Šta je pozadina referenduma koji je usijao odnose Turske i EU

Odluka nizozemskih vlasti da zabrane susrete ministra za vanjske poslove Turske Mevluta Cavusoglua i ministrice za porodicu i socijalnu politiku Fatmi Betul Sayan Kaye s dijasporom u Rotterdamu raspalila je strasti u odnosima Den Haaga i Ankare.

Prethodno je došlo do pogoršanja odnosa Turske s Njemačkom i Austrijom, opet zbog uskraćivanja gostoprimstva turskim političarima koji su se željeli susresti s dijasporom i animirati ih na izlazak na predstojeći referendum o ustavnim promjenama.

Pomenuti referendum o ustavnim promjenama, zakazan za 16. april, na kojem će se državljani Turske izjasniti o 18 amandmana, je ključna stvar za razumijevanje aktuelnih napetosti. 

Ustavne promjene već su prošle u Velikoj narodnoj skupštini Republike Turske zahvaljujući koaliciji vladajućeg AKP-a predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i nacionalističkog MHP-a.

Iako se amandmanima predviđa povećanje broja zastupnika u turskom parlamentu s 550 na 600 te smanjenje minimalne starosne dobi poslanika s 25 na 18 godina, suština ustavnih promjena je jačanje funkcije predsjednika. Zapravo bi u Turskoj bio uveden predsjednički sistem, smanjio bi se broj ministarstava, predsjednik bi dobio ovlasti za imenovanje visokih zvaničnika u javnoj upravi...

Turske vlasti ponavljaju da pozitivan ishod referendum neće ugroziti demokratski poredak, ali na zapadu postoji mnogo skeptika.

Pobornici ustavnih promjena smatraju da složena situacija i teška vremena traže jako liderstvo, upravo ono što utjelovljuje Recep Tayyip Erdoğan. Uostalom, njegov način vladanja predstavlja uzor i nekim liderima u zemljama EU, kakav je, recimo, mađarski premijer Victor Orbán.

Kritičari ustavnih promjena i svjetski analitičari imaju niz pitanja. Zašto se ovako krupna odluka donosi tako žurno, u uvjetima vanrednog stanja? Hoće li građani imati dovoljno informacija da donesu utemeljenu odluku u situaciji rasta populizma, kada se svi kritičari vlasti proglašavaju neprijateljima države i izopćuju iz društva? Kako će se referendum i njegov ishod odraziti na sigurnosnu situaciju u zemlji?

Svemu treba dodati protivljenje najjačih zapadnoeuropskih političkih krugova da Turska najzad postane članica Europske unije, pa lukavu igru ruskog predsjednika Vladimira Putina, europske kritike na odnos Ankare prema Kurdima i slika je potpuna – Europa ne vjeruje Turskoj, Turska ne vjeruje u dobre namjere Europe. Kao šlag na torti u priču se ubacuje brojna turska dijaspora čiji će glas biti itekako važan na referendumu. Dovoljno je spomenuti da, samo u Njemačkoj, pravo glasa na referendumu o reformi turskog Ustava ima i 1,4 miliona Turaka.

Mnogi smatraju da je zatezanjem odnosa s njemačkim i nizozemskim političarima Erdoğan ostvario ono što je želio: Animirao je tursku dijasporu, koja ga tradicionalno podržava, na izlazak na referendum. Za objašnjenje ovog detalja treba podsjetiti kako je svega 40 procenata Turaka s pravom glasa u Njemačkoj izašlo na birališta za turski parlament u novembru 2015.

U gomili zapaljivih izjava, pojačanih emocija, skoro da se ne čuju pozivi na razum kao što je poruka Thorbjorna Jaglanda, generalnog sekretara Vijeća Europe.

"Ova situacija šteti demokratiji i diplomatiji. Ne smijemo dopustiti da ove napetosti dodatno porastu. Potrebno je pružiti mogućnost da državljani Turske unutar i van zemlje dobiju dovoljne informacije o ustavnim promjenama, a kampanja o referendumu bi trebala biti otvorena, sveobuhvatna i pravedna", istaknuo je Jagland u pisanom saopćenju.