Sjećanje na "obilježene" u Prijedoru: Znate li kako i kada se počeo obilježavati Dan bijelih traka?

U gradovima Bosne i Hercegovine, regiona, ali i svijeta, danas se obilježava Dan bijelih traka u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih Prijedorčana tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, među kojima je 102 djece. 

Podsjetimo da su 31. maja 1992. godine, srpske vlasti putem Radio Prijedora naredile da svo nesrpsko stanovništvo svoje domove obilježi bijelim zastavama ili čaršafima, te da prilikom kretanja na javnim mjestima na rukavima nose bijele trake.

Cilj je bio da se zna 'ko je ko' i ko gdje živi. Nakon toga, došlo je do odvođenja, hapšenja, zlostavljanja, silovanja, masovnih ubistava, protjerivanja i pljačkanja imovine Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru.

Rođeni Prijedorčanin sa adresom stanovanja na Novom Zelandu Emir Hodžić za portal Radiosarajevo.ba ispričao je više o tome kako i kada se počeo obilježavati Dan bijelih traka.

"Kampanja 'Dan bijelih traka' krenula je preko 'Stop Genocide Denial' platforme, u koju su me braća Refik Hodžić i Edin Ramulić uključili mojim povratkom u BiH. Dan bijelih traka obilježen je prvi put 2012. godine u Prijedoru, izabran datum obilježava početak ratnih dejstava u Prijedoru, odnosno početak istrebljenja i progona. Borba za pravo na sjećanje i borba protiv negiranja genocida su bili fundamentalni razlozi pokretanja kampanje.

31. maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovnistvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, odvođenje civila u koncentracione logore, i mnogi drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije Opštine Prijedor", kazao je Hodžić.

Naš sagovornik javnosti je postao poznat kada je u maju 2012. godine sam stajao na Trgu u Prijedoru i izveo performans kao reakciju na odluku tadašnjeg gradonačelnika Prijedora Marka Pavića koji je porodicama žrtava u Prijedoru zabranjanio komemoraciju za ubijene žene i djecu. 

"Moj performans 23. maja 2012. je bio spontana reakcija na tadašnju zabranu javnog okupljanja, koju su nametnule lokalne vlasti. Zabrana je data lokalnim udruženjima povratnika na javno okupljanje, odnosno postavljanja komemorativne umjetničke instalacije u ime ubijene djece i žena. 

Međunarodni Dan bijelih traka je tako od početka služio kao prilika za suočavanje stanovnika mog Prijedora, sa onim sto se desilo u ime ideje 'krvi i tla', odnosno Karadžićevog razdvajanja naroda. Stop Genocide Denial je bila platforma za borbu na pravo sjećanja na žrtve i preživjele, te borba protiv negiranja zločina. Nakon 2012., u Prijedoru i širom svijeta svakog 31. maja se obilježava Dan bijelih traka. Nažalost, nemar lokalnih vlasti spram porodica žrtava i njihovih inicijativa produbljuju relevantnost datuma i gore navedene borbe. 

Aktivisti okupljeni oko inicijative Jer me se tiče i dan danas podržavaju inicijativu roditelja ubijene djece za izgradnju memorijala ubijenoj djeci Prijedora. Međutim, lokalne vlasti i dalje koče progres ka tom cilju", izjavio je Hodžić.

Naš sagovornik bio je dječak kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, ispričao nam je po čemu pamti taj period i kako je izgledao Prijedor početkom 1990-ih. 

"Imao sam 13 godina kada je počeo rat u BiH. U Prijedoru sam napunio 14 godina, u periodu dok su mi otac i brat bili u logoru. Pored svih grozota rata, spomenuo bih jedan momenat pred sami rat, koji mi je ostao urezan u pamćenje. Dakle pred početak rata, vraćao sam se kući sa par tadašnjih prijatelja srpskog identiteta, kada se otvorila priča o politici. U Sloveniji se već pucalo, i priča je otišla u meni tada nepoznatom smjeru. Bili smo klinci, i pojma nismo imali o politici, ali sada prepoznajem da su prijatelji samo ponavljali ono sto su čuli u razgovorima roditelja i drugih odraslih u svojim kućama. U jednom trenutku čuo sam riječ 'balija', i u svojoj dječijoj naivnosti upitao 'Šta je to balija?' na šta sam dobio odgovor, 'Šta ne znaš da mi vas tako zovemo?'.

Pamtim početak dehumanizacije, početak razdvajanja prijatelja na 'nas' i 'njih', te ponižavanja, prozivanja, i negativnih konotacija na bosanske Muslimane i Hrvate.

Proces dehumanizacije je nastavljen u medijima i na stranačkim sastancima, dok je djeci ostavljeno da se nose sa novim diskursom. Taj osjećaj nikad u cjelini ne nestane. Žrtve dehumanizacije u nekom trenutku počnu vjerovati da nešto nije u redu s njima  i njihovima, da zaslužuju  biti 'očišćeni'. Ta osjećanja ostaju zauvijek urezana u neuronsku mrežu dječijeg mozga koji se još razvija. Ali se sjećam i suza Nenada, istinskog Jugoslavena, najboljeg prijatelja rahmetli mi oca, koji je pokušao da nas zaštiti od ludila koje je zavladalo, ali nije mogao", podvukao je Hodžić.

Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu prošlo je 32 godine, nažalost, danas svjedočimo napadima Izraela na Pojas Gaze. U brutalnoj izraelskoj vojnoj ofanzivi na Pojas Gaze od 7. oktobra prošle godine poginuo je 36.171 Palestinac, a najmanje 81.420 ljudi je povrijeđeno u napadima (informacije od 29. maja op.a.). Pitali smo našeg sagovornika da nam kaže primijećuje li neke sličnosti između naše zemlje i Pojasa Gaze.

"Gore sam spomenuo proces dehumanizacije, koji je neophodan da bi se stanovništvo pripremilo za konačnu fazu istrebljenja i etničkog čišćenja. Kada se negira postojanje jedne populacije, kada se njihova ljudskost konstantno dovodi u pitanje, kada se simultano identifikuju kao 'nepostojeći' i 'teroristi', onda možemo početi shvatati šta se dešava u Palestini. Mi imamo iskustva sa takvim procesima širom bivše Jugoslavije.

Dominatna priča onih koji podržavaju akcije Izraela jeste Hamas i akcije sedmog oktobra, kao da se sedmi oktobar desio u vakuumu. Ovdje bih želio istaći da ne gajim ljubav prema Hamasu i metodama targetiranja civila. No, u komplikovanoj priči kolonizacije i stvaranja etničke drzave, dehumanizacija Palestinaca od strane desničarske vlade u Izraelu, dovela je do toga da 'osveta' absolutno pravda hiljade i hiljade ubijenih civila, i potpunu destrukciju grada i ustanova. Svaka meta, bila to bolnica, škola, univerzitet, je opravdana u kontekstu odmazde i kolektivne kazne.

Ovdje ne govorim o mogućim rješenjima, ne govorim na čijoj sam 'strani' u političkoj debati, nego isključivo kao ljudsko biće i neko ko je preživjeo etničko čišćenje sa geografske teritorije, sa koje je neko odlučio da mi se izbrišu korijeni. Iz te pozicije ne mogu prihvatiti akcije Izraela.

Surovost zločina, logori, mučenja i ubistva djece su kalkulisano rađeni po Prijedoru, kako bi spriječili svaku mogućnost povratka. Ovo se svjesno radi da žrtve više nikad ne pomisle na zajednički život u istoj državi. To je bio cilj, i rezultat genocida. Slične metode vidimo i u Palestini. Totalna destrukcija Gaze, desetine hiljada ubijenih civila, među kojima su hiljade nevine djece, ne služi ničem nego produbljivanju jaza izmedju naroda, i perpetuiranju istine da se politički projekti kriju iza kolektivne 'pripadnosti'. To zanemarivanje ljudskosti žrtava potpiruje destruktivna mitologija 'nebeskih naroda', te stigma prema empatiji ukazanoj drugome, i mogućnosti zajedničkog života. 

Postojanje jedne etničke grupacije se ne smije jednačiti sa ili izvoditi iz nepostojanja drugog i drugačijeg. Genocid nije apstrakcija, niti bi smio biti politički adut u dnevnopolitičkim obračunima. Genocid je strašan čin koji nikad više ne smije biti ničiji politički cilj!. Nakon horora Holokausta, svijet je dao tu zakletvu. Međutim, danas, vidimo odbacivanje te zakletve u mnogim zemljama, potporeni mitologijom i etno-nacionalnim projektima", zaključio je Hodžić za portal Radiosarajevo.ba.

Gradska uprava Prijedora se i ove godine oglušila na zahtjeve inicijative "Jer me se tiče", roditelja ubijene djece, ali i brojnih međunarodnih organizacija za izgradnju spomenika za 102 ubijene djece u Prijedoru.

Okupljanje učesnika u Prijedoru planirano je za danas u 11 sati u Starom gradu, ulica Ahmeta Babića, na mjestu gdje treba biti podignut spomenik za 102 ubijene prijedorske djece.

U 12 sati je predviđen dolazak učesnika na glavni prijedorski trg gdje će biti održan centralni događaj obilježavanja Dana bijelih traka i polaganje 102 ruže sa imenima ubijene djece. Dio ovogodišnjeg obilježavanja će biti i umjetnička instalacija Anite Karabašić "Nema Nikog Da Ga Bere" posvećena ubijenoj prijedorskoj djeci.

Podsjetimo, u Prijedoru je od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 osoba, a kroz logore Keraterm, Trnopolje i Omarska, te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, djece i žena nesrpske nacionalnosti.

Za zločine počinjene na prijedorskoj opštini do sada je doneseno 56 presuda i otkriveno je preko 400 masovnih grobnica, među kojima je i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, otkrivena 2013. godine.