Vallecas: Madridsko srce navijačke ljevice

Ali, oni su, zaista, čudo. Bukaneros su nastali prije četvrt stoljeća kao treća navijačka grupa u Madridu. Veliki Real i Atletico su uvijek spremni probati "pojesti" mali Rayo Vallecano, ali su njegovi navijači "uvijek i svugdje spremni braniti svoja uvjerenja" koja nisu nasilnička i rasistička, nego napredna i liberalna.

Ovo je priča o njima, iz srca Madrida.

Piše: Nedim Tanović

"Ne znam da li znaš, mi smo raja iz radničkog madridskog kraja e la república de Vallecas. …" 

Brojni su madridski balkoni urešeni zastavama Španjolske, ali jesenje sunce koje ih obasjava čini prizor više šarenim i vašarski kićenim, no politički manifestnim.

Casa de Campo najveći je madridski park. Proteže sa na površini od 1750 hektara, podno Palacio Real, zapadno od centra grada. Prvobitno je služio kao mjesto za odmor i lovište Filipa II, njegove svite i gostiju. Danas je otvoren za javnost i jedna je od važnijih turističkih atrakcija Madrida. U čudu stojim uz ogradu kraljevske palače i gledam u nestvarno veliku zelenu površinu u srcu grada.

Takav je kraljevski park neumjesno porediti sa malim Parque de las 7 tetas u Vallecasu, kao što nije pristojno, kad, recimo, Rayo Vallecano slučajno pobjedi Real Madrid. Tako se narušava uobičajen i opće prihvaćen red stvari.

Malo poviše Vallecasa, ovaj se park prostire na površini od 15 hektara. Iz Parque de las 7 tetas u smiraj se dana pruža najljepši pogled na Madrid, a zalazak sunca sigurno će oduševiti tankoćutne prirode.

Iz Vallecasa se Madrid gleda, i u tom pogledu kao da se oblikuje čudna, onostrana posebnost Vallecasa, obična i po mjeri čovjeka, u potrebnom kontrastu sa glamuroznošću starih palača, trgova, ili primjerice trgovačke Calle de Serano.

Vallecas je dijelom Madrida zvanično postao 1950. godine, a danas broji oko 300.000 stanovnika. Stanovnici većinom i vrlo primjetno baštine vrijednosti utemeljene na dugoj povijesti radničke borbe. Još iz 1936. godine potiče divna i strašna fotografija mađarskog novinara i fotografa Roberta Cape.

Troje djece sjedi i igra se ispred zida šarpnelima uništene kuće, a ispred razrušenog ulaza u kuću stoji, gleda ih i smiješi se crnokosa žena. U zimu, 1936. godine, radnički Vallecas gađan je bombama iz Hitlerovih aviona, koje je Franco dobio kao pomoć rušenju republikanske vlade.

Kasnije, za Francove vladavine, isprva kroz otpor ekproprijaciji i prisilnim preseljenjima, Vallecas postaje mjesto znano kao radničko, politički lijevo orijentirano, neprijateljski raspoloženo prema Francovom režimu.

U Vallecas smo krenuli iz Chuece, nakon ručka u starom restoranu, koji obitelj vodi od 1941. godine. Okruženi fotografijama slavnih toreadora i bikova, starim plakatima koji najavljuju koride, jeli smo sjajno pripremljen rabo de toro. Konobar, starinski dostojanstven i vješt u poslu, markantna je ljudina u dobi pred mirovinu, velike glave i nekako konjolike izražajnosti lica.

Ljubazno je čavrljao, taman koliko treba, spomenuo Real i dobro izgovorio Modrić, ali na pomen Vallecasa i Raya, samo je odmahnuo rukom, kao što čovjek odmahne kad dosadno dijete postavi besmisleno pitanje.

Na Plaza del Sol, ispred ulaza u podzemnu željeznicu, ispraća nas čovjek kostimiran u medvjeđe ruho, sa bijelim Realovim dresom, koji priziva turiste. Grupa kosookih muškaraca, mnogi sa Realovim znamenjem, šiltericom najčešće, pristojno čeka u redu za slikanje.

Četiri sata prije utakmice, u rani popodnevni, nedjeljni sat, Vallekas je gotovo usnuo. Iz podzemne željeznice izlazimo na Avenida de la Albufera, ispred istočnih ulaza na stadion. Rano je, ulazi su zastrti željeznim vratima prljavo bijele boje, davno farbanim, sa crvenom dijagonalnom lentom i liče na male zatvorene dućane. Promiču tek prve grupice gostujućih navijača, slobodne od svakog opreza. Policije nema.

Niz ulicu, niže stadiona, koji mi, neugledan i ponizan među stambenim zgradama susjedstva, izgleda kao dražesni relikt prohujale mladosti, frizerski je salon za muškarce i trgovina auto dijelovima. Pamte, čini se, i bolja vremena. Pročelja obje radnje oslikana su bijelom munjom na crvenoj podlozi, karakterističnim simbolom iz grba kluba, po kojem se radnje jednako zovu – Rayo.

Rayo Vallecano de Madrid S.A.D. osnovan je 1924. godine. Prepoznatljiva crvena lenta na bijeli je dres dodana 1949. godine, po dobrom uzoru na argentinski River. Statistika kazuje da se Rayo kroz povijest, uglavnom, borio vratiti u prvu španjolsku ligu, gdje se zadržavao koju godinu, ispadao, pa se opet vraćao. Ponekad, za kriznih godina, klizne i u treću ligu.

Rayo je samo jednom nastupio u nekom od evropskih natjecanja: u sezoni 2000/01 godine, u četvrt finalu UEFA Cupa ispao je od Alavesa, nakon produžetaka. Danas se takmiči u Segunda Division, a domaće utakmice igra na stadionu Campo de Futbol de Vallecas, koji ima 14.708 sjedećih mjesta. Stadion nema južnu tribinu.

U kolektivnom imaginariju hrvatske nogometne publike, Rayo Vallecano gotovo ne postoji. Rijetki će kladioničar tek zapaziti tradicionalnu nepredvidivost u rezultatima ovog kluba, često tipičnu za male, luzerske ekipe, koje znaju iznenaditi opuštenog velikana, a potom u seriji gubiti od slabijih. Najizgledniji kladioničarski tip uvijek je – oba daju.

Pored Reala i Atletica, Rayo nije naročito bitna nogometna činjenica, čak ni u Madridu. Naravno, ukoliko je mjera uspjeh. Međutim, u nogometu uspjeh nije teško relativizarati, pa i jedna pobjeda, ili povratak u Primeru, može biti jednak svakom naslovu, a prva identifikacija sa nekim klubom, kasnija pripadnost i konačno ljubav, srećom ne zavise uvijek od stanja na tablici.

Rayo i slični klubovi, između ostalog, postoje i da bi Realu, njegovoj sportskoj veličajnosti i bogatstvu dali smisao. Međutim, na poseban nogometni način, ugodnije i poštenije pripadati onoj velikoj manjini, koja na Santiago Bernabeu gdjekad pristigne iz radničkog Vallecasa, pa prije utakmice, ispred stadiona, provocira pod tribinom Ultra Sura, a kasnije visoko pod krovom, inatljivo, ponosno i zdušno grmi na ispraćaju očekivanog poraza.

Vallecas se budi, iako je do utakmice još dosta vremena. Puni se terasa neugledne krčme na osunčanom pločniku i dok licem hvatam sunce, konobar donosi veliki Mahou i sitnu mezu, prepolovljeno kuhano jaje. Sa šanka unutra, čuje se pjesma, preuranjena i nije navijačka.

Dva starija „suseda“ grle se i gromko nazdravljaju. Na zidu do ulaza u krčmu, žuti su plakati: Cataluna es quien decide. Na Kataloniji je da odluči. U potpisu: Corriente Roya. Preko ceste, na balkonima stambenih zgrada, dokle mi pogled seže, ne primjećujem ni jednu španjolsku zastavu.

Prilazim susjednom stolu, grupi starijih ljudi u Rayovim dresoviim, pitam za Bukenerose. Dobrohotno objašnjavaju.

Bukanerosi ove godine slave 25 godina postojanja. Na navijačkoj sceni pojavili su se bez ikakvih pretenzija za političkom korektnošću, od početka obznanjujući da pripadaju često izloženom i ranjivom dijelu lijeve navijačke scene, poput realno malobrojnih grupa koje prate St. Pauli, Standard Liege, Omoniu Nicosia, Hapoel Tel Aviv, Livorno, Celtic….

Izraženim aktivizmom pokušavaju braniti načela koja se danas lapidarno nazivaju antifa, ili samo lijevim: socijalna jednakost, solidarnost, radnička prava, protivljenje svakom rasizmu i diskriminaciji, općenito.

Odnos Bukanerosa sa Vallecasom i lokalnom zajednicom doimlje se čak intimniji, nego odnos sa klubom, naročito od dolaska američkog vlasnika Daniela Prese, iako je, primjerice, Rayo Vallecano bio jedini španjolski klub, koji se javno priključio generalnom štrajku 2013. godine. Pažnju je 2015. godine privukao i rezervni dres Raya, kada je crvena lenta „obojena“ u dugine boje, od kojih je svaka predstavljala podršku : borbi protiv side, uključivanju u normalan život osoba sa posebnim potrebama, zaštiti okoliša, zaštiti zlostavljane djece i žena, a sve zajedno zaštiti homoseksualne zajednice.

Pod licemjernom izlikom da se neobrazovani i nasilni huligani nogometom služe zarad nasilnog promicanja ekstremnih političkih ideologija, španjolski političari, mediji, a posljedično i javnost, olako kriminaliziraju svaku ultras grupu. U takvu kampanju uključili su se i klubovi „čistkom“ na tribinama, naročito poslije sukoba između Frente Atletico i Riazor Blue, krajem 2014. godine, kada je jedan navijač poginuo. Ova nastojanja dobro se uklapaju i u UEFA politiku, koja nogometne tribine prodaje korektnim i platežno sposobnijim konzumentima jednog sve bezdušnijeg, ali zato profitabilnijeg proizvoda – modernog nogometa.

Bukanerosi su tako bili optuženi da su zbog visokih cijena ulaznica u gotovo diverzantskoj akciji prerezali električne kablove i onemogućili funkcioniranje stadionske rasvjete, zbog čega je odgođena utakmica sa Realom, a oni od gradskih političkih (konzervativnih) struktura, zamalo proglašeni terorističkom organizacijom.

Činjenica jeste da ni Bukanerosi ne mogu izbjeći standardne obrasce ponašanja ultrasa, koji ponekad jesu nasilni. Međutim, problemi Bukanerosa sa policijom nisu uvijek nogometni: trinaest članova grupe uhićeno je 2013. godine zbog navodnog poticanja nasilja i napada na policiju u vrijeme velikih socijalnih protesta u Madridu.

Sa Bukanerosima sam kontakt pokušao ostvariti još iz Hrvatske preko raznih drušvenih mreža. Javili su se pristojno, ali nezainteresirani i tipično zatvoreni za medije.

Oživio je i koloplet uskih ulica iza Avenida de la Albufera, u znani čas, kad onaj neimenovani osjećaj steže damare, i rasipa se u čovjeku kao rano pijanstvo. Utakmica će. Pulsira tako neka povezanost, prosta je i primitivna, zato i topla, kao u vjernika kad kreću na svetište. Iza zavjesa je, na prozorima malih radničkih stanova, izbija iz popucalog asfalta, iz svakog slova grafita na zidu, čuje sa u ljudskom žamoru, na uglu ulice gdje se ljudi okupljaju.

U jednoj takvoj ulici nalaze se prostorije Bukanerosa. Zgrada je neugledna, oronule sive fasade, sa samo jednim jednostavnim grafitom (munja), a uski je ulaz štićen rešetkama, sada otvorenim, dovoljno tek da istovremeno uđe dvoje ljudi. Ispred je velika grupa muškaraca, među kojima i neki momci prilično opasnog izgleda. Provlačimo se između njih, ulazimo, nitko nas ne zaustavlja.

Unutra je tamno i pivski vlažno. Uski se hodnik iznenada širi u veliku prostoriju.

Zidovi su pažljivo oslikani amblematičnim grafitima Raya i Bukanerosa, vise zastave i šalovi. Duž jednog je zida šank, na kojem se Mahou prodaje za 1,50 Eur. Uz suprotni je postavljen veliki kotao, kuha se paella i nešto kasnije, dijelit će se besplatno. Na improviziranom pultu djevojke prodaju suvenire ženskog boks kluba. Plastične stolice bez posebnog reda razbacane su po cijeloj prostoriji, rijetki sijede. Opušteno je, kao u isčekivanju koncerta u malom klubu. Sa razglasa grme Dropkick Murphys.

Pokašavamo fotografirati. Iznenada se pojavljuje pristojno izbildan momak istetoviranog lica - Rayova je munja iznad obrve –nervozan je, u niskom startu, pokazuje na photo aparat. Prilazi, srećom, ljubazniji par, djevojka smiruje situaciju a dečko objašnjava:

"Ne volimo fotografiranje, nismo modeli, nema slikanja, to je pravilo. Opustite se, uživajte ovdje."

"Iz Hrvatske smo, za uspomenu…cijenimo Rayo, volimo….."

"Žao mi je, to je pravilo……iz Hrvatske ste došli na utakmicu?"

Započinjemo razgovor, ne želi se predstaviti.

"Nismo agresivni, ali znamo se braniti…smije se, gleda prema nekolicini prilično neugodnog izgleda…..nasilje nije naš program, ali smo uvjerenja, Vallecas i Rayo, spremni braniti bilo kad i bilo gdje, na svaki način…."

Na tribinama je desetak tisuća ljudi. Nije malo za utakmicu Segunde. Do mene sjedi vremešna gospođa, ne ispušta cigaretu iz ruke, galami, psuje, hrapavim pušačkim glasom, u jednom trenutku izgleda kao da je pred nervnim slomom. Sa balkona zgrade iza južnog gola i nepostojeće južne tribine, dva čovjeka pokušavaju gledati utakmicu, živo mašu rukama.

Utakmice Raya nepredvidivog su tijeka, lijepe i atraktivne, ali taktički neuredne i razbarušene: grafički otisak liči, slutim, na EKG nalaz deliričnog pacijenta.

Rezultat teško mogu predvidjeti i vidovnjaci i vračare, koji na madridskoj željezničkoj stanici Atocha, na štandovima gledaju u karte, proriču budućnost i prodaju sudbinu.

Na ogradi sjevera minimalistički dominiraju uvijek dvije zastave – Bukaneros i ADRV. Bukanerosi ne staju devedeset minuta. Povremeno, navijanje sa ograde vodi djevojka. Pjesma i dlanovi, pirotehnike nema. Intenzitet se skladno prepliće sa ritmom utakmice i čini tako privid da stvarno na nju utječe. Nema one iritantne samodostanosti, često svojstvene našim ultrasima, kad navijanje biva bez stvarnog kontakta sa događajima na terenu. Tako se strast svake pjesme i skandiranja, sveprisutna, ali neuhvatljiva poput kavanskog dima, lako prenosi na ostale tribine, gdje je publika, koja se sa Bukanerosima ne identificira obavezno.

Izlazimo sa stadiona. Rezultat? Mislim da nije važno. Rayo je dobio.

Malo ljudi kreće prema stanici podzemne željeznice, oni su iz Vallecasa i ne idu nigdje.

Njihova je misija donquijotovska, ostati će takva svih budućih nedjelja, i zato jesu bitni - veliki Vallecas i mali Rayo. Da budu izazov, uvijek ispočetka, kao stalna potreba, kao voda žednome, da se stvarno osjeti ono sto je Bill Shankly davno rekao: „ Neki misle da je nogomet pitanje života ili smrti. Uvjeravam vas da je mnogo ozbiljnije od toga.“