Nataša Gaon Grujić: Ne dirajte Tifu!

Nadimke nosimo kao neki skraćeni oblik imena pa je Edina – Dinka, Aleksandar – Saša, pa po prezimenu, ili nekoj situaciji, ili načinu oblačenja. Znam čovjeka čiji je nadimak Starka, uvijek je nosio starke.

Mladen Vojičić nosi nadimak Tifa, ne znam porijeklo nadimka, ali ga svi znamo kao Tifu.

Godine 1984. Tifa snima prvi i jedini album s Bijelim dugmentom. Meni je, mada za sebe ne mogu reći da imam čak niti minimum muzičkog predznanja, baš taj album nekako najbolji i najdraži. Mama me odvela na koncert Bijelog dugmenta u sarajevskoj Skenderiji. Tifu je dočekao veliki transparent, na kojem je pisalo, koliko se sjećam – Vratite nam Bebeka. Valjalo je izaći, a kao mladić od dvadesetak i nešto godina, pred punu Skenderiju i pjevati gledajući u taj transparent. Ja sam bila dijete, tek sam zakoračila u pubertetske dane, ali se sjećam da je Tifa imao strašnu tremu, da na samom početku koncerta nije mogao „pustiti“ glas, ali je ipak uspio i svi su skakali i pjevali s Tifom. Snimljeni su TV spotovi koji su pratili sve pjesme s tog albuma s Tifom. Svaki spot bio je kao film.

A onda je došla 1992, odvratna, krvava, i nije imala baš ništa zajedničko sa 1984. godinom. I bilo je, da se ne lažemo, tada bitno ko je ostao u Sarajevu, naročito ako je taj neko bio pjevač, glumac, režiser, pisac, neko uz koga smo odrastali i koga smo voljeli.

Ne bi nas, a to je najbolje napisao Dragan Bursać, danas toliko boljele izjave dr. Neleta Karajlića, a ni Emira Kustirice da ih nismo voljeli, da i danas ne pamtim sve skečeve Top liste nadrealista. Da i danas ne znam napamet dijaloge iz filmova Sjećaš li se Dolly Bel i one poznate rečenice: „Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat' kako treba?“, „Dino, piši... neka te, Seno, ne s*ri“... kao i one iz filma Otac na službenom putu: „Drugi je*bu, a ti se, Muzafere, kupaj, eto tako ti je to.“ Ili ona „Reci im da im je babo poručio da se je*bu i oni i njihova politika. Star sam ja za njihovih zajebancija“.

Neki su otišli, neki ostali. Mijenjalo je vremenom Sarajevo svoj stav o ljudima koji su otišli, postajali su blaži i manje su osuđivali... a meni je, eto, bilo drago što je ostao Tifa.

Tifu sam viđala na Alipašinom Polju kako u ratnom Sarajevu mijenja konzervu sa svinjskim mesom, za neku s goveđim, ili kokošijim, da može konzervu dati nani koja živi sama, a nana ne jede svinjetinu. Tifa je meni tada bio onaj koncert, ona muzika, onaj mir. Nekako, da pojednostavim, Tifa nas nije ostavio, a mi smo voljeli Tifu. Mada je Tifa ostao vjeran Sarajevu kao gradu, ali i kao ideji, bilo je onih koji su tu ideju ubijali, ne s brda granatama, već na sarajevskom asfaltu. I to je doživio naš Tifa, pa nikoga nije osuđivao, Tifa je ostao – gospodin.

Zato ne dirajte mi Tifu, jer Tifa je Tifa! Ne stavljajte Tifu u kontekst koji vama odgovara. Sve da je, eto, podigao u zrak tri prsta, koji su opet neki drugi prisvojili kao svoj simbol, podigao je, ponio je Tifa zastavu kada je malo ko, čak i od onih danas samoprozvanih branitelja, smio.

Valjda će i ovom gradu sunce nakada zasjati, ali kako treba ... jer kad ostariš ili barem uđeš u neke ozbiljnije godine, nije da više niko ne kuca na tvoja vrata, ali mnogo jasnije vidiš neke stvari.