Međuetničko nasilje - sasvim realna prijetnja

Je li moguć novi rat u Bosni i Hercegovini? Teško. Jesu li mogući ograničeni međuetnički sukobi i oružani incidenti? Jesu. Takav je načelni zaključak analize Procjena potencijala za obnavljanje etničkog nasilja u BiH, koju su uradili Vlado Azinović, Kurt Bassenauer i Bodo Weber, iz Atlantic Initiative i Democratization Policy Council.

Odustajanje međunarodne zajednice

Analiza je objavljena ovih dana, a odnosi se na političke i društvene tokove tokom posljednjih šest mjeseci u Bosni i Hercegovini i regiji.

Odustajanje međunarodne zajednice od aktivnog političkog djelovanja u BiH nakon 2006. godine jedan je od ključnih uzroka nestabilne političke i društvene situacije. Prema autorima ove analize, takav potez međunarodne zajednice, kao garanta i sprovoditelja Daytonskog mirovnog sporazuma, stvorio je „okruženje bez pravila“, u kojem politički lideri mogu slobodno provoditi svoje politike koje dotad nisu bile po volji međunarodne zajednice.

Međunarodna zajednica je podijeljena oko pristupa Bosni i Hercegovini, što se ponajbolje vidi na strukturi odnosa u Vijeću za implementaciju mira (PIC), gdje se Evropska unija (prije svih Njemačka, Francuska, Italija i Španija), ali i Rusija, zalažu za soft-power i nadaju se da će evropske integracije riješiti sve probleme. S druge strane stola su SAD, Turska, Japan, Kanada i Velika Britanija koje uopšte ne odobravaju ovakav pristup.

S druge strane, sve je više govora mržnje i zapaljive retorike u medijima i javnosti od 2009., naročito nakon izborne kampanje 2010. U medijima se sve više neodgovorno povlači poređenje sadašnje situacije sa stanjem iz 1992. godine, a rat je sve češće okvir za interpretaciju stanja i događaja, kako od strane političara, tako i od strane medija.

Slabe institucije, politički sukobi

Paralelno s tim, sve više slabe centralne, državne institucije vlasti, godinama se politički lideri ne mogu dogovoriti oko temeljnih pitanja. Činjenica da državna vlast nije formirana ni godinu dana nakon izbora ne samo da svjedoči o situaciju nego i upozorava da bi se problem mogao produbiti.

Teška ekonomska i fiskalna situacija, u trenutku kada je svijet na pragu nove ekonomske krize, ne može donijeti ništa pozitivno.

Međuetničko nasilje može biti proizvedeno kako planski, tako i instrumentalizacijom određenih dešavanja, koja izvorno ne moraju biti motivirana etničkim napetostima.

Neke od takvih događaja, odnosno žarišnih tačaka mogu biti: huliganizam na sportskim događajima, maloljetnička delinkvencija, manjinski povratnici, terorizam i islamski radikalizam.

Politička funkcija huligana

Mladi u BiH su žrtve nefunkcionalne države, siromaštva i nacionalističke indoktrinacije. Maloljetnička delinkvencija je u stalnom porastu, a nogometni huliganizam daje joj okvir i organizaciju.

Huligani ne samo da mogu organizirati nerede s etničkom pozadinom, nego i bilo kakvu mirnu demonstraciju građana mogu pretvoriti u nasilnu. Huligani i kriminalne grupe se daju lako politički iskoristiti jer su poluorganizirane i lako je ih mobilizirati.

Ugroženi povratnici

Manjinski povratak stvorio je male etničke zajednice u nekim dijelovima BiH, naročito u RS, okružene većinskom etničkom grupom. Posljednjih mjeseci, nakon vremena zatišja, ponovno dolazi do incidenata i napada na povratnike, a takvo što svakako je proizvod užarene političke situacije. Pojedinačni incidenti veoma lako mogu postati okidač za sukobe krupnijih razmjera.

Prijetnja islamističkim terorizmom često se koristi kao sredstvo delegitimiranja bošnjačkih političkih ciljeva, ali ne treba zanemariti ni činjenicu da bošnjačka strana, naročito Islamska zajednica, uglavnom negira sigurnosni i militaristički aspekt vehabijske zajednice u BiH. U situaciji kada su sve a ne samo državne institucije sistema jako slabe i jedva funkcionalne, veoma je lako iskoristiti radikalnu ideologiju i dati joj militarističku dimenziju, za svoje političke ciljeve. Ako se tome dodaju šokantne brojke o naoružanju u rukama građana (o čemu će biti riječi kasnije), onda je to dovoljno zabrinjavajuće.

Hoće li policija čuvati red?

Administrativna i teritorijalna rascjepkanost policijskih snaga (čak šesnaest policijskih struktura) onemogućava čuvare reda ne samo da se efikasno bore protiv organiziranog kriminala i korupcije, nego i protiv huliganskih nereda. Teško da bi policija mogla spriječiti i preduprijediti međuetničke sukobe. Ipak, autori smatraju da bi policija prvotno pokušala zavesti red, a potom stati na stranu svoje grupe. Policija je pod kontrolom lokalnih političkih moćnika (kantoni, entitet) i uopšte nije integrisana na državnom nivou, kao vojska.

Vojska po strani!

Oružane snage BiH, koje su jedina koliko-toliko stabilna državna sigurnosna struktura, ipak imaju problema po etničkim i političkim linijama. Međutim, autori analize ozbiljno razmatraju činjenicu da su OS ipak etnički podijeljene putem pukova i brigada, uprkos zajedničkoj komandi i zajedničkom učešću u mirovnim misijama u Afganistanu i Iraku. Oružane snage same po sebi, pak, nisu sigurnosna prijetnja, ali u nekom razvoju političkih događaja i etničkih nemira, državna vojska bi mogla postati veliki problem.

U slučaju međuetničkih oružanih sukoba, najbolje bi bilo da OS, s obzirom na naoružanje, opremu i kadrove – paradoksalno – ostanu po strani.

Svaki treći građanin je naoružan

Kao veliki problem i prijetnju autori ove Analize ističu brojčano stanje lakog i teškog naoružanja i municije u BiH. Prema ekspertskoj analizi u koju su bili uključeni NATO, EUFOR, OSCE i UNDP, Oružane snage BiH trenutno posjeduju 3.275 komada teškog naoružanja, 89.625 komada lakog naoružanja i 29.246 tona municije. Ipak, više zabrinjavaju brojke koje se odnose na oružje i municiju u privatnim rukama: 1.224.142 komada lakog i naoružanja (od toga 1.098.762 u posjedu građana), 349.366 komada je u legalnom vlasništvu, a čak 749.366 komada je nelegalno. Svaki treći građanin Bosne i Hercegovine posjeduje oružje, a svaki peti posjeduje ga nelegalno.

Hoće li zaštitari pucati?

Privatni sigurnosni sektor je poprilično nepoznato i neistraženo područje bh. društva posljednjih godina. Ipak, svi međunarodni sigurnosni zvaničnici s kojima su autori analize razgovarali kazali su da su pripadnici sigurnosnih (zaštitarskih) agencija prvi koji bi uzeli oružje u ruke, jer su pod direktnom kontrolom poslodavaca.

Osoblje sigurnosnih agencija je najbolje istrenirano, a među njima je veliki broj iskusnih bivših pripadnika specijalnih jedinica i obavještajnih struktura.

Prema mnogima, ove su agencije veoma dobro osposobljene, i kadrovski i tehnički. Manja grupa, od 100 naoružanih zaštitara, može imati jako veliki utjecaj u raspirivanju običnog incidenta u međuetnički konflikt!

Odlazi li EUFOR?

Autori su također zabrinuti zbog malog broja pripadnika EUFOR-a, jedine međunarodne vojne strukture koja čuva mir. U BiH je trenutno samo 1.300 pripadnika EUFOR-a, raštrkanih diljem države, sa slabim mogućnostima brzog transporta. Velike evropske zemlje kao Britanija, Francuska i Njemačka žele dodatno umanjiti ulogu EUFOR-a, a Austrija, koja trenutno komanduje snagama, nastoji zadržati isti broj vojnika.

S obzirom na svu situaciju u EUFOR-u, teško da bi njegovi pripadnici uopšte ulazili u situacije da smiruju nerede i sukobe. Evropska unija i njena sigurnosna politika mogle bi doživjeti još jedan fijasko, kao sa EULEX-om ljetos na Kosovu.

Šta činiti?

Političke igrarije i pogrešne procjene iz posljednjih godina mogu imati mnogo ozbiljnije posljedice nego što mnogi političari i lideri misle. Etnička napetost, nasljeđe rata, nestabilna politička situacija, slabe centralne institucije, siromaštvo, nezaposlenost... sve se to može pretvoriti u veoma opasan koktel, stoji u analizi.

Takvom je stanju direktno doprinio i zaokret međunarodnog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Institucije međunarodne zajednice (OHR, EUFOR, EUPM) nikada nisu imali manje ugleda i kredibiliteta ne samo u očima političkih lidera nego i u očima ukupne javnosti.

Ukoliko se zasigurno želi izbjeći mogućnost međuetničkih oružanih sukoba, međunarodna zajednica mora se vratiti svom ranijem modelu djelovanja, onom kojeg je primjenjivala prije 2006. godine.

Jači OHR, jači EUFOR

Također, neophodno je ojačati snage EUFOR-a, i bolje ga uvezati sa snagama NATO-a. Potrebno je više vojnika. Zemlje koje sada ne učestvuju u misiji trebale bi se uključiti. Osigurati više helikoptera radi bolje mobilnosti EUFOR-ovih snaga. Redovno patroliranje područja sa manjinskim povratnicima. Redovni raspored snaga na potezu Tuzla – Brčko.

Uvažavanje preporuka iz Analize ne samo da će spriječiti i umanjiti mogućnosti izbijanja oružanih sukoba, nego će stvoriti i povoljniju atmosferu za pozitivnija kretanja i opšti društveni napredak.

Ovo je samo sažetak analize. Cijelu analizu, na engleskom, možete čitati ovdje.