MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Otišao sam po kubanske cigare, završio u priči o Pepeljugi

Evo, na moj Messenger, 30. jula 2026., tačno u 2.15 minuta javio mi se Gabe. U prvi mah nisam mogao prepoznati njegovo lice na kameri. Dugo se nismo vidjeli. Ali onda uz kratka, uzajamna objašnjenja, shvatio sam da je to moj prijatelj iz vremena dok sam radio na Associated Press.

Gabe je bio audio inženjer, ugledan u svome poslu i voljen među saradnicima. Na poslu besprijekoran, ali nakon što bi napustio zgradu, pretvarao se u hedonistu koji bi krenuo u potragu za različitim vrstama ugodnosti. Imao je jedan fetiš o kojem mi se bez oklijevanja povjerio, nije mi se baš sviđao. I nisam to krio.

Iz Rusije s ljubavlju

Negdje u Rusiji bi štampali kataloge s fotografijama lijepih djevojaka, koji bi potom distribuirali u Sjedinjene Američke Države. On ih je uredno skupljao, pažljivo pregledao i birao djevojke za sebe, izvodio ih je na večere i družio se s njima.

Volio je svoje Ruskinje. Tako je bilo. Ali kad bi, na prvom sastanku, izvodio jednu od njih na večeru, obično bi s njom zbog sigurnosti izlazila još jedna djevojka, tako da je on uvijek morao u društvu imati nekog prijatelja koji bi ga pokrivao. On bi napravio svoj izbor, a prijatelj bi pravio društvo djevojci koja bi se pojavila u kompletu s njegovom izabranicom.

Za tu potrebu, tražio je od mene da izlazim s njim, što sam ja uredno odbijao. Bio sam uvjeren da iza toga ne stoji legalna spolna trgovina i vidio sam sebe kao optuženika za maloljetnički delikvenciju, a Gebe me pokušavao razuvjeriti govoreći o oficijelnom ugovoru između ruske administracije i republikanaca koji su u ovome vidjeli opciju vraćanja muženstvenosti u američku stvarnost opterećenu agresivnošću borkinja za ženska prava.

Jednom se desila ta situacija da je izlazak s ruskom partnericom bio ne u restoran, nego u kubansku ambasadu. Budući da ja imam iskustva odlazaka u kubansku ambasadu sličnim povodima, u danima njihovih nacionalnih praznika, pristao sam. Takav skup je bio prilika da dođem do kubanskih cigara koje su u Americi bile zabranjene. A ja cohibe volim i nalazio sam različite načine da tamo dođem do njih. I rekao sam Gabeu, dobro, idem s tobom.

Otišli smo, gore je bio prijem, klasični prijem na kojem su se okupili zvaničnici iz različitih država, uključujući i predstavnike medija. Ja sam manje-više predano gledao oko sebe u potrazi za cigarama. Upoznali smo dvije iznimno lijepe ruske djevojke. Bila su vedre i raspoložene za druženje. Gabe je bio zadovoljan.

Proveli smo dva, možda tri sata u razgovorima. Svakako je od koristi u našem ćaskanju bilo to da ja ipak znam nešto ruskoga jezika, tako da sam funkcionirao još i kao prevodilac. Gabe je uzalud pokušavao izgovoriti riječ Rjazanj, grad iz kojeg je doputovala njegova prijateljica. Moskvu je mogao izgovoriti samo po američki, a original u kojem se dodiruju tri suglasnika teško je sricao.

Međutim, u onog trenutka kad su se počele pojavljivati kubanske slastice na stolovima i kad sam ugledao cigare u drvenim rezbarenim kutijama, ja sam doslovno, prostački otišao i pokupio paket cohiba cigara. Izišao proveo nekih pola sata u razgovoru sa svojim neobičnim društvom, oprostio se od njih i izišao u mrklu vašintonsku noć.

Skoro sam zaboravio na to, večeras me na to podsjetio Gabe.

A Gabe me zove zbog toga jer je ćerka njegove nove ljubavnice s kojom živi u San Franciscu, asistentica na Univerzitetu Stanford trebala pomoć. U tom trenutku arhivirali su sveske Roberta Creleeya. I tamo je pronađen jedan dugi intervju, koji sam ja sa američkim pjesnikom uradio 2003. godine za Fantom Slobode, književni časopis kojeg sam iz Sarajeva izmjestio u Zagreb, i to je bio tekst objavljen u prvom i drugom broju časopisa. Razgovor je bio dovoljno dug da se morao objaviti u dva nastavka. I sada se asistentica na Stanfordu susreće s tim, i to treba obraditi, a ima neka pitanja za mene. Gabe kaže da je pokušala u nekoliko navrata doći do mene, ali bez uspjeha. Kada je on saznao o kome je riječ, rekao je s velikim samopouzdanjem: "Ja ću to riješiti."

Njemu je ovo važno jer ćerka njegove ljubavnice ne pokazuje veliku naklonost za izbor svoje majke i ne odobrava njen izbor partnera. Njih dvoje nisu baš u tako dobrim odnosima i ovo je sada prilika da to popravi. Otvoreno mi je to priznao. Rekao sam da nema nikakvih problema da on posjeduje moje kontakt brojeve da ih slobodno može proslijediti mladoj asistentici Stanforda, i da sam ja spreman odgovoriti na sva njena pitanja.

Žena španskog ambasadora

I tu smo taj dio razgovora završili.

Onda smo se vratili na vrijeme kad smo radili skupa, spominjali zajedničke poznanike, sjećali se događaja iz prošlosti i tako došli do tačke našega izlaska u kubansku ambasadu.

I rekao mi je sljedeću stvar:

"Znaš što se dogodilo onda kada si ti s kubanskim cigarama napustio ambasadu? Djevojka koja je tada bila u tvome društvu u toku iste večeri upoznala je španskoga atašea i između nije se desila privlačnost koja će u vremenu jačati i završiti u sretnome braku. Njen život se iz temelja izmijenio nakon dolaska u Ameriku. I znaš gdje je sada? U Rusiji, kao supruga španskog ambasadora, sad živi u Moskvi."

S nevjericom sam slušao njegovu priču i rekao:

"Šališ se, to ne može biti moguće, ili si ti to ovdje izmislio za potrebe razgovora sa mnom."

On kaže:

"Ne, ne, upravo je onako kako sam ti rekao, to je kao realna priča o Pepeljugi, sve se završilo sretnim završetkom, pod pretpostavkom da su odnosi između nje i njenog sadašnjeg supruga ostali u solidnim odnosima a ne postoji realan razlog da bude drugačije. Tako se desilo, ona je sad u Moskvi. A ti si, po ovome što vidim, u svome gradu u Sarajevu.

"Tačno, na kraju svijeta", kažem

"U gradu na kraju svijeta. A one cigare koje sam pokupio u kubanskoj ambasadi, poklonio sam prijatelju, novinaru. Znaš da sam ja nekoliko mjeseci ranije imao srčani udar, zbog čega sam imao zabranu da pušim. Moj hirurg je rekao: "'Ti imaš pet problema koje moraš imati na umu ako želiš da preživiš'. I onda je prstima desne šake pobrojao svaki od tih problema: duhan, duhan, duhan, duhan i duhan.

To je on izgovorio pred mojom suprugom koja je to, naravno, zapamtila i čim su se cohibe pojavile u našem stanu, ona je rekla:

"Ovo ne dolazi u obzir".

Folsom Blues

Ja sam pokušao objasniti da su to kubanske cigare, da se to ne uvlači, da se taj duhan ne uvlači u pluća. Cigare se pućkaju, ponavljao sam, a ona je vrtila glavom.

"Ne dolazi u obzir, ne dolazi u obzir", ponavljala je.

Na kraju sam, nemajući izbora, svoje cohibe poklonio prijatelju, novinaru kojem su one bile valjda jednako dragocjene koliko i meni. Ivici Puljiću.

Tako da kad se sve sabere, ta topla vašingtonska noć koju i ja pamtim, nije dobro završila za mene, ali barem jeste za jednu nesretnu djevojku koja se zaputila u svijet ne znajući šta je tamo čeka. U nadi da ide u stvarnost bolju od one koja je jednom ostala iza nje.

"Slušam te i ne mogu da se načudim", kaže Gabe.

"Zašto?"

"Znači, ti još uvijek živiš s istom ženom?"

"Tačno, već 47 godina zajedno."

"Znaš kako u San Franciscu zovu supružnike koji deset i više godina žive skupa?"

"Ne."

"Zovu ih Folsom Blues."

"Po Johnny Cashu?"

"Po zatvoru o kojem pjeva Johnny Cash."