Sarajevo Safari: Tužilaštvo BiH otvara potragu za „lovcima“!?

Jedan dobro prikriveni aspekt opsade Sarajeva, vojno sasvim nebitan, ali civilizacijski šokantan i skandalozan ipak će postati predmet rada Tužilaštva BiH, a vjerovatno i javnih rasprava iz drugih aspekata. Priča je već dobro poznata: bogati stranci tokom rata su plaćali da im se dozvoli da sa srpskih položaja u Sarajevu ubijaju civile u gradu. Iz zabave i radi adrenalina, kao na safariju.

Ima li pravne dileme?

Pomalo iz griže savjesti što o tome nisam progovorio i pisao i ranije, vrlo brzo sam prihvatio poziv producenta Francija Zajca iz ljubljanske „Arsmedije“ da učestvujem u dokumentarcu na tu temu i da otvorenog identiteta kažem sve što znam. Jer, ni žrtve, a niti počinioci ne zaslužuju da ostanu samo akti u ratnim obavještajnim i vojnim arhivama. Kako sam i očekivao još od najave premijere filma „Sarajevo safari“ na AJB DOC festivalu u septembru nižu se  različite reakcije... nevjerica, negiranje, užasnutost, bijes... ovisi o strani posmatranja.

Piše: Edin Subašić za portal Radiosarajevo.ba

Sada već nije moguće pretpostaviti na što će izaći javna i medijska euforija, a niti zakonsko procesuiranje, koji su pokrenuti emitiranjem ovog dokumentarnog filma slovenačkog režisera Mirana Zupaniča, na TV kanalu Al Jazeera Balkans. Već prvo jutro poslije emitiranja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić objavila je odgovor Tužilaštva BiH koji joj je stigao nakon podnesene krivične prijave i njene urgencije da se na predmetu počne raditi. No, znamo da njena krivična prijava nije jedina.

Na pravnoj razini već je postavljena dilema: (1) izazivanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti i demoinizacija srpskog naroda, kako stoji u krivičnoj prijavi gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića protiv režisera Zupaniča, ili (2) ratni zločin nad civilima opkoljenog glavnog grada Bosne i Hercegovine, kako u svojoj krivičnoj prijavi protiv N.N. izvršilaca navodi gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić?  Ako dilema uopće može postojati u ovom slučaju.

Zupaničeva „igra s đavolovim repom“

Međutim, fenomen „lovaca na ljude“ je mnogo kompliciraniji. Zupanič, a također i producent  Zajc koji se već 30 godina bavi temom Bosne, ustvari su „povukli đavola za rep“ i izvukli iz zaborava priču koja ima nekoliko slojeva – od nove dimenzije rata u Bosni do suštine odnosa Zapada prema Balkanu, a koji je i danas vidljiv kroz politiku EU u BiH. Pa i dublje, zašli su u sferu preispitivanja dimenzije ljudske sposobnosti da se čini zlo drugim ljudima, u sferu psihološke i sociološke patologije te dvostrukog sistema moralnih i ljudskih vrijednosti...

 „Nisam ni pretpostavio da će film podići ovakvu buru“, rekao je Zupanič na nedavnoj projekciji u Cankarjevom domu u Ljubljani. „U filmu sam samo posložio činjenice izgovorene od aktera koji su imali direktne ili indirektne veza sa događajima. To su priče koje su vjerodostojne, a publici sam ostavio da zaključuje. Optužbe sa srpske strane da raspirujem mržnju su besmislene, nikad ljude nisam procjenivao po nacionalnosti. Ustvari ovim filmom nastojao sam istražiti fenomen zla i da svi skupa razmišljamo do kojih granica ono može dosezati. Ovdje smo došli do spoznaje da postoje ljudi koji su u stanju posmatrati druge ljude kao sasvim bezvrijedna bića, kao divljač“, dodaje Zupanič.

Ovaj filozofski pristup režisera u filmu je sasvim konkretno razotkrio odnos Zapada prema narodima Balkana. Taj odnos je licemjeran, nipodaštavajući, prepotentan sa pozicije više vrijednosti dok nam drže lekcije o civiliziranosti, a u praksi većinu proklamiranih moralnih načela Zapad krši upravo u odnosu prema Bosni. Bilo kad embargom veže ruke narodu izloženom genocidu, ili kad za taj isti narod (nakon što preživi) kreiraju „non paper“ koncepte države osuđene na propast, ili kad zatvaraju oči na surovu igru „safarija na ljude“ za koju su, sad se ispostavlja, svi znali. Zupanič je strgnuo masku sa lica tog naoko uglađenog, ali bešćutnog svijeta Zapada i ovim filmom im je gurnuo prst u oko.

„Stidim se što sam pripadnik te takozvane zapadne civilizacije koja je u stanju činiti i tolerirati takvo zlo,“ rekao mi je anonimni gledalac koji mi je prošle sedmice prišao nakon projekcije na festivalu u Portorožu. I inače, publika u Sloveniji (gdje Safari sada igra u kinima) vrlo emotivno i suosjećajno doživljava film sa dozom šoka, koji i jeste očekivan u sredini gdje ljudi nemaju tragična iskustva poput Sarajlija.

A na premijeri u Sarajevu nakon 30 godina isplivale su i neke nove emocije. Jedna gledateljka je bijesno komentirala: „Znam da su nas ubijali jer su nas mrzili, htjeli uništiti i napraviti veliku Srbiju, ali zar su nas neki ubijali samo iz zabave, zar smo za njih bili životinje i trofeji poput žirafa, slonova... to je užasno !?“

Zapravo se najviše prozvanim i trebaju osjećati pripadnici društvene, finansijske, industrijske, bankarske elite iz Italije, Kanade, Francuske, SAD, Rusije... jer su upravo iz tih krugova dolazili „lovci“! Saznajemo, bilo je slučajeva vrlo bizarne pozadine „safarija“ – na ovaj način su beogradske elite „častile“ neke poslovne partnere sa Zapada koji bi to poželjeli i dobijali i bez naknade!

Na korak do identiteta ubica

Da, da...  nakon prvih projekcija u Sarajevu ekipi filma počeli su se javljati ljudi (bivši vojnici, novinari, obavještajci, vozači...) koji su se nekad susretali sa „čudnim strancima u skupocjenoj lovačkoj opremi na srpskim linijama“ i mozaik priče se razvija i slaže. Gotovo da se u još nekoliko koraka može doći do imena ubica! Iako iz stotina komentara o filmu na društvenim mrežama vrište pitanje: „...imena, dokazi !?“ sva nova saznanja zadržaću sada za sebe u očekivanju poziva postupajućeg tužioca koji se već bavi krivičnom prijavom protiv N.N. izvršilaca ubistava civila u opkoljenom Sarajevu. U dopisu Tužilaštva BiH koji je gradonačelnica Karić objavila stoji:

"Određen je postupajući tužilac u Posebnom odjelu za ratne zločine, koji će u narednom periodu, zajedno s partnerskim institucijama i agencijama, poduzeti potrebne mjere radi provjera navoda iz prijave. Nakon donošenja tužilačke odluke, o istoj ćete, kao podnositeljica prijave, biti pismeno obaviješteni", naveli su iz Tužilaštva BiH.

Međutim, osim što ne znamo šta da očekujemo od domaćeg pravosuđa, neizvjesno je kako će se ponašati i vlasti pomenutih zemalja, kada se zatraži međunarodna pravna pomoć. Jedan otežavajući faktor je protok vremena, a drugi činjenica da su ubice, ako su još živi, članovi uticajne društvene elite i sposobni opstruirati otvaranje ovog starog slučaja.

Nešto je drugačije pitanje odgovornosti organizatora safarija, a koji su dostupniji pravosuđu jer se vjerovatno i sada nalaze u Srbiji i RS. No, to je bio vrlo uski krug ljudi iz ratne garniture Službe državne bezbjednosti Srbije i vojnih bezbjednosnih službi Vojske Jugoslavije i VRS sa Pala. „Specijalci“ u pratnji „lovaca“ iz Srbije do Pala i Grbavice najčešće su bili pripadnici 63. padobranske brigade iz Niša, a helikopterski prevoz obavljali su piloti RV VJ. U Bosni su imali sva odobrenja iz GŠ VRS od Ratka Mladića.

Dakle, radi se o vrlo visokom nivou organizacije operacije kojom se upravljalo iz Beograda, tako da ovu ekipu u zoni odgovornosti VRS niko nije ni zaustavljao, ni legitimirao, osim što bi ih prihvatali lokalni „bezbednjaci“ na Palama i zatim uvodili u linije na Grbavici, Jevrejskom groblju, Hrasnom brdu...

Okolnost da se radi o visokopozicioniranim akterima iz obavještajno-sigurnosnog miljea otežaće eventualnu istragu u smislu da će se vjerovatno opstruirati pristup arhivama. Pa čak i da Tužilaštvo BiH uspije ući u arhive VRS, treba znati da takve operacije ni ne prate dokumenti koji detaljno govore o čemu se radi.

Dokazi i svjedoci

Nešto je drugačija situacija sa arhivom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Naime, ta arhiva sada je na čuvanju u MO i OS BiH, ustupa dokumenta samo po zahtjevu institucija za provođenje zakona (SIPA, sudovi i tužilaštva) pa će to biti prilika da Tužilaštvo BiH dođe u posjed upravo dokumenata o zarobljeniku, dobrovoljcu iz Srbije, čiji iskaz o „lovcima na ljude“ se pominje u filmu. Svojevremeni zahtjev „Arsmedije“ za tim dokumentima MO BiH je odbilo, ali će im sada zahtjev Tužilaštva BiH biti obaveza i prilika da se izluče ti dokumenti. Oni bi bili zvanična potvrda da se „safari“ zaista odigravao, najmanje tokom 1993. i 1994. godine. Tužilaštvu će biti dostupni i neki drugi dokumenti.

Istraživanje novinara AJB podsjetilo je na haško svjedočenje američkog marinca i vatrogasca u UNPROFOR-u Johna Jordana koji je na suđenju Dragomiru Miloševiću na dio optužnice o snajperskom teroriziranju grada dao iskaz o „strancima u lovačkoj opremi koji su sa oružjem dolazili na položaje VRS“. Jordanovo svjedočenje u ICTY-ju kao dokaz može se koristiti i u postupku oko „safarija“ i zato...

„Jordanovo svjedočenje bit će dio dopune krivične prijave i ja ću istrajati na zahtjevu za procesuiranje,“ potvrdila nam je gradonačelnica Karić.

Medijska bura oko „Sarajevo safarija“ podsjetila je i na knjigu talijanskog publiciste Luce Leonea pod naslovom „Gadovi Sarajeva“ kojom je još 2014. opisao ovaj fenomen. Knjiga tada nije ustalasala javnost kao Zupaničev film, ali je svakako još jedno vjerodostojno svjedočanstvo da se „safari“ događao.

[related]Na javnosti je da promisli o iznesenim činjenicama i da ima svoj sud, a na pravosuđu je da raščisti stvoreni osnov sumnje![/related]

Postoji osnov sumnje

U polemikama oko filma sa srpske strane, bez obzira na argumente, i dalje je uporni narativ negiranje i protuoptužba da je sve „falsifikat sa Zapada kako bi se ocrnili Srbi.“ Također, uobičajeni propagandni manir je teza da se radi o „uroti protiv cijelog srpskog naroda“, iako je čitavu operaciju tajno vodio vrlo uski, maloobrojni povjerljivi krug ljudi koji se sada krije iza podstaknute histerije režimskih medija i botova. Quasi eksperati sada razvijaju teorije da se „safari“ nije mogao odvijati „zbog sankcija UN i zabrane letova iznad Jugoslavije“, iako je poznato da su sankcije nametnute SR Jugoslaviji i „no fly zone“ kršile sve strane.

Nekadašnji sudija i sada advokat Vlado Adamović za medije je prokomentirao situaciju naglasivši suštinu: „Nije važno da li se radi o populističkim motivima prijave iz RS za izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti ili o odgovoru na prijavu iz Sarajeva, važno je da postoji stanovit osnov sumnje i da se sada to mora raščistiti.“

Tako da je sada na javnosti da promisli o činjenicama koje su donijeli „Sarajevo safari“, knjiga Luca Leonea i razna svjedočenja na ICTY-ju i u medijima, da povjeruje ili ne, i da svako ima svoj lični sud. A na pravosuđu je da to „raščisti“. Nažalost, jako često smo bivali svjedoci da pravo ne donese pravdu za počinjeni zločin, a da moralna osuda i razotkrivanje počiniteljima uglavnom ne znače ništa. Osim eventualnog pritiska na savjest...