Legendarni igrač Veleža otkrio: "Otjeran sam iz Hajduka jer sam pjevao 'Hej, Slaveni'"

Dok je svijeta i vijeka, navijači Hajduka bit će ponosni na posljednji predratni trofej svog kluba – Kup Jugoslavije, poznatiji pod imenom Kup Maršala Tita, kojeg su "bijeli" osvojili 8. maja 1991. u Beogradu, pobijedivši favoriziranu Crvenu zvezdu čudesnim golom Alena Bokšića.

Ta trofejna pobjeda uvijek će imati posebno mjesto u Hajdukovoj historiji, jer je ostvarena u veoma teškim okolnostima, kako sportskim, tako političkim.

U sportskom smislu, Hajduk je tada pobijedio najjaču Crvenu zvezdu u historiji, koja će samo tri sedmice kasnije postati klupski prvak Europe.

Ali ono što će tu pobjedu uvijek izdvajati od ostalih Hajdukovih historijskih trijumfa su političke okolnosti: samo šest dana prije tog beogradskog finala u Borovu Selu je ubijeno i masakrirano 12 hrvatskih policajaca, nakon čega su i najveći optimisti shvatili da je rat neizbježan. Zbog tog masakra igrači Hajduka su u finalu igrali s crnim florom na rukavima.

Igrač utakmice, dakako, bio je neponovljivi Alen Bokšić. Ali jedan drugi prvotimac "bijelih" osvojio je tada navijačka srca – desni bek Mili Hadžiabdić, koji je zaigrao u Beogradu uprkos porodičnoj tragediji koju je doživio pet dana ranije, kada mu je u saobraćajnoj nesreći poginula 10-mjesečna kćerka, koju je pokopao dva dana prije finala.

Tim činom mostarski se nogometaš – koji je godinu ranije u Hajduk došao iz Veleža – zauvijek nastanio u kolektivnoj memoriji Hajdukovih navijača. Da se tada dodjeljivala nagrada "Hajdučko srce", te sezone zacijelo bi je dobio Hadžiabdić.

'Znao sam šta se događa'

To beogradsko finale ujedno je bila i posljednja utakmica koju je borbeni Mostarac odigrao za splitsku ekipu. Više ga nikad nismo vidjeli u Hajdukovom dresu. Paradoksalno ili ne, Hadžiabdić je iz Hajduka morao otići upravo zbog te utakmice u Beogradu, ali ne zato što je bio loš; ustvari, bio je jedan od najboljih igrača na utakmici, budući da se Zvezdin majstor Dejan Savičević, kojeg je Hadžiabdić čuvao, nije uopšte vidio na terenu.

O stvarnim razlozima zbog kojih je tog maja 1991. morao otići iz splitskog kluba Hadžiabdić je progovorio ove sedmice u podcastu sportskog novinara Nebojše Petrovića:

"To su meni bili možda zadnji dani karijere. Znao sam šta se događa. Na tom sam finalu stavio ruku na srce i pjevao jugoslavensku himnu. Zbog toga sam otjeran iz Hajduka, znam i odakle je došla naredba, sve znam, ali to je život. Sa životom se moramo boriti, ali ne dam da mi iko uzme istinu, a ovo je moja istina", rekao je Hadžiabdić u toj emisiji.

I zaista, na Youtubeu se može naći snimak te utakmice, na kojoj se vidi da za vrijeme intoniranja himne jedino Hadžiabdić – koji stoji između Vučevića i Bilića – drži ruku na srcu i zdušno pjeva Hej Slaveni. Nije jedini koji je pjevao himnu, ali je jedini koji je pritom ruku držao na srcu.

To je bio taj politički grijeh mostarskog defanzivca, koji mu nova HDZ-ova vlast – koja je do tog trenutka već ovladala i Hajdukom – nije mogla oprostiti.

'Ne dao bog nikome!'

Dio intervjua koji se odnosi na to finale protiv Zvezde počinje negdje na polovini 45-minutnog intervjua s Hadžiabdićem, a novinar Petrović taj dio otvara laganim "atmosferskim" pitanjem:

"Je li bila čudna atmosfera te 1991. pred to finale?", upitao je Hadžiabdića, koji odgovara kao iz topa:

"Ne dao bog nikome!."

Da bi nakon kraće šutnje nastavio:

"Tuga jedna. Imaš jednu zemlju... Kako sam odgojen, odgojen sam, do dan danas to držim. Živim u Njemačkoj 31 godinu... I volio sam, i dan danas volim Jugoslaviju.

Ova rečenica možda je trenutak u kojem će neki mlađi navijači Hajduka prekinuti s gledanjem intervjua, jer su u odrastanju u nezavisnoj Hrvatskoj indoktrinirani idejom da Jugoslaviju mogu voljeti samo mrzitelji Hrvatske. Ali Hadžiabdićev intervju odlična je prilika za sve koji su odrasli u jednostranim narativima – bilo hrvatskom, bilo srpskom – da vide kako je izgledao predratni bosanski (bosanskohercegovački) narativ i zašto u tom narativu ljubav prema Jugoslaviji ima centralno mjesto.

S jedne strane, tu je historija Bosne i Hercegovine. Sa svih svojih hiljadu mana, Titova Jugoslavija je imala i nekoliko izvanserijskih vrlina, a jedna od njih je bila i "mirna Bosna", što se nije dogodilo nikad u historiji, ni prije ni poslije jugoslavenskih komunista. Ako želite znati kako je bilo u BiH prije komunista, čitajte Ivu Andrića. A ako želite znati kako je danas, čitajte Milorada Dodika. Ono između bilo je razlog zbog kojeg su mnogi građani Bosne i Hercegovine voljeli Jugoslaviju.

S druge strane, tu je bila slutnja rata: ljudi iz BiH znali su da bi raspad Jugoslavije bio posebno krvav baš u njihovoj republici bez većinskog naroda, koju nisu uzalud zvali "Jugoslavija u malom". Znali su da će u slučaju raspada Jugoslavije svatko od njih jednom nakon rata morati izreći rečenicu koju je u ovom intervjuu izrekao Hadžiabdić:

"Jedanaestero sam iz moje familije izgubio, niko nije pušku nosio".

'Mi smo dočekani u Splitu k‘o narodni heroji'

Da nije bilo tadašnjeg Hajdukovog trenera Joška Skoblara, Hadžiabdić ne bi zaigrao u Beogradu. Dotučen porodičnom tragedijom, nije ni pomišljao na nogomet.

"A ja sam pet dana prije toga izgubio kćerku u saobraćajnoj nesreći. I ja neću da igram to finale. I onda mi dođu Joško Skoblar i doktor (Fabijan) Čukelj iz Hajduka, dođu mi na žalost u Mostar".

Skoblar ovim riječima kaže, ovako: "Mili, ako ti ne budeš igr‘o, mi ćemo izgubit utakmicu." Sad, zamislite vi sebe sada, da ti netko u tom momentu nešto kaže tako, ajd‘ da kažem, moralno, da te pogodi u srce. Eto, pod tim uslovima, pod tim okolnostima, ratom faktički koji je počeo, ideš i igraš to finale. I budem, uz Bokšića, jedan od najboljih igrača. I to mi je čast – kazuje Hadžiabdić.

"Čuvali ste Deju (Savičevića)?", pita ga novinar.

"Jesam. Nije se sast‘o s loptom. Možete pogledat tu utakmicu", kaže Hadžiabdić i u tom času ispriča ono što smo već napisali, naime da je nakon te utakmice otjeran iz Hajduka zato što je s rukom na srcu pjevao jugoslavensku himnu.

Zatim je evocirao uspomene na doček koji su njemu i ostalim igračima Hajduka na povratku iz Beograda u Split priredili navijači "bijelih":

"Mi smo dočekani u Splitu k‘o narodni heroji. Tu je bilo trideset hiljada ljudi. Bilo je deset hiljada ljudi koji su nas od Trogira pratili do stadiona. Čitava magistrala bila zatvorena, to je bilo... da te Bog sačuva. I onda kad sam izaš‘o na teren, moje ime kad su počeli skandirat, a dan poslije mi kažu: "Idi iz Hajduka", ispričao je ovaj Mostarac.

Moj rahmetli otac bio je istinski komunista'

Koliko je Hadžiabdić u tom zlovremenu bio mentalno udaljen od nacionalizma, koji je te 1991. već otrovao srca i mozgove miliona, govori i njegova reakcija na žestoki verbalni rat koji su za vrijeme beogradskog finala vodili Hajdukov stoper Igor Štimac i Zvezdin veznjak Siniša Mihajlović, sve dok im sudija Adem Fazlagić nije obojici pokazao crveni karton.

"Jedan drugom šta su govorili na terenu, to je meni kao Mostarcu bilo neshvatljivo. To su bile toliko nacionalne bljuvotine između njih dvojice da je to...", rekao je Hadžiabdić, priznavši da je upravo on prišao sudiji Fazlagiću i rekao mu da ih obojicu isključi, što je ovaj i napravio.

Odrastao u multietničkom Mostaru, gradu s najviše miješanih brakova u Jugoslaviji, Hadžiabdić u tim kritičnim trenucima nije mogao ni shvatiti ni prihvatiti eksploziju nacionalizma zbog koje je u tom beogradskom finalu od 8. maja 1991., pri intoniranju jugoslavenske himne Hej, Slaveni, jedini on od 22 igrača stavio ruku na srce i pjevao.

Slično je tu svoju ruku na srcu tumačio i Marku Didiću prije desetak godina:

"Govoriti o tome, a ne razumjeti Mostar, grad u kojem sam se rodio i odrastao, izvan je pameti. Grad u kojem je najveća zakletva i garancija da ne lažeš nekoga ili da ćeš ispuniti obećanje prema nekome bila "Tite mi!", i to tek nakon one "Majke mi!" (...) Moj rahmetli otac Ferhat bio je istinski komunista koji je cijeli život vozio autobus na relaciji Mostar - Split i Mostar - Dubrovnik i samo tako prehranjivao nas petero braće i sestara. Naš komunizam nije bio komunizam povlastica, mržnje i uzimanja, nego komunizam prihvaćanja da su svi ljudi jednaki, da trebaš cijeniti svoje, ali i tuđe", rekao je tada Hadžiabdić.

Promašeni penal Faruka Hadžibegića

Rekli smo već da Hadžiabdićev odnos prema Jugoslaviji nije izuzetak među nogometašima iz BiH. Godinu dana prije opisanog beogradskog finala, u Zagrebu se 3. juna 1990. odigrala prijateljska utakmica između Jugoslavije i Nizozemske, neposredno uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo u Italiji, koja je upamćena po tome što je domaća publika zviždala jugoslavenskoj himni i sve vrijeme navijala za goste.

Pri intoniranju himne neki su jugoslavenski reprezentativci ostali zbunjeni takvom reakcijom zagrebačke publike, neki su se cinično smješkali, a jedini ju je pjevao čovjek iz BiH – sarajevski stoper Faruk Hadžibegić, tada igrač francuskog Sochauxa. TV kamere snimile su ga i kako nakon izviždane himne bodri saigrače: "Ajmo, samo hrabro, nas 11 protiv njih 20 hiljada."

I čovjek koji je vodio tu reprezentaciju bio je iz Sarajeva, legendarni igrač i trener Ivica Osim. Za vrijeme te utakmice on prezirno odmahuje i cinično aplaudira domaćoj publici, zbog čega je u nacionalističkim krugovima napadan kao "loš Hrvat".

Sudbina je htjela da 27 dana kasnije na stadionu Artemio Franchi u Firenci upravo Faruk Hadžibegić promaši posljednji penal na četvrtfinalnoj utakmici Svjetskog prvenstva protiv Argentine, čime je Jugoslavija eliminisana s Mundijala. Bilo je to 30. juna 1990. godine.

40 godina kasnije, u oktobru 2016. godine, taj isti Faruk Hadžibegić dao je intervju za francuski portal 20minutes, prisjetio se tog mundijalskog četvrtfinala i sâm sebe optužio da je zbog tog promašenog penala kriv za rat u Jugoslaviji:

"Da sam zabio taj gol, uvjeren sam da bismo prošli u polufinale. I mislim da kasnije ne bi došlo do rata u Jugoslaviji", rekao je Hadžibegić francuskim novinarima te 2016. godine, više od dvije decenije nakon rata.

Zaključak Ante Mladinića Biće

Te Hadžibegićeve riječi potvrđuju poseban odnos koji su prema Jugoslaviji imali Bosanci. Na toj ključnoj utakmici protiv Argentine penale su tek koji časak prije Hadžibegića promašili i Zvezdin as Dragan Stojković (današnji selektor Srbije) i crnogorski veznjak Dragoljub Brnović, ali niko od njih dvojice nije nikad javno zažalio zbog toga.

A stoper iz Sarajeva ni 40 godina nakon te utakmice ne može mirno spavati, optužujući samog sebe da je tim promašajem skrivio rat i 200 hiljada mrtvih.

Indikativno je da je skoro identičan iskaz o tom Hadžibegićevom promašenom penalu svojedobno, u intervjuu za američki portal Sports Illustrated, dao i trener te jugoslavenske reprezentacije, spomenuti Ivica Osim:

Možda sam optimist, ali u svojoj iluziji pitam šta bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Šta bi to značilo državi. Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta", rekao je tada Osim.

Sve ove izjave i geste navedenih igrača i trenera iz BiH navode me da se prisjetim jednog davnog intervjua kojeg sam napravio s pokojnim splitskim trenerskim magom Antom Mladinićem Bićom, koji je u karijeri vodio i nogometnu reprezentaciju Jugoslavije. Među ostalim, pitao sam ga je li kao jugoslavenski selektor morao pri sastavljanju ekipe  poštovati "republički ključ": ako mu je desni bek Srbin, je li lijevi bek morao biti Hrvat?

"To su gluposti", odgovorio mi je Biće u svom stilu, navodeći samo jedan izuzetak: ako su za neku poziciju u reprezentaciji konkurisala dva približno jednako kvalitetna igrača, a jedan od njih je bio iz BiH, on je uvijek birao tog Bosanca.

"A zašto?", pitao sam.

"Jer su oni na terenu najviše grizli za Jugoslaviju", kazao je Biće.

Tu me zanimalo je li u toj borbenosti za SFRJ bilo kakvih razlika između bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, današnjih Bošnjaka.

"To uopšte nije bilo bitno", rekao je. - Samo da je iz Bosne.

Tih sam se riječi legendarnog trenera sjetio gledajući intervju s Hadžiabdićem. Ono što je u eri Ante Mladinića igračima i ljudima iz BiH bila komparativna prednost, u maju 1991. postalo je razlog za otkaz. Oni se nisu promijenili, ali se sve drugo promijenilo i oni su ostali van kruga, piše Slobodna Dalmacija.