Damir Nikšić: Sarajevo su ubili hladno i bešćutno, kao i Gorana Čengića

Posljednji klin u kovčeg (ne volim reći multietničkog, već) kosmopolitskog Sarajeva nisu zakucali opštinski vijećnici SDA i SBB-a u Novom Sarajevu time što su glasali protiv prijedloga da se sportska dvorana na Grbavici nazove po Goranu Čengiću, već time što su nam danas objasnili da je ime koje su oni izglasali (a to je “Sportska dvorana Novo Sarajevo”) prethodno predložila velika većina mjesnih zajednica Novog Sarajeva.

Piše: Damir Nikšić na Niksicblogu

Ako je to istina onda smo suočeni sa voljom građana protiv koje se ne možemo boriti. Ni pojedinačno: onako građanski, nezavisno, sami, jedan po jedan, pa ni kao najveća i najentuzijastičnija koalicija, građanski blok svih mogućih lijevih i liberalnih partija zajedno. Jednostavno: nema više smisla, jer nema više s kim. Nema te kritične mase. Čak ni kao manjine. Nestala je. Umorila se i otišla.

Današnji građani Novog Sarajeva su ti koji su, sudeći po riječima vijećnika, izabrali jedno, može se slobodno reći, hladno i bešćutno ime za svoju sportsku dvoranu, ime koje više nego simbolično označava jedno posve “Novo Sarajevo” koje ne želi imati nikakve veze niti sjećanja na ono “staro Sarajevo”.  I tu smo se razišli.

Rascjep

Oni su nastavili dalje, u “bolju budućnost”, da grade neko svoje “Novo Sarajevo”, a mi smo ostali u šoku, zatečeni hladnoćom i bešćutnošću sugrađana koje, očito, ne poznajemo. Probudili smo se u jednom drugom, poprilično nepoznatom gradu, a čije ulice, parkove i haustore napamet znamo.

To je izgleda činjenica koju moramo i u Sarajevu konačno prihvatiti jedanko kao što su je prihvatili drugi gradovi u regiji i šire.

U svakom slučaju, bitno je znati da mi zbog toga nismo nostalgičari. Mi ne živimo u prošlosti. Mi, jednostavno, kao svi građani drugih gradova držimo do kontinuiteta, do duha i duše kosmopolitskog grada u kojem smo odrasli, živjeli, za kojim smo, na kraju krajeva, patili tolike godine (u njemu ili daleko od njega) kao za sopstvenom majkom, ocem, sestrom, bratom, voljenom dragom, najboljim drugom u nevolji…

E baš smo se napatili od te nesretne i tragične ljubavi prema ovom gradu svih ovih godina. Sigurno i previše da bi sada popustili.

Srca su nam toliko puta bila slomljena, ali ih je ta neka bizarna nada i ta, poput svraba dosadna vjera u neko čudo – neko spontano, nestvarno, davno, divno i predivno Sarajevsko čudo – liječila i sastavljala. Opijenim nas je držala ta neobjašnjiva ljubavna čežnja za svom onom našom rajom koja se rasula, koja nas je tragično napustila; čežnja za našom mladošću, za svim tim dobrim ljudskim, hrabrim i nedužnim dušama kakav je bio i Goran, a čija su lica danas rijetkima pred očima dok prolaze ovim ulicama na kojima sve manje ljudi prepoznaju.

Ima nas dovoljno mahnitih da ponekad mislimo da je to samo neki fol, da će se svakog trenutka upaliti svjetla, da će se jedan po jedan stara raja pojaviti iza ćoška, odnekud, trznuti nas klebereći se i rugajući nam se koliko smo patetični i koliki smo tersovi postali u međuvremenu.
Sve u svemu: grdna nas je trauma pogodila sve skupa. Jedna nesaglediva tragedija. Zato je i nismo do kraja svjesni. Samo smo gnjevni i bijesni, dezorijentisani od prevelike tuge i bola.
Puno puta su nam lomili to u Sarajevo zaljubljeno srce razni bezosjećajni ljudi i neljudi, no ovo sada nekome može pasti kao najveći udarac koji, vjerujem, zadire duboko u srce mnogih Sarajlija po duhu. Čak i onih manje emotivnih.

Mislim da svako ko je jednom omirisao taj kosmopolitski duh, tu atmosferu, tu dušu predratnog, nekadašnjeg Sarajeva, kao student, đak, barem na kratko, zna o čemu govorim, i isto tako zna da se “to” ne može prepričati. Taj se duh može samo prenositi, posijati, njegovati, rasplamsavati u ovom gradu da i drugi njemu svjedoče, da u njemu uživaju, da se njemu uče i nauče.

Ali ne daju! Dušmani ne daju! Ne može! Nema ga, evo, više ni u udžbenicima. Druga se prošlost koristi za temelje “bolje budućnosti” u kojoj, izgleda, nema mjesta za “raju”.

Epilog i epitaf

Kosmopolitski duh Sarajeva nije bio u planu arhitekata ove države, te ga stoga ni zidari ove države nisu koristili kao materijal, nisu ga ugradili u “zdanje”, tako da nema potrebe da se pominje ni u njegovom nazivu.

Prvo su ga ispolitizirali, pa su ga izmanipulisali, a sada, nakon što je poslužio svrsi multietničke propagande (prije nego su “stranci”, posmatrači i “evaluatori” demokratije i građanskog društva otišli), sada kada su ostali sami “u svom i na svom”- sada ga bacaju na smetljište istorije kao i sve žive i nežive “duhove”, “fantome”, “sjene” od građana nekadašnjeg Sarajeva.

Goran Čengić je ime koje ne označava samo uspješnog sportistu, već mnogo više od toga. Ono znači ono što je značilo i “ono” Sarajevo.

Goranovo ime ne samo da je veće od same dvorane na koju ga nisu dali postaviti, već je upravo sinonim za kosmopolitsko Sarajevo koje je nekoć, kako u miru – tako i u ratu, bilo sinonimom čitavog svijeta, čovječanstva.

No to je danas tako u svijetu površnosti, svijetu bez korijena. Većina odlučuje, a “Sarajevo” više nije većina u Sarajevu. Mnogi gradovi gube svoju dušu ovih dana i godina, pa ni Sarajevo nije izuzetak. I tu je, valjda, kraj.

Ako je ovo što vijećnici SDA i SBB-a tvrde – tačno, ako su zaista građani velike većine mjesnih zajednica Opštine Novo Sarajevo sugerisali da žele da se sportska dvorana zove “Novo Sarajevo”, a ne po tragično preminulom sportisti, civilu i heroju sa Grbavice Goranu Čengiću – Sarajevo je ubijeno. Sarajevo je mrtvo. Dovršen je “Sarajevocid”.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da su ga ubili jednako hladno i bešćutno kao što je ubijen i Goran Čengić. Želim samo vjerovati da su ga dokrajčili u neznanju, svojim neznanjem, nepoznavanjem, nezainteresovanošću, tj. da se radi o ubistvu iz nehata. Iskreno se nadam da ovo konačno ubistvo Sarajeva nije s predumišljajem, tj. smišljeno i planirano, da se ne radi o “združenom zločinačkom poduhvatu” desničarskih partija.

U svakom slučaju, nekadašnjim građanima Sarajeva ostaje samo da potraže neko mjesto, neku galeriju svojih neopjevanih heroja, mauzolej svoje kosmopolitske duše, nekakav hram, dvoranu kojoj će dati ime “Staro Sarajevo” po tragično preminulom gradu. Ostaje im da se smjeste pokraj svojih mrtvih civila-heroja u katakombe u kojima će evocirati ili komemorisati nekadašnji kosmopolitski duh Sarajeva.

Ni to nije ništa novo. Tako su nastajale čitave religije.