impozantnija figura izvan crkve nego u crkvi samoj. Pamteći dedine priče iz krvavih okršaja s Pijave, i pamteći svoju jezu koju je zapatio u Hirošimi, Papa je neumorni pacifist, istinsko lice mira u današnjem svetu koji se okrenuo naglavačke. Kad je počeo rat u Ukrajini, nije mu palo teško da istog jutra ode ruskom ambasadoru – što je nezabilježeni presedan u historiji vatikanske države. Ponudio je svoje dobre usluge. (Lavrov ih je učtivim pismom otklonio.) "Crkva je često glas vapijućeg u pustinji", kaže. Ali ga to neće obeshrabriti da krene opet, i opet. Osudio je i Hamas i Izrael.

"Mir je moguć, nikad se neću umoriti da to govorim". Ali, i izvan rata, on djela na svijetloj strani historije. Slavio je Maastricht, i pad Berlinskog zida. Pad komunizma. Stoji uz zabrinutost ekologa. Razmišlja o internetu, koristi i šteti.

Pruža ruku gej populaciji, protivi se smrtnoj kazni, razgovara sa muslimanskim vjerskim vođama, ima dijalog sa pravoslavnima. I sa protestantima, zaprepastio se kad je bio u posjeti Slovačkoj, i čuo da se tamo o tridesetogodišnjem ratu, onom poslije Lutherove pobune, govori kao da je bio jučer. U njegovom liku, dakle, pojavila se na svjetskoj sceni jedna ličnost dostojna poštovanja.

Razoružavajuća običnost Pape Franje ne zaustavlja se na ovoj ili onoj ekstravaganciji, mada nam je stalo da spomenemo i ovu: da je jedan od skorašnjih rođendana proveo s četiri beskućnika – ima, dakle, ona i svoje dublje strane. "Pastir ide sa svojim stadom nekad naprijed, nekad u sredini, nekad pozadi", piše.

U tome smislu djeluje da bi rado poskidao silne epolete sa svoga papstva. Skidanje je počeo sa onim maloprijeđašnjim Buona sera umjesto Hvaljen Isus i Marija, a nastavio ga je i u ovoj knjizi. Gotovo drastično. Namjesnik Isusa Hrista, princ apostola, namjesnik Svetog Petra, suveren Vatikana – sve to što se nalazilo na prvoj stranici pontifikalnog godišnjaka premjestio je on na drugu, a na prvoj ostavio jednostavno: Biskup Rima. To je Papa. Druge titule su stvar historije i teologa, ova je bila i jeste stvarna, kaže.

U istome se duhu dogovorio, veli, s majstorom ceremonijala sahrane: da se sve pojednostavi. Nema katafalka, nema rituala zatvaranja kovčega, nema polaganja kovčega od čempresa u drugi kovčeg, od olova, te u treći, kovčeg od hrasta. "Biću sahranjen dostojanstveno kao svaki Kršćanin", piše, "jer je biskup Rima pastir i učenik, a ne moćnik ovoga svijeta". Najzad: neće biti pokopan u Crkvi Svetog Petra nego u Crkvi Svete Marije Mađore. "Vatikan je bio kuća moje posljednje službe, ali neće biti i moja vječna kuća".

Ostatak teksta o autobiografiji pape Franje možete pročitati na linku OVDJE.