Te nedjelje nije došao Osijek, ali je otišao Hase, najveći sarajevski fudbalski mag

Te nedjelje nije došao Osijek, nije bio maj, a utakmica se igrala na stadionu Kantrida u Rijeci.

Pjesma Zabranjenog pušenja "Nedjelja kada ja otišao Hase" govori o najvećem sinu naroda ovih prostora - Josipu Brozu Titu, a to mnogo govori i o tome kakav je status Hase kao fudbaler, ali prije svega kao čovjek imao u Sarajevu. Hase je bio Sarajevo i Sarajevo je bilo i ostat će Hase. Svjedoči tome i naziv najvećeg stadiona u državi, ulica nedaleko od tog stadiona, česma na Baščaršiji, memorijalni turniri u malom fudbalu i šahu...

Više od bilo čega o Hasetu govore priče iz raje, priče s Čaršije, priče svih ljubitelja fudbala odraslih u gradu na Miljacki. U Sarajevu je teško postati i ostati legenda. Za to nije dovoljan samo uspjeh u tome što radite. Tačnije, taj uspjeh nije uopće toliko bitan. Uostalom, pitajte po svemu sudeći novog savjetnika u Predsjedništvu BiH - Emira Kusturicu, ili recimo Nenada Jankovića...

A šta je Hase bio Sarajlijama najbolje je opisao Miljenko Jergović u jednoj od priča o fudbalskom čarobnjaku s Vratnika.

"Neki je Dubrovčanin 1960. godine stigao u Sarajevo studirati pravo. A sigurno u to vrijeme nije bio jedini. Tih se godina govorilo da Dubrovnik gravitira Sarajevu, isto kao što Banja Luka gravitira Zagrebu, a Tuzla Beogradu. E, tom Dubrovčaninu se bilo nešto stužilo čim bi Sarajevo pokrile one teške novembarske magle, guste kao vrhnje, pavlaka i mileram zajedno.

Uhvatila ga nostalgija za Gradom (a Dubrovčanin i kad je u Parizu ili Londonu samo jedno mjesto zove Gradom!). A onda, došao još gori decembar, još gušće magle i onaj grozni vonj ćumura Kreka & Banovići koji nosnice Sarajlija sa stažom više i ne osjete. U dotadašnjem životu Dubrovčanin nije bio vjernik, ali je u času povjerovao kako nekog boga ipak ima čim je u stanju čovjeka iz Grada poslati u Sarajevo, pa je otišao na ponoćku.

Katedrala je bila puna svijeta, od Čega dvije četvrtine znatiželjnika i po četvrtina policajaca u civilu i vjernika. Misa je tekla po planu i programu te u skladu s društveno proklamiranom slobodom vjeroispovijesti, sve dok nadbiskup nije izgovorio formulu: 'Bog je jedan.' Tada se oteo glas iz mase: 'A ime mu je Asim Ferhatović - Hase!".

Na današnji dan prije 52 godine na stadionu Kantrida sarajevski bog fudbala odigrao je posljednju utakmicu za svoje voljeno Sarajevo. Niko nije ni slutio tog 16. oktobra 1966. godine da će Hase posljednji put obući bordo dres. Sarajevo je kao lider prvenstva gostovalo na Kantridi, a već nakon tri minute igre bilo je 1:0 za budućeg prvaka Jugoslavije.

Igrao se 15. minut kada je jedan igrač domaćih startovao na Haseta. Prema informacijama čovjeka koji je napisao historiju - Semira Zilića, Haseta je zamijenio Šiljkut, a iako se vjerovalo da povreda nije ozbiljnije prirode, zbog bolova u koljenu vratnička fudbalska više nikada nije viđena na fudbalskim terenima Jugoslavije.

Hase je trebao igrati oproštajnu utakmicu protiv Čelika u posljednjem kolu, ali povreda to nije dozvolila. Ostalo je upisano da je Asim Ferhatović Hase svoju posljednju utakmicu za Sarajevo odigrao 16. oktobra 1966. godine na Kantridi.

A Hase je volio Sarajevo, igrao dušom za Bordo tim. Najbolje tome svjedoči njegova legendarna izjava nakon odlaska iz turskog Fenerbahčea. Poslije samo mjesec dana, četiri odigrane utakmice i jednog postignutog gola, Hase se vratio u svoje Sarajevo, uz čuvene riječi:

"Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im, bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu samo u Sarajevu igrati."