Sudar aviona, poplave, zemljotresi: Najveće katastrofe bivše Jugoslavije

Svjedočili smo brojnim katastrofama proteklih godina, bilo da su one prirodne, uzrokovane terorističkim napadima ili naprosto... nesreće... 

Postoje brojni kriteriji prema kojima se neka katastrofa smatra najgorom, no možemo se složiti da su sve one u kojima je izgubljen i jedan život, one zaista najgore. 

O prošlogodišnjim poplavama na području Balkana, pisalo se mnogo... Proglašene su najvećom prirodnom katastrofom Balkana u 21. stoljeću.

A koje su to najveće katastrofe pogodile bivšu Jugoslaviju proteklog stoljeća?

Sudar hrvatskog i britanskog aviona u zraku 1976. godine

Prije skoro 40 godina, 10. septembra 1976. u 11 sati i 14 minuta, na nebu nad Vrbovcem dogodila se najstrašnija i najtragičnija avionska nesreća u povijesti hrvatskog zrakoplovstva. 

U sudaru putničkih aviona, izazvanim kobnom pogreškom neopremljene zagrebačke kontrole leta, poginulo je svih 176 osoba u oba aviona. U to je vrijeme to bio jedan od veoma rijetkih slučajeva sudara putničkih aviona. 

U srazu zrakoplova Trident Three kompanije British Airways, koji je letio od londonskog Heathrowa do turskog Istanbula, i aviona DC-9-32 jugoslavenske kompanije Inex Adria, koji je iz Splita poletio prema njemačkom Kölnu, niko nije preživio. 

Britanski Trident, pod brojem leta BE 476, uzletio je s londonskog Heathrowa u osam sati i 32 minute, na uobičajenoj ruti prema Turskoj, preko zapadne Europe i tadašnje Jugoslavije. U hrvatski je zračni prostor ušao četiri minute nakon deset sati te se uredno javio kontroli letenja. Nakon osnovnih informacija o visini letenja, na nivou 330 (oko 10 hiljada metara), Trident je nastavio let bez kontakta s kontrolom jer mu više nije bila potrebna. 

Nešto ranije sa splitskog je aerodroma poletio jugoslavenski DC-9-32, pod brojem leta JP550, te se penjao u smjeru Kostajnice. Avionom je upravljao ljubljanski pilot Jože Krumpek. U 10 sati, 14 minuta i 38 sekundi kontrola leta izgubila je kontakt s avionima. 

Jugoslavenski je DC-9-32 sa 108 putnika uglavnom iz Zapadne Njemačke, s posljednjih pet metara lijevog krila udario izravno u pilotsku kabinu britanskog Tridenta koji je prevozio 54 turska putnika. Potom su se oba aviona sunovratila u krugu od sedam kilometara na tlo. 

Mjesecima se utvrđivala krivnja, a ispostavilo se da je nesreću uzrokovala ekipa zagrebačke kontrole leta. Dopustili su da se oba aviona nađu na podjednakoj visini te su se sudarili horizontalno. Katastrofu koja se dogodila pri brzini obaju aviona od devetstotinjak kilometara na sat najbolje opisuje podatak da su se dijelovi obaju zrakoplova rasuli područjem od deset kilometara u širinu i 62 u dužinu. Od Vrbovca do Križevaca pronalaženi su dijelovi zrakoplova. Tijela preminulih putnika rasula su se u krugu od dva i pol kilometra.

Kobna pogreška zagrebačke kontrole leta bila je nedostatak komunikacije među kontrolorima. Istraga je uglavnom bila usmjerena na mladog, tada 28-godišnjeg kontrolora Gradimira Tasića, koji je kobnog 10. septembra radio treći uzastopni dan smjenu po 12 sati.

Jugoslavenski avion koji je letio u srednjem sektoru nadzirao je Bojan Erjavec s pomoćnikom Gradimirom Pelinom. Kada je slovenski kapetan Jože Krumpek zatražio odobrenje za penjanje na višu visinu, oni su morali zatražiti odobrenje od Hochbergera ili Tasića. No, mladi je Tasić bio zauzet razgovorom s drugim zrakoplovom. Bojan Erjavec mu je stoga odlučio prići te ga je potapšao po ramenu i na monitoru mu pokazao točkicu - jugoslavenski avion. Gestom je zatražio da mu Tasić odobri penjanje u gornji sektor. Tasić je to pogrešno shvatio pa je nestrpljivo kimnuo glavom, što je poslije i izjavio u svojoj obrani. Taj je trenutak odredio daljnju sudbinu 176 života koji su nadlijetali Vrbovec. 

Erjavec se vratio za svoj stol te kapetanu Krumpeku odobrio penjanje na nivo 350. No, da bi se popeo na tu visinu, Krumpek je svojim avionom morao prijeći nivo 330, na kojem je letio britanski Trident s Denisom Tannom Victorom u kapetanskoj fotelji. U posljednji je trenutak neko primijetio da se tačkice previše približavaju. Kontrola leta počela je paničnu komunikaciju s kapetanom Krumpekom te mu je rečeno da ostane na visini na kojoj je sada, da se prestane penjati.

Svih petoro kontrolora leta istog je trenutka suspendirano, a ubrzo i pritvoreno. Suđeno im je u postupku desetljeća koji je počeo u aprilu 1977. godine. Osuđen je jedino Tasić, i to na sedam godina zatvora. Potom mu je ta kazna prepolovljena, no ubrzo je izašao iz zatvora i prije vremena, zahvaljujući masovnoj peticiji koju su pokrenuli njegovi kolege. 

Zemljotres u Skoplju 1963. godine

Prije 52 godine, 26. jula 1963, u 5.17 ujutru, Skoplje je pogodio razorni zemljotres, koji se na ljestvici magnitude momenta mjerio 6,1 po Merkaliju, ekvivalentno 6,9 na Rihterovoj skali. 

Poginulo je više od hiljadu ljudi, oko 3.500 bilo je povrijeđeno, a dvije trećine stanovnika Skoplja ostalo je bez domova. Nestali su simboli Skoplja - staro pozorište, dom armije, zgrada narodne banke, hotel Makedonija je sravljen sa zemljom, srušen je i veći dio železničke stanice podignute 1938. godine, koja je u to vrijeme smatrana najmodernijom na Balkanu. Danas dijelovi stare željezničke stanice služe kao gradski muzej, a kazaljke sata na toj zgradi pokazuju pet sati i 17 minuta. U SFRJ je proglašena nacionalna žalost.

Uslijedila jedna od do tada najvećih i najbržih humanitarnih akcija. Na vijest o zemljotresu, u pomoć su poslati vojnici JNA, ekipe ljekara, vatrogasaca, radnika raznih preduzeća širom Jugoslavije. Pomogli su najprije obližnji a onda ostali gradovi, radni kolektivi, ustanove... Pomoć su upućivale radne organizacije, gradovi, općine. Organizovana je omladinska radna akcija za obnovu Skoplja. Godinama je u SFRJ izdvajano oko 15 posto nacionalnog dohotka za obnovu Skoplja.

U UN je 35 zemalja podnijelo inicijativu za pomoć Skoplju. Pomagale su 74 zemlje i sa tadašnjeg Istoka i sa Zapada. Idejno rješenje obnove središta Skoplja nakon razornog potresa potpisuje glasoviti japanski arhitekt Kenzo Tange.

Najveća željeznička nesreća 1974. godine

Željeznička nesreća u Zagrebu dogodila se 30. avgusta 1974. godine, u 22:40 na istočnom ulasku u Zagrebački Glavni kolodvor. 

Nesreća se dogodila kada je ekspresni putnički voz na relaciji Atena-Beograd-Zagreb—Dortmund sa svih devet vagona iskočio iz tračnica na samu ulazu u zagrebački glavni kolodvor. 

U vozu je onda bilo približno 400 putnika, između kojih su bili veći dio iseljenički radnici u povratku s ljetnog odmora na rad u SR Njemačkoj. Voz je s brzinom od 104 kilometra na sat ušao u željeznički kolodvor umjesto dozvoljenom 50, gdje je iskliznuo iz tračnica te se prevrnuo. Poginulo je 167 putnika, neki od njih zbog električna udara jer je vlak prevrtanjem istrgao željezne stupove električnih vodova. Identifikacija unakaženih trupala predstavljala je veliki problem, tako da je 41 neidentificirana žrtva prokopana u zajedničkoj grobnici na Mirogoju. Josip Broz Tito poslije nesreće razglasio je dan žalosti.

Naknadno istraživanje isključilo je mogućnosti tehničkih pogrešaka, a optuženi su za uzrok nesreće strojovođa Nikola Knežević i njegov asistent Stjepan Varga, koji su preživjeli. Istražitelji nisu bili istog mišljenja je li nesreći uzrokovalo utjecanje alkohola ili su jednostavno zaspali, ali najvjerojatniji uzrok je bila njihova iscrpljenost; njih su obojica u proteklom mjesecu prošli 300 sati rada, a prije nesreće bez ostatka radili su 51 sat. Unatoč toj olakšavajućoj okolnosti strojovođa je osuđen na 15 godina zatvora dok je njegov pomoćnik na osam. 

Lokomotiva kobnoga voza nije bila znatnije oštećena u nesreći te se kasnije koristila u redovitome željezničkom prometu, a danas se nalazi u fundusu Hrvatskoga željezničkog muzeja u Zagrebu.

Eksplozija u rudniku „Kreka“, jami 'Dobrnja jug' 1990. godine

U jami „Dobrnja jug“ u Mramoru stradalo 180 rudara starih u prosjeku 27 godina. Iza njih je ostalo 365 djece.

Tragedija u jami „Dobrnja jug“ rudnika „Kreka“ u Mramoru najveća je rudarska nesreća koja se dogodila u SFRJ. Tog 26. avgusta 1990. u trenutku eksplozije u jami se nalazio 181 rudar. Samo jedan je preživio.

Jedini preživeli rudar Smail Imamović nalazio se na oko 200 metara od izlaza iz jame kad se desila eksplozija. Prošle godine, prisjećajući se na godišnjicu nesreće, ispričao je za jednu televiziju:

"Toga dana kad je bila nesreća, kada smo se vratili iz Sarajeva, sjedio sam sa suprugom i pio kafu, razgovarali smo u vezi s povećanjem ličnog dohotka. Imali smo prozivku u frlezi, mjestu gde se vrši prozivka i evidencija rudara, i ja sam bio na dopremi repromaterijala za jamu. Otišao sam sporednim hodnikom, gdje me između sedmog i osmog sprata zatekla ta kobna nesreća. Osjetio sam zelenkastoplavu svjetlost, tu su sekunde odlučivale prije eksplozije, ne sjećam se ničeg više... Nakon nekoliko dana, kad sam došao svijesti - ja u bolnici. Kraj mene moja supruga, otac, rodbina. Pitam za svoja dva rođaka, dva brata (koji su takođe izgubili život), gde su oni i da mi podignu platu. Rekli su mi doći će oni, ali oni se nisu nikada vratili... Nakon pet dana ja sam doznao da su svi moji kamaradi u matičnoj trećoj smeni izginuli".

Imamović je zadobio opekotine drugog i trećeg stepena, trpio je velike bolove, pa mu je morfijum davan direktno u vene. Izgorjeli su mu lice, šake, dijelovi nogu i leđa.

Odmah poslije nesreće Izvršno veće Skupštine BiH obrazovalo je komisiju od 16 eminentnih stručnjaka iz BiH, Slovenije, Srbije i Hrvatske, čiji je zadatak bio da utvrdi uzroke nesreće. Njen zaključak je bio da je jedini krivac za nesreću ugljena prašina koja se zapalila. Mnogi, mahom rodbina i kolege nastradalih, međutim, smatraju da je za eksploziju kriv ljudski faktor.

Iza poginulih rudara ostalo je 365 djece. Dvije sedmice poslije nesreće u rudnicima „Kreka“ u Tuzli osnovan je fond za pomoć porodicama stradalih. Fond i danas radi i pomaže u školovanju, zaposlenju, nabavci ogrjeva i rešavanju stambenih prilika porodica nastradalih. Smail Imamović je tako, dve decenije posle eksplozije, dobio kuću.

Posle eksplozije jama „Dobrnja jug“ zatvorena je, a svakog 26. avgusta članovi porodica nastradalih rudara okupljaju se ispred ulaza i odaju im poštu. A nepunih godinu dana prije nesreće u „Dobrnji jug“, 17. novembra 1989. u podne, nemarom izazvan požar u sjevernom reviru aleksinačkih rudnika uglja odnio je 90 života. Stradala je cijela prva smjena.

Komisija od 16 stručnjaka iz BiH, Slovenije, Srbije i Hrvatske zaključila je da je jedini krivac za nesreću ugljena prašina koja se zapalila. Mnogi, mahom rodbina i kolege nastradalih, međutim, smatraju da je za eksploziju kriv ljudski faktor.

Brodolom u Beogradu, plovilo Niš 1952. godine

Na brodu „Niš“, koji je 9. septembra 1952. u 13.12 potonuo u Dunav ispod Kalemegdana, nastradalo više od sto ljudi. Tačan broj žrtava nikad nije utvrđen.

Na kraju ljeta 1952, tada jedini most preko Save, onaj kojim sada idu tramvaji, bio je zatvoren zbog popravke, a pored njega su bili položeni pontoni, koji su povremeno razmicani zbog prolaska brodova. Iz Zemuna u Beograd i obratno išlo se autobusima do pontonskog mosta ili malim brodovima „Niš“ i „Zagreb“, koji su mogli da prime po 60 putnika. Putnici na ovoj brodskoj liniji uglavnom su bili đaci, studenti i radnici, a zbog ovih radova na mostu stvarane su gužve, pa su brodovi ukrcavali više putnika nego što je formalno bilo dozvoljeno.

Videći da se sprema nevrijeme, Ferdinand Nobilo, kapetan broda, odlučio je da isplovi ranije i za to dobio odobrenje nadležne službe. Tako je „Niš“ već u 13 sati i sedam minuta isplovio, ali ga je kod Velikog ratnog ostrva zahvatila oluja s kišom, gradom i vetrom, koji je puhao brzinom većom od 100 kilometara.

Prema kasnijem saopćenju policije, udar vjetra prevrnuo je brod u 13 sati i 12 minuta, a pod naletom vode preko palube već za nekoliko narednih minuta potonuo je na dno koje je tu na dubini od 14 metara.

Novine su sutradan objavile potresne priče: Zemunac Dragoljub Dimitrijević ujutro na dan nesreće saznao je da je postao otac, pa je otišao u Beograd da kupi poklone, koje nije uspeo da uruči, niti da vidi novorođenče - nastradao je u brodolomu.

Zabilježeno je da se nekoliko neplivača spasilo, kao i da se više dobrih plivača udavilo, prije svega zbog velike panike koja je zahvatila putnike. Tako se obale dokopala i Ana Bajzert, radnica tekstilne fabrike „Sutjeska“, koja uopće nije znala da pliva. A druga jedna djevojka uspjela je da dopliva do obale, ali je tamo, minut kasnije, umrla. Neki major je plivao jednom rukom do obale, spasavajući dijete, da bi tek na obali video da je tuđe. A njegovo je, zajedno s majkom, ostalo u vodama Dunava...

Vjeruje se da je do katastrofe došlo zato što je, ne mnogo prije potonuća, parna mašina na brodu „Niš“ zamijenjena znatno lakšim dizel-motorom. To je znatno smanjilo teret na dnu broda, na kojem je bilo više putnika nego što je predviđeno, pa je vjetar mogao lakše da ga obori na stranu.

Zemljotres u Crnoj Gori 1979. godine

Zemljotres od 15. aprila 1979. godine (6.19 sati) sa magnitudom od 7.0 stepeni Rihterove skale izazvao je katastrofalna razaranja sa intenzitetom od IX stepeni Merkalijeve skale na cijelom Crnogorskom primorju, na dužini od preko 100 kilometara. 

Epicentar zemljotresa se nalazio u Jadranskom moru, između Ulcinja i Bara, na udaljenosti od 15 km od obale. U ovom zemljotresu 101 osoba je izgubila život u Crnoj Gori i 35 u Albaniji. Stradali su gradovi: Ulcinj, Bar, Petrovac, Budva, Tivat, Kotor, Risan i Herceg Novi, a razoreno je 250 naselja. 

Uništen je ogroman dio modernih hotelskih kapaciteta u regionu, oštećena su 53 zdravstvena objekta, 570 objekata socijalne i dječije zaštite, 240 školskih objekata. Posebno su stradali kulturno-istorijski spomenici (manastiri, crkve, muzeji, arhivi), koji su koncentrisani uglavnom u najugroženijem primorskom pojasu. 

Do kraja 1979. godine registrovano je 90 jakih naknadnih zemljotresa, sa magnitudom većom ili jednakom 4.0, preko 100 zemljotresa sa magnitudom 3.5 - 4.0, kao i skoro 10.000 slabijih potresa. Prema izvještaju UNESCO-a iz 1984. godine, ukupno 1.487 objekata je oštećeno, od kojih su skoro polovina domaćinstva.

Na kraju je ukupno 101 osoba u Crnoj Gori poginula, 35 u Albaniji, a više od 100.000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom.

Zemljotres u Banjoj Luci 1969. godine

Najjači zemljotres ikada zabilježen u BiH desio se u Banjoj Luci, 1969. godine, a izmjerena jačina ovog zemljotrea bila je 6,6 Richtera. Počeo je neuobičajeno jakim prethodnim udarom, u noći 26. oktobra u 2:55 sati; podrtavanje se nastavilo do 8:53 sati, kada se zatreslo jačinom od 6.6 Rihterove skale.

Hipocentar je bio 20 kilometara ispod grada. Potres iz 1969. godine devastirao je grad. Poginulo je 15 Banjalučana, a 1.117 ljudi bilo je teže i lakše ozlijeđeno. Materijalna šteta bila je ogromna. Potpuno je uništeno 86.000 stanova. Velika oštećenja nanesena su školskim (266), kulturnim (146), zdravstvenim (133), društvenim i objektima javne uprave i administracije (152). 

Privreda je pretrpila značajne gubitke. Sva poduzeća su u narednome periodu radila sa značajno smanjenim kapacitetima, a neka su potuno prestala s proizvodnjom. Autobusi su iz Banje Luke odvezli osnovce i srednjoškolce koji su, skoro započetu, školsku godinu završili u raznim krajevima bivše Jugoslavije. Ubrzo je počela rekonstrukcija i sanacija devastiranih objekata, obnovljena je gradska infrastruktura i započela je brza urbanizacija.

Najjači zemljotresi koji su zabilježeni do sada u BiH: 1905. godine u Petrovcu jačine 5,0; 1907. u Počitelju jačine 5,7; 1908. Vlasenica 5,3; 1916, Bihać 5,0; 1923. Jajce 5,0; 1927. Ljubinje 6,0; 1940, Derventa, 5,1; 1950, Drugovići / Banja Luka, 5,7; 1962. Treskavica, 6,0; 1967. Srebrenica, 5,1; 1969. Gacko, 5,0; 1981. Banja Luka, 5,4; 1974. Lukavac, 5,0; i 2003. Stolac-Hutovo blato, 3,6 stepeni prema Richteru.

Još jedan snimak možete pogledati ovdje.