Hajrija Ibrišimović iz Tuzle ispostila svoj 82. ramazan

Anadolija
Hajrija Ibrišimović (91) iz Tuzle, posti 82. ramazan, a kaže da ovogodišnji post prakticira s lakoćom, radujući se 181. Bajramu koji planira dočekati u društvu unuke Merime i zeta Mirze, kao i ostalih članova rodbine.

Nena Hajrija, koju zdravlje izvrsno služi, kaže da se rodila i da je s roditeljima i mlađim sestrama živjela u Biberovom Polju, kod Gradačca.

"Radilo se, prije je tako bilo u tim godinama, otac i mati, a brata nismo imali. Nas smo četiri sestre. Sve tri su još žive, a jedna je sestra išla na hadž. Ja sam od nje starija tri godine. Ona je lošijeg zdravlja nego ja, ali dobro je opet", navodi Hajrija.

Ova vitalna starica sjeća se da je kao dijete, kada ožedni tokom posta, gledala u vodu, shvatajući o kakvom je bogatstvu riječ. Za dijete je, kaže, bilo veliko iskušenje da se odupre potrebi, te da ne popije nekoliko kapi vode.

"Mi smo se radovale što ćemo postiti. Ja sam s devet godina počela postiti, a i ostale sestre su. Hodaj, radi i gledaj u one barice, da ti je napiti se vode, pa nema veze što je iz barice. Ali, nema, post se prakticirao kod nas. Kod oca je tako bilo. Moralo je tako biti. Otac kako naredi, tako mora biti", prisjeća se.

Vremenom je, kaže, i sama shvatila značaj i svrhu posta. Naglašava da se u proteklih devet decenija dosta toga promijenilo, ali i pored svega što danas može napraviti ili kupiti, hrani ne pridaje veliki značaj.

Važno joj je, kaže, da za iftar ima čorbu i koji fildžan kafe i uvijek nastoji jesti koliko joj je dovoljno. Čim pojede koji zalogaj više, njen se organizam, kaže, uspori i tada se ne osjeća dobro.

˝Ne jedem mnogo. Napravim sebi lijepu supu, pogustu, begovu čorbu i tako to, da ne jedem mnogo. Izdržala sam fino. Koliko je to godina? Rođena sam 1925, sad mi je 91. godina˝, računa Hajrija, dodajući da voli praviti kolače, a naročito hurmašice.

Između iftara i sehura, pojašnjava, nikad ne ide na spavanje, nego vrijeme provodi u molitvi i druženju s unukom i zetom. Više ne ide u džamiju, a kao mlađa kaže da je najčešće išla u tuzlansku Šarenu džamiju.

Vjera joj je, naglašava, mnogo pomogla kada je u ratnim danima, u periodu od dva mjeseca ostala bez oboje djece. Naime, njen sin, a Merimin otac, je poginuo, dok je kćerka, koja je bolovala od karcinoma, umrla ubrzo poslije bratove pogibije.

Bez obzira na svoje godine, Hajrija redovno posjećuje mezarje na kojem su joj ukopana djeca. Otići će im ponovo, kaže, iza Ramazanskog bajrama, odnosno čim prođe 40 dana od smrti njenog muža, koji je nedavno umro.

"Eto, još hodam malo, pa ko zna je li to nagrada ili kazna", kazala je Hajrija na kraju razgovora.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak