Učiteljica Sabina Solaković: Zašto je nestao Branko Ćopić

Piše: Učiteljica Sabina Solaković za Radiosarajevo.ba 

To je bio izuzetno važan dokument koji je svaki učitelj imao, držao u svom ormaru i redovno iščitavao. To je bio dokument-knjiga koja je svojim izgledom govorila o svojoj važnosti: ozbiljna naslovna strana, sadržaj, izdavač, autori, lektori i izuzetno obiman sadržaj. Učitelju koji tek ulazi u učionicu takva knjiga je bila od velike pomoći.

Pa čak i u ratnom periodu, zahvaljujući nekolicini profesora metodike i jednom broju učitelja, napravljeni su reducirani planovi i programi koji su potpuno zadovaljavali rad u tadašnjim uslovima.

A onda, nakon rata još nikada nisam vidjela taj dokument, ozbiljno napisan, a ni odštampan. Obično su to neki listovi koji su kopirani, dopunjeni, loše uvezani,  bez imena autora... Možda je razlog vrlo jednostavan, jer reforma obrazovanja traje sve ovo vrijeme. Vjerovatno ću ja i završiti svoj radni vijek, a reforma će još trajati.

Možda te stalne male izmjene i ne bi bile tako loše da ono što se reformira vodi ka boljem, da je to brže, dinamičnije, argumentovano, praktično provjereno itd.

Ali, evo i prošlogodišnje izmjene Nastavnog programa su vrlo nejasne. Konkretno, od dvije izmjene sadržaja Bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti jedna se odnosi na promjenu obaveznog teksta. 

Pjesma Bosna Branka Ćopića je zamjenjena pjesmom Bosna Nedžada Ibrišimovića. Zašto?

Pitam se ja, ali i drugi učitelji.

Pokušala sam pronaći neki od konkretnih razloga, ali ni jedan ne odgovara. Obje pjesme imaju književnu vrijednost, Ćopić je dječiji pisac za razliku od Ibrišimovića, pjesma B. Ćopića je mnoga bliža učenicima ovog uzrasta, Ibrišimovićeva pjesma je apsolutno neprilagođena učenicima trećeg razreda...

I pošto sama nisam mogla pronaći valjan argumen za ovakvu izmjenu potražila sam odgovor kod kolegica koje su bile dio tima za novu reformu Nastavnog plana i programa.  Kolegice kojima sam se obratila, jer su članice Aktiva  ili Komisija za izmjene, nisu mi mogle reći zašto je napravljena ta izmjena.

Odgovori su bili vrlo jednostavni:  svjesni smo te izmjene, nismo našli nigdje prijedlog učitelja za takvu izmjenu, ne znamao čija je to ideja i nemamo nikakav argument zbog čega je to urađeno!

Tada je za mene ova izmjena postala još veće iznenađenje! Zašto?

Prijedlozi mojih kolegica su bili vrlo otvoreni, konkretni i sa sugestijama da sadržaje možemo mijenjati. Slažem se, ali, koliko znam, obavezne tekstove u koje spada i ovaj ne možemo mijenjati, ni izbaciti. Tada sam se sjetila i svojih pokušaja da prije šest- sedam godina sugerišem neke izmjene sa kojima su se složili i ostali učitelji na tom seminaru, ali one su odmah odbačene.

Vjerujem, da smo tada krenuli sa izmjenama "korak po korak" s idejama iz prakse i u saradnji s metodičarima iz pojedinih predmeta, danas bi imali mnogo kvalitetniji Nastavni plan i program.

Izgleda da smo potpuno zalutali u našim izmjenama, promjenama, reformama. Nekad, neposredno poslije rata, te izmjene su bile vođene idejom da imamo Nastavne planove i programe iste ili bar vrlo slične na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, da imamo zajedničku jezgru. Međutim danas smo sve dalji od te zajedničke ideje, jer pravimo ishitrene i neargumentovane izmjene, za koje ne znamo čaki ni autora.  

Pomislim da je ova izmjena ustupak nekom i zbog nečega. Poznate su mi takvi potezi činjena ustupaka, ali koji su činjeni da bi nas približili, unaprijedili, učinili naše obrazovanje boljim. Takvih ustupaka sjetit će se i članovi jedne Komisije čiji sam i ja član bila, a koja je radila prije desetak godina.

Tada je dogovoreno da se drugo pismo uči u trećem razredu, velike broj učitelja pa čak i ja smo bili protiv toga, smatrali smo da to treba prebaciti u četvrti razred, ali ustupak je načinjen zbog toga da bi djeca u Republici Srpskoj počela učiti latinicu, jer će u isto vrijeme početi učiti i engleski jezik, što ne bi mogli bez ovog pisma. Iskusni metodičari i učitelji su tada pronašli i zgodno rješenje da se uče samo štampana slova, čime ne bi učenici bili previše opterećeni sadržajem, a riješen je neophodan zahtjev.

Takvi  ustupci su dobri, poželjni i takva rješenja traju dugo, traju i danas. Sigurna sam da svi drugi ustupci bez osnove, bez argumenta nemaju svoju vrijednost.

Na kraju ne mogu da vjerujem da je tako jednostavno, nestala  Ćopićeva Bosna, koja i nije tako loša, mnogi će se složiti.