Nataša Gaon Grujić: Goran Čengić je ubijen dva puta

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba 

Goran Čengić je ubijen i drugi put. Bilo je dovoljno samo podići ruku u zrak. Nije bilo zvuka. Nisu ga mučili I tukli, nisu u njega pucali.  Ništa, samo je 17 ruku ostalo u zraku, tek toliko dugo koliko je trebalo da ih neko prebroji. Ovaj put ubile su ga komšije. Ovaj put njega komšije nisu odbranile.

Nije mi u ratu teško padalo ni to što nije bio vode, ni struje. Nije mi teško padao ni težak, neugodan miris koji bi ispunio prostoriju kada bi otvorili konzervu iz humanitarne  pomoći. Nije mi teško padala ni ona riža koja se nije mogla skuhati.

Teško je bilo živjeti sa smrću. Teško je bilo ostajati bez prijatelja, a najteže od svega stati pred majku ubijenog druga. Najteže mi je bilo vidjeti te oči i lice sa grimasom od boli. Najteže mi je padalo kada su me baš te majke grlile i privijale uz sebe kao svoje dijete.

Šta majci ostane kada  joj ubiju dijete? Ostanu fotografije. Ostanu sjećanja. Ostane da se svaku nać nada da će joj doći u san, pa kada ga sanja poželi da san što duže traje. Ostanu prazna jutra. Ostane prazan život. Ostane eto I poneka želja, kao što je bila želja Goranove majke da se sportska dvorana zove po njenom djetetu, da neka nova djeca, neki novi sportaši, znaju da je vrijednost u onome da  si čovjek dok su oko tebe zvjeri od ljudi.

Kada je Goran Čengić ubijen po drugi put nije bilo zvuka od metka, možda su samo ruke što su se sudarile sa zrakom proizvele jedva čujan zvuk. Nije dugo trajalo, tek toliko da se 17 ruku prebroji.

Ko će po drugi put stati pred Goranovu majku da joj kaže da su joj dijete opet ubili,  i da ga nije boljelo, ali da Sarajevo, ono kojem se nadam, danas  ovo njegovo ubistvo boli gore, boli do bijesa, boli do suza, boli više nego ono prvo.

Dva puta je ubijen Goran Čengić, ovaj put ubile su ga komšije, koje bi on, sigurna sam, opet, svojim životom branio!