Profesori - emeritusi fudbala s prostora bivše Jugoslavije

Tomislav Ivić

Mnogo je stručnjaka s prostora bivše Jugoslavije koji su ostavili veliki trag u fudbalu i pomogli razvitak ovog sporta kroz njegovu historiju. Vjerovatno najveći i najuspješniji od njih je bivši trener splitskog Hajduka - veliki šjor Tomislav Ivić.

Čovjek čija se karijera razvijala postepeno i upravo onako kako bi to i trebalo. Ivić je završio Visoku trenersku školu u Beogradu, a nakon jednog perioda provedenog u Splitu postao je trener mladog tima gradskog rivala Hajduka. S omladincima Hajduka bio je osvajač Kupa Jugoslavije tri puta, a potom je dobio priliku da radi s prvim timom. U Hajduku je bio od 1973. do 1976. godine i osvojio je dvije titule i tri Kupa Maršala. Kasnije će zbirci trofeja dodati još jednu titulu prvaka Jugoslavije i još jedan Kup Maršala.

Nakon Hajduka odlazi u Ajax s kojim u prvoj sezoni osvaja titulu prvaka Holandije. Potom je s Anderlechtom bio prvak Belgije, a s Portom je 1987. godine osvojio titulu prvaka svijeta i europski Superkup, a godinu kasnije i duplu krunu.

Nije se tu zaustavila žetva trofeja. Sa Atletico Madridom osvojio je Kup kralja 1991. godine, a sezonu kasnije bio je prvak Francuske s Marseilleom. Titulu je osvojio i u Saudijskoj Arabiji s Al-Ittihadom. Talijanska Gazzetta dello Sport proglasila ga je 2007. godine najvećim fudbalskim stručnjakom u historiji najpopularnijeg sporta na svijetu. Umro je 2011. godine u Splitu u 77. godini života. 

Vujadin Boškov

Osim što je bio jedan od najboljih fudbalskih stručnjaka s ovih prostora - Vujadin Boškov je bio i veliki fudbalski psiholog. Bio je omiljena trenerska figura u Italiji, a njegovi citati još uvijek se pamte na Apeninima. Legendarni talijanski čuvar mreže - Gianluca Pagliuca rekao je svojevremeno za svog legendarnog trenera da je osim toga što je veliki trener i veliki psiholog i jako inteligentna osoba. Novinari La Gazzette dello Sport su 2014. godine kada je Boškov preminuo napisali kako je tu inteligenciju i humor koristio da smanji tenzije u izjavama nakon utakmica. Jedna od najpoznatijih je da je "bolje izgubiti jednom 6:0, nego šest puta po 1:0".

Trenersku karijeru počeo je u reprezentaciji Jugoslavije, a potom je radio u Holandiji (Den Haag i Feyenoord) i Španiji (Zaragoza, Sporting Gijon i Real Madrid), prije odlaska u Italiju u kojoj je bio omiljen. Sa Den Haagom je osvojio Kup Holandije 1975. godine, a potom s Real Madridom duplu krunu u sezoni 1979/1980.

U Italiji je počeo u Ascoliju i klub je 1986. godine uveo u Seriju A. Nakon tog uspjeha prešao je u Sampdoriju u kojoj će ispisati najveće uspjehe. U najvećoj talijanskoj luci ostvario je najveće uspjehe kluba. Prvo je osvojio dva vezana Kupa Italije 1988. i 1989. godine, a sezonu kasnije i prvi i zasad jedini europski trofej ovog kluba. Sampdorija je u finalu slavila protiv Anderlechta nakon produžetaka rezultatom 2:0. Oba gola postigao je Gianluica Vialli. Godinu ranije u istom takmičenju uspješnija je bila Barcelona.

Sezonu kasnije ostvario je najveći uspjeh u historiji kluba. Na stadion Luigi Ferraris donio je prvu i jedinu titulu u historiji kluba iz Genove. Barcelona je za Boškova bila kobna i 1992. godine. Bio je na pragu najvećeg uspjeha u karijeri. Na legendarnom Wembleyu čekao se novi prvak Europe. Ni Sampdorija, a ni Barcelona u svojim vitrinama nisu imale titulu prvaka Starog kontinenta. I ovaj put presudili su produžeci. Uspješniji je bio Johan Crujiff i njegova Barcelona, a svi se još sjećaju fantastičnog gola Ronalda Koemana. Umro je u Novom Sadu 2014. godine u 82. godini života.

Ivica Osim

Jedan od onih koji su neizbježni kada su u pitanju najveći fudbalski stručnjaci s ovih prostora je i Ivica Osim. Čovjek koji je sa Željezničarom igrao polufinale Kupa Uefa, a s Jugoslavijom možda i najljepši fudbal u historiji svakako zaslužuje svoje mjesto na ovoj listi. Osim je bio trener Željezničara osam godina (1978-1986), a duel s Videotonom i polufinale drugog po važnosti europskog takmičenja nešto je što navijači Plavih nikada neće zaboraviti.

Nakon Željezničara osim je preuzeo reprezentaciju Jugoslavije. Na Svjetskom prvenstvu u Italiji došao je do četrvtfinala, a na putu ka osam najboljih reprezentacija svijeta u onoj legendarnoj utakmici izbacio je Španiju. Od Argentine je Jugoslavija ispala nakon jedanaesteraca, a iako je Tomislav Ivković "skinuo" jedanaesterac Diegu Maradoni, promašaji Faruka Hadžibegića i Branka Brnovića izbacili su Plave s Mundijala.

Osim je potom dominantno izborio nastup s Jugoslavijom na Europskom prvenstvu u Švedskoj 1992. godine, ali je zbog rata u Jugoslaviji podnio ostavku na mjesto selektora i trenera Partizana s kojim je osvojio Kup iste sezone. Umjesto Jugoslavije na Euro je otišla Danska i osvojila titulu prvaka najboljeg na Starom kontinentu. Osim je otišao u Grčku gdje je 1993. godine osvojio Kup s Panathinaikosom.

Vjerovatno najveće uspjehe ostvario je u Austriji sa Sturmom iz Graza. Jednu prosječnu austrijsku ekipu napravio je šampionskom. Bio je prvak 1998. i 1999. godine, a posebno se pamte nastupi kluba iz Graza u Ligi prvaka. Nakon trećeg mjesta u grupi sezonu ranije, ekipa Sturma je u sezoni 2000/2001. osvojila prvo mjesto u grupi D s Galtasarayom, Glasgow Rangersom i Monacom. Neizbrisiv trag Osim je ostavio i kao selektor Japana. 

Dušan Bajević

Veliko trenersko ime s prostora bivše Jugoslavije svakako je i legenda Veleža Dušan Bajević. Princ s Neretve bio je i jedan od najboljih fudbalera bivše Jugoslavije svih vremena, ali svakako i jedan od najboljih menadžera. Trenersku karijeru počeo je s Veležom, a 1986. godine osvojio je Kup Maršala, potom je uslijedio odlazak u Grčku. Iz Grčke više nije odlazio, osim jedne sezone. Bio je trener Crvene zvezde u sezoni 2006/2007. ali nije ostvario veći uspjeh, a navijači su mu čak i uništili automobil zbog loših nastupa u prvenstvu.

U Grčkoj je bila potpuno druga priča. Bajević je bio trener svih fudbalskih velikana u ovoj državi izuzev Panathinaikosa, a osvojio je nevjerovatnih osam titula prvaka u ovoj državi. S AEK-om je napravio najveću dominaciju u historiji ovog kluba. Bio je prvak 1989, 1992, 1993 i 1994. godine, a Kup je osvojio 1996. godine.

Uspjehe je nizao i sa velikanom iz najveće atinske luke. S Olympiacosom Bajević je bio prvak 1997, 1998, 1999 i 2005. godine, a Kup je osvajao 1999. i 2005. godine. Jedan trofej osvojio je i sa solunskim PAOK-om. Bajević je osvojio Kup Grčke 2001. godine, a Solunci su sve do ove sezone čekali da se taj uspjeh ponovi.

Miljan Miljanić

Čovjek koji je sjedio na klupi velikog Real Madrida. Prije dolaska na klupu velikana iz Madrida, Miljanić je bio trener beogradske Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije. Plave je Miljanić vodio na dva Svjetska prvenstva. Prvo je nastupio na Svjestkom prvenstvu 1974. godine, a potom i na Svjestkom prvenstvu 1982. godine. Mnogo se očekivalo od te reprezentacije Jugoslavije predvođene Safetom Sušićem, ali je na kraju Miljanićeva ekipa završila nastup nakon grupne faze.

Na klupu Crvene zvezde sjeo je 1966. godine i sa ekipom iz Beograda osvojio deset trofeja. Bio je prvak Jugoslavije 1968, 1969, 1970 i 1973. godine, a Kup je osvajao 1968, 1970 i 1971. godine. Sa Zvezdom je osvojio i Mitropa Cup 1968. godine.

Nakon Zvezde odalzi u Real Madrid i postaje čovjek koji je promijenio shvatanje fudbala u prijestolnici Španije. Nakon što je Real Madrid izgubio od Cruijffove Barcelone s 0:5 na stadonu Santiago Bernabeu bilo je vrijeme za promjene. Na klupu je došao Miljanić i preokrenuo stvari u korist Madriđana. Miljanić je po dolasku u Madrid imao samo jedan uvjet. Želio je u klub dovesti Sreća "Felixa" Radišića kao kondicionog trenera.

Želja mu je ispunjena, a Radišić je postao prvi kondicioni trener u historiji kluba. Insistirao je da fudbaleri nemaju više od dva dodira s loptom. Vrijedi istaći da je tokom svog boravka u Real Madridu bio trener Vicenteu del Bosqueu, kao i Jose Antonio Camachu. Kasnije će Del Bosque postati prvak Europe s Realom i prvak svijeta sa Španijom. Realu je donio duplu krunu u prvoj sezoni, a potom je titulu prvaka odbranio naredne sezone. Umro je u Beogradu 2012. godine u 82. godini života. 

Bora Milutinović

Neizostavan je i legendarni Bora Milutinović. Selektor koji je s pet različitih reprezentacija igrao na Svjetskom prvenstvu. Milutinović je prvo odveo Meksiko do četvrtfinala Mundijala 1986. na domaćem terenu. Potom je preuzeo Kostariku s kojom je 1990. godine prošao u drugi krug Mundijala nakon pobjeda protiv Škotske i Švedske. Reprezentaciju je preuzeo 90 dana prije Mundijala.

Nije tu stao Milutinović. Vodio je i Sjedinjene Američke Države 1994. godine na Mundijalu koji se igrao u ovoj zemlji. Uspio je ostvariti prvu pobjedu s Amerikom od 1950. godine i prvi plasman u drugi krug od 1930. godine. Četvrti Mundijal izborio je s Nigerijom 1998. godine. Nigerija je upisala pobjedu protiv Španije u grupnoj fazi i plasirala se u drugi krug.

Sa reprezentacijom Kine nije uspio izboriti drugi krug, ali je 2002. godine izborio svoj peti uzastopni Mundijal. Nastupio je u Japanu i Južnoj Koreji s Kinom na svom petom Mudnijalu s petom reprezentacijom u karijeri. Osim ovih uspjeha Milutinović je bio i prvak CONCACAF-a 1980. godine, a potom i prvak Meksika 1981. godine s Pumas UNAM-om. Osvojio je i dva Gold Cupa. Sa Sjedinjenim Američkim Državama 1991. i Meksikom 1996. godine.

Branko Zebec - hrvatski stručnjak najveće je uspjehe ostvario u njemačkoj Bundesligi. Bio je prvak s Bayernom 1969. godine, a osvojio je i DFB Kup iste sezone. Sa HSV-om je 1979. godine ponovio ovaj uspjeh, a sezonu kasnije igrao je finale Kupa prvaka. U utakmici za titulu najboljeg na Starom kontinentu poražen je od Nottingham Foresta rezultatom 1:0.

Miroslav Blažević je također jedan od onih koji je ostavio veliki trag u jugoslovenskom fudbalu. Donio je titulu prvaka Jugoslavije Dinamu 1982. godine, a uspjehe je ponovio i u HNL-u. S tadašnjom Croatiom bio je prvak 1993. i 2003. godine. Najbolji u Švicarskoj bio je s Grasshoppersom 1984. godine. Najveće uspjehe ostvario je ipak s reprezentacijom Hrvatske. Nakon odličnog nastupa u Engleskoj na Euru 1996. godine, Blažević je 1998. godine došao do historijske bronzane medalje s Vatrenim.

Mora se spomenuti i Vahid Halilhodžić koji je osvojio afričku Ligu prvaka s Raja Casablancom 1997. godine. Svjetsko prvenstvo je izborio s tri reprezentacije (Obala Slonovače, Alžir, Japan), ali je igrao samo jednom. Obala Slonovače i Japan smijenili su ga nakon što je izborio Mundijal.

Zlatko Čajkovski također je veliko trenersko ime s ovih prostora. Bio je prvak Njemačke s Kolnom, a s Bayernom je dva puta osvojio Kup Njemačke. Donio je prvi europski trofej velikanu iz Minhena. Čajkovski je 1967. godine osvojio Kup pobjednika kupova. U Grčkoj je osvojio prvenstvo i Kup s AEK-om 1978. godine. Tu su i čovjek koji je 1968. godine igrao ono legendarno finale prvenstva Europe s Italijom - Rajko Mitić. Po njemu se danas zove najpoznatiji fudbalski stadion regiona - beogradska Marakana.

Branko Stanković također je ostvario dosta velikih uspjeha. Bio je prvak Jugoslavije s Vojvodinom 1966. godine, a potom i sa Zvezdom 1980. i 1981. godine. Titule je osvajao i u Turskoj s Fenerbahčeom (1983) i Bešiktašom (1986). Sa plavo-žutim iz Istanbula je 1983. godine osvojio i Kup Turske. Sa AEK-om je bio prvak Grčke 1971. Ljupko Petrović ostvario je najveći klupski uspjeh u historiji bivše Jugoslavije. On je 1991. godine u nezaboravnom finalu u Bariju slavio s Crvenom zvezdom protiv Marseillea i postao prvak Europe.

Do tog uspjeha mogao je mnogo ranije Abdulah Gegić, ali je njegov Partizan 1966. godine poražen od Reala u finalu Lige prvaka, iako je do 70. minute vodio s 1:0. Ante Mladinić nema mnogo trofeja iza sebe, ali je stvorio brojne velike fudbalere. Prije smrti (Zagreb 2002. godine) radio je u francuskom Bordeauxu, a mnogi ističu da je upravo on otkrio i stvorio Bixentea Lizarazua. 

Gojko Zec također spada u trenerske velikane s ovih prostora. Osvojio je dvije titule prvaka Jugoslavije s Crvenom zvezdom i jedan Kup Maršala. Velike rezultate ostvario je i Radomir Antić - trener koji je sjedio na klupama tri španska velikana. Antić je bio trener Real Madrida, Barcelone i Atletico Madrida. Najveći uspjeh ostvario je s Jorgandžijama iz Madrida kojima je u sezoni 1995/1996. donio titulu prvaka Španije i Kup kralja. 

Ne treba zaboraviti ni Miroslava Mehe Brozovića koji je 1967. godine sa Sarajevom donio prvu titulu prvaka Jugoslavije u Bosnu i Hercegovinu. Njegov uspjeh je ponovio 1972. godine Milan Ribar sa Željezničarom, a potom i Boško Antić 1985. godine sa Sarajevom. Veliki trag u Bordo timu ostavio je i Srboljub Markušević, ali nije osvojio trofej, iako je u tri navrata sjedio na klupi Sarajeva. Pored tri titule (Brozović, Ribar, Antić) i Bajevićevog Kupa Maršala (1986) u BiH su stigla još dva trofeja. Jedan je osvojio Miloš Milutinović s Veležom 1981. godine, a drugi Husnija Fazlić 1988. godine s banjalučkim Borcem.