Kolaps na Kubi: "Nemamo što za jesti"

Kuba sve više liberalizira svoju ekonomiju, ali tamošnja kriza je toliko duboka da se sve to čini kao kap u moru.

Raspoloženje Rodolfa Cortille je negdje ispod tačke apsolutne nule: kaže nam kako je čuo da će danas u trgovini koja se nalazi u blizini biti i maslaca pa je tako ustao u četiri sata ujutro da bi stao u red. Nešto prije deset sati je prekinuo čekanje, a da nije dospio ni blizu ulaznih vrata trgovine: do onda ne samo da je već odavno prodan sav maslac, nego i sve ostalo što je stiglo. Ali to nije sve: kad se vratio kući otkrio je da je opet nestalo struje u čitavom kvartu, piše DW. I tako skoro svaki dan. Cortillu (ime promijenjeno) je bolje ništa ne pitati, a srdžba samo pršti iz njega:

"Nema ničega što bi se uopće moglo kupiti, posvuda su samo beskonačni redovi", žali se 60-godišnji obrtnik iz glavnog grada Kube. U obližnjem trgovačkom centru za kubanske pezose se može kupiti samo sapun i prašak za pranje. "Valjda da barem uredno izgledamo kad već nemamo što za jesti", zajedljivo dodaje.

Dva pilera i dvije kutije jaja

Još prije dvije godine je Kuba ukinula njene "konvertibilne pezose" i dozvolila trgovinu "pravim" devizama. Nekim Kubancima stižu dolari od rodbine u inozemstvu kojima onda mogu kupovati u takvim deviznim trgovinama, ali Cortilla nema niti rodbine, niti takvih prihoda. A i ta roba koja se prodaje u deviznim trgovinama onda stiže na crno tržište - po paprenim cijenama: "Jedno pakovanje piletine košta 1.000 pezosa, jedna kutija jaja 800, 900 pezosa. Ko da to plati?"

Njegova porodica to svakako ne može - iako mu je kćerka doktorica, a sin docent na sveučilištu. Ali plaća kćerke je tek negdje oko 5.000 pezosa, sina 4.000, njegova supruga je državna službenica i plaća joj je oko 2.800 pezosa.

"Sa čitavom mjesečnom plaćom mog sina možemo kupiti dva pakovanja piletine i dvije kutije jaja. Pa dajte si to zamislite!"

Kubi već desetljećima treba neku drugu, mnogo žešću riječ od "krize": to je već kolaps i ekonomije i opskrbe, a sad je došla i energetska kriza. Jer svoju električnu energiju uglavnom dobiva iz termoelektrana koje je dobila još u doba socijalističkog bratstva sa Sovjetskim Savezom tako da su one ne samo žalosno neučinkovite, nego i u derutnom stanju. Hitno im treba popravak, ali čak i kad ima goriva, nema niti dijelova, niti novaca za dijelove.

Ruše se dogme komunističkog režima

U Kubu su nekako još kapale devize od turista, ali onda je došla korona pa i turista više nije bilo. Devize su stizale i od brojnih ljekarskih misija, ali i to je prestalo. Povrh toga su se i Sjedinjene Države vratile svojim oštrim sankcijama protiv Kube, tako da su nestali bilo kakvi spomena vrijedni devizni prihodi.

Vlada Kube tu nije imala drugog izbora nego prekršiti tabu kojeg se držala još od revolucije: sad je dozvoljeno i privatnicima - i što je još važnije; stranim investitorima držati i otvarati trgovine, kako u vele- tako i u maloprodaji. To zapravo znači i da strani trgovački lanci mogu otvarati svoje trgovine u Kubi, a otvorena je i mogućnost takozvanih "međunarodnih privrednih udruženja" gdje bi i sav kapital bio u rukama stranaca.

Država se nada kako bi tako ipak nekako nešto učinila protiv doista već katastrofalne opskrbe stanovništva, ali i u tom propisu ima još nejasnoća - pogotovo kad je riječ o staroj boljci takvih inicijativa komunističkih režima: kamo smije odlaziti dobit od takvih ulaganja?

Kubanski ekonomist Ricardo Torres koji je na Američkom sveučilištu u Washingtonu tu mjeru vidi kao "brzopleti pokušaj ublažiti i opću ekonomsku krizu i inflaciju i nestašicu proizvoda svih vrsta". No i takva kakva jest, ta mjera je ipak "u određenom smislu korak u pravom smjeru", misli Torres.

Tek predstava za građane?

Vlada je najavila kako će dozvole za takve trgovine najprije dobiti firme koje su se pokazale "lojalne" Kubi. No tu postoji velik problem: Kuba već ima goleme dugove baš kod firmi koje su prisutne na toj otočkoj državi. Ipak, Torres misli da to ima smisla:

"Firme koje su već aktivne na Kubi poznaju probleme tržišta Kube pa su tako već silom prilika naučile živjeti s njima. A osim toga im takvo učešće u programu privatizacije trgovine može pomoći i konačno naplatiti dugove koje imaju."

No za kubanskog ekonomistu Omara Everlenya Pereza tu nije riješen kroničan problem: kako "izvući" i moguću dobit? "Kako da se isplati novo ulaganje kad neko nije 100 posto siguran da će biti i plaćen?", pita ekonomist. A onda je tu i američka privredna blokada:

"U državi koja je pod blokadom Sjedinjenih Država, ne može biti aktivna svaka firma koja se izlaže opasnosti i sama zbog toga biti sankcionirana".

Sve u svemu, čak i da trgovački lanci i dođu na Kubu, Perez ne vjeruje da će to biti dovoljno kako bi se popravio sistemski nedostatak čitave opskrbe zemlje. Ali priznaje da je i to bolje nego ništa:

"To je tek još jedan korak na veoma dugom putu".

I jedan njemački poduzetnik koji bi radije ostao anoniman i čija je firma već duže aktivna u Kubi, nam kaže kako će im te nove mjere o trgovini nešto olakšati život, ali još ima mnogo nejasnoća. Jer do sad su se morali snalaziti i svoje proizvode, koji su već bili u zemlji, Kubancima prodavati preko interneta, a sad će moći otvoriti i trgovinu. No kako će sve to funkcionirati, osobito kad je riječ o načinu plaćanja, to mu još nije sasvim jasno. Zato je njegov dojam: "Vjerojatno vlada želi tek pokazati da se ide nekako naprijed".

Država kao službeni švercer

Ipak je u ponedjeljak (22. augusta) Kuba opet najavila velike promjene u svojem novčarskom poslovanju: opet će biti otvoreno državno tržište devizama, ne samo privrednim subjektima nego i za građane. Drugim riječima, kubanski pezos se proglašava konvertibilnim - ali po mjenjačkom tečaju koji nema blage veze sa "službenim".

Naime početkom 2021. je Kuba obustavila tržište devizama, ukinula njen "konvertibilni pezos" i proglasila fiksni mjenjački tečaj od 24 pezosa za jedan američki dolar - koji je još uvijek na snazi za privredne subjekte. Kao što to uvijek biva, to je samo otvorilo vrata trgovini "na crno" gdje se za dolar sad može dobiti negdje oko 140 pezosa. I ova nova trgovina devizama nije daleko od tog zelenaškog tečaja: država će dolar prodavati za 120 pezosa - drugim riječima, za mjesečnu plaću doktorice i kćerke našeg prvog sugovornika će ona moći kupiti nešto preko 40 američka dolara.

Čak i u tome postoji ograničenje: pojedini građani će smjeti kupiti najviše 100 američka dolara. Ali kubanski ekonomist Perez tu vidi jedan mnogo veći problem:

"Pa država Kuba uopće nema dolara koje bi mogla prodavati! Dakle tu sve ovisi koliko će dolara uspjeti sakupiti da bi ih prodala".

Što država uopće nema, ne može niti izdati. Sve u svemu je i to još jedna mjera tipična za privredu Kube koje je već odavno u ruševinama:

"I to je dobra ideja, ali sve one završavaju u praznoj vreći. Niti to neće dovesti do nekakvog poboljšanja i gušenja inflacije u Kubi", misli Perez.

hit.xiti?s=531599&s2=10&p=radiosarajevo.ba%3A%3AVolltexte%3A%3Aradiosarajevo.ba_Volltexte_JS&di=&an=&ac=&x1=1&x2=10&x5=radiosarajevo.ba_Volltexte_JS&x6=1&x8=bos-VEU-Volltexte-JavaScript-radiosarajevo.ba-dwde&x10=radiosarajevo.ba%3A%3AVolltexte&fbclid=IwAR394H8rlYnMkZgs_3N1rzbXwOyh2jzYlwTxIcCVxo88hRu4I0UjLXQF4T0