Rat je Smaji Beši ukrao djetinjstvo, ali i dao misiju: "Istina o Bosni mora živjeti"

Kada je imao osam godina, Smajo Bešo gledao je kako mu oca odvode u logor Dretelj. U tom trenutku djetinjstvo je prestalo, a počela borba za goli opstanak. Kroz rat, gubitke i traume koje ne bi smio nositi nijedan čovjek, a kamoli dijete.

Tri decenije kasnije, isti taj dječak stoji pred hiljadama mladih ljudi širom Velike Britanije i priča priču koju svijet često pokušava zaboraviti.

Iz izbjegličkog života u Newcastleu izrastao je u glas koji ne pristaje na šutnju. Dio je humanitarne fondacije Bosnian Genocide Educational Trust, pokrenuo je projekt We Are i čovjek koji je svoju ličnu tragediju pretvorio u misiju: da upozori, obrazuje i podsjeti da se zlo ne rađa iznenada, nego tiho raste dok ga društvo ignoriše.

Njegova priča nije samo svjedočenje o prošlosti Bosne i Hercegovine, već je upozorenje sadašnjosti. Jer, kako sam kaže, ako zaboravimo šta se desilo, rizikujemo da nam se ponovi.

Bešo je govorio za portal Radiosarajevo.ba, vrlo otvoreno i iskreno. Opet je dirao u rane koje nosi, ali koje je pretvorio u svoju snagu. Vrlo naporno radi na tome da se genocid u Srebrenici uvede u zvanično obrazovanje u školama Velike Britanije.

Djetinjstvo prekinuto ratom, život posvećen istini

"Kada sam imao osam godina, vidio sam kako mi oca odvode u koncentracioni logor Dretelj. Od tog trenutka život je postao nepodnošljiv i prošli smo kroz stvari koje nijedno ljudsko biće nikada ne bi smjelo doživjeti. Ali tog dana sam sebi rekao da ću ovo preživjeti i da ću svijetu ispričati šta nam se dogodilo.
 
Već oko deset godina dijelim svoju priču iz Bosne, govoreći u školama, koledžima, univerzitetima, za lokalne vlasti, različite zajednice, crkve, sinagoge, džamije, vladine institucije, u Parlamentu, Domu lordova, i to je za mene lično bilo važno jer mi daje osjećaj pravde, s obzirom na to da moja porodica nikada nije dobila svoj trenutak na sudu da kaže šta nam se dogodilo", kazao je Bešo.

On također pomaže u edukaciji o genocidu u Bosni, objašnjavajući da su Srebrenica i juli 1995. bili kulminacija šireg genocida nad Bošnjacima.

"Ideologija koja je dovela do masovnih ratnih zločina i genocida i dalje je prisutna, i još je nose isti oni pojedinci koji su terorisali zajednice, jer ono što se desilo u Bosni nije samo stvar prošlosti; Bošnjaci su i danas diskriminisani i dehumanizirani u mnogim dijelovima Bosne, više od 30 godina nakon rata.
 
Također pokušavam to što je više moguće povezati s nama ovdje u Velikoj Britaniji, koristeći lekcije iz Bosne kao način izgradnje mira i kao način da pokažem koliko se život može brzo promijeniti", istakao je Bešo za portal Radiosarajevo.ba.

Vodio je nekoliko projekata s nekim od najvećih organizacija u Velikoj Britaniji, poput Show Racism the Red Card i Holocaust Memorial Day Trust. Ali, kako je naglasio, želio je stvoriti nešto jedinstveno što bi sav taj rad objedinilo u jedan obrazovni program, koji bi ga institucionalizirao i stavio Bosnu u njegovo središte.

"Vjerujem da sam stvorio jedinstven projekt, prvi takve vrste, koji vode preživjeli genocida i rata. U svojoj srži, on je o pričama i ljudskim vezama. Naziv programa i filozofija iza njega dolaze iz južnoafričke filozofije Ubuntu, 'I am a person through other people' (Ja sam osoba kroz druge ljude) ili 'I am because we are' (Ja jesam jer mi postojimo). Udružio sam se s poznatim edukatoricama o Holokaustu i genocidu, Nicolom Wetherall MBE i Charlotte Lane, kako bismo ga razvili, i uz pomoć i podršku preživjelih iz Holokausta (jevrejskih i romskih), Ruande, Bosne i drugih, provodimo ga u školama u Newcastleu, prije nego što ga naredne godine pokrenemo na nacionalnom nivou", kazao je Bešo.

Vjeruje da je jedan od najboljih načina da se uči o genocidu to da se o njemu čuje od onih koji su ga doživjeli iz prve ruke.

"S obzirom na količinu nasilja u svijetu, od Sudana, Ukrajine, Gaze, Irana, Ujgura u koncentracionim logorima u Kini, i Europu koja se postepeno pomjera udesno, čini mi se važnijim nego ikad da radimo ovaj posao.

Kada je riječ o Bosni i bosanskom genocidu, on nije dio nacionalnog kurikuluma ovdje. To je zaboravljeni genocid, ali polako dobija više pažnje, uz krajnje desničarske ekstremiste koji ga i dalje negiraju, ali ga istovremeno slave i koriste kao inspiraciju. Zabrinjavajuće je što se to dešava sve češće ovdje u Velikoj Britaniji, ali ovaj pomak udesno traje već neko vrijeme, i brine me šta to znači za Bosnu, a ponekad nisam siguran da su svi u potpunosti svjesni opasnosti koju to predstavlja za nas. Bosanska dijaspora je velika u Europi i mislim da možemo igrati veliku ulogu u povezivanju Bosne sa saveznicima", istakao je Bešo za portal Radiosarajevo.ba.

Ogromna razlika za Bosnu

Dodao je da britanski nastavni plan i program kaže da moramo predavati Holokaust, ali da postoji samo "imperativ" da se uči i o drugim genocidima.

"Nastavnicima to nije uvijek lahko jer školski sistem prolazi kroz težak period, nastavnici su često preopterećeni, a škole nedovoljno finansirane. Mislim da je to razlog zašto su se mnogi fokusirali na komemoraciju, jer je to na mnogo načina lakše, ali nema isti utjecaj kao obrazovanje. Veliki dio mog rada bio je fokusiran na komemoraciju, i neizmjerno sam zahvalan na podršci organizacija poput Holocaust Memorial Day Trust, koje su me podržale da genocid u Bosni uvedem u neke izuzetno važne komemorativne događaje. Ali, ako želimo napraviti stvarnu razliku, onda se moramo fokusirati na obrazovanje, a to znači da moramo biti kreativni u načinu na koji radimo sa školama", iskren je Bešo.

Smatra da je razvio uspješan model koji se može primijeniti i na druge dijasporske zajednice širom svijeta i kaže da ako bi svi učinili makar malo, siguran je da bi mogli napraviti ogromnu razliku za vlastite zajednice i za Bosnu.

"Mislim da postoje ekstremisti koji se sve više fokusiraju na Bosnu i koji Bošnjake muslimane predstavljaju kao radikale i ekstremiste. To nam nanosi ogromnu štetu i nalazimo se na opasnoj prekretnici. Ovo je jedan od načina na koji mi u dijaspori možemo pomoći i našoj domovini, podižući svijest o onome što se dogodilo devedesetih godina i o onome što se dešava danas.

Neki ljudi su pokušali da genocide na nama uvedu u kurikulum putem peticija, ali to neće uspjeti i pokazuje da ljudi nisu svjesni kako obrazovni sistem u Velikoj Britaniji funkcioniše. Ono što će uspjeti jeste stvarno uspostavljanje obrazovnih projekata, obuka i osnaživanje nastavnika, i rad sa školama jednom po jednom. Potrebno je samo malo truda da se ljudima pokažu koristi učenja o Bosni, poslije toga je lahko.
 
Nemojte me pogrešno shvatiti, postoji mjesto za komemoraciju, ali ona uvijek treba ići ruku pod ruku s obrazovanjem. Komemoracija je zastajanje, odavanje poštovanja prošlosti i žrtvama, održavanje njihovog sjećanja živim, prisjećanje na jedan određeni trenutak u vremenu, ali obrazovanje je više od toga, ili bi barem trebalo biti", naglasio je Bešo i dodao:

"Obrazovanje je dinamično, ono pomaže oblikovati kako osjećamo i kako djelujemo. Radi se o transformacijama. Radi se o tome šta radimo s tim sjećanjem, radi se o tome da pogledamo šta se dogodilo i razumijemo kako predrasude rastu, kako se moć zloupotrebljava i kako se obična društva, poput našeg u Bosni, raspadaju."

Smatra da se radi o prepoznavanju sličnosti, upozoravajućih znakova, kako bismo danas oblikovali bolji svijet za nas. Upravo to je, kaže, pokušao uraditi kroz školski program We Are i to je jedan od glavnih razloga zašto misli da je bio tako uspješan i tako pozitivno prihvaćen.

"Da živim u svijetu u kojem vjerujem da se ono što nam se dogodilo u Bosni neće ponoviti tamo, ili nama ovdje u Velikoj Britaniji, onda bih sigurno radio nešto drugo u svom životu.

Učenici uče kroz stvarna iskustva. Na početku školske godine dobiju obrazovni paket i proučavaju jednu priču prije nego što upoznaju osobu koja stoji iza te priče. Ideja je humanizirati i personalizirati brojeve, statistiku i historiju. Težište nije na ključnim datumima i brojevima, nego na ljudskom iskustvu. Radi se o razumijevanju šta ti događaji znače, lično i kolektivno", naglasio je.

Projekt 'We Are' - kako izgleda promjena u učionicama

U januaru, između 19. i 23., preživjeli Holokausta Martin Stern i Smajo Bešo proveli su cijelu sedmicu obilazeći sve škole širom Newcastlea, govoreći i učenicima i osoblju. Zatim su se 26. januara okupili u zgradi gradskog vijeća Newcastlea za prvu Learning Day konferenciju ove godine, okupljajući učenike, nastavnike, preživjele genocida, različite lidere zajednica i predstavnike kako bi dijelili ideje, promišljali, učili i razmišljali o tome kako da ono što su naučili prenesu nazad u svoje škole i zajednice.

"Imali smo oko 450 školske djece prije nego što nam se pridružilo još 150 gostiju, uključujući lidera Gradskog vijeća Newcastlea, gradonačelnik, komesara za policiju i kriminal, zamjenika Lord Lieutenanta - general-pukovnika Robina Brimsa, koji je također bio u Bosni s britanskom vojskom tokom rata, biskupa Newcastlea, imame, rabine i mnoge druge goste na komemorativnom događaju u sklopu nacionalnog Dana sjećanja na Holokaust.
 
Bio je to prvi put da sam vodio zvanični komemorativni događaj u Newcastleu, prvi put da smo imali toliko školske djece uključene, i prvi put da je Bosna bila komemorirana kao dio toga. Od tada škole rade na vlastitim projektima, istražujući šta te stvari znače za njih lično i za njihove škole, i već smo dobili divan odgovor škola prije nego što se ponovo sastanemo na našoj drugoj Learning Day konferenciji u junu, neposredno prije zvaničnog britanskog Dana sjećanja na Srebrenicu u julu", ispričao je Bešo.

To je za njega vrlo važno jer ide dalje od jedne komemoracije u julu ili nekoliko školskih aktivnosti, i omogućava da djeca uče o Bosni tokom cijele godine. Većina škola sada je nastavila raditi više nastavnih sati o Bosni nego što su prema britanskom kurikulumu dužne raditi o Holokaustu.

"To je za mene ogrmoni uspjeh. U jednoj školi, na primjer, učenici koji su učestvovali u projektu vratili su se nakon konferencije i organizirali sastanak s direktorom kako bi lobirali da se projekt uključi u školski kurikulum. Redovno su organizirali školske skupove za različite razrede u kojima su predstavljali ono što su naučili kroz projekt, a nedavno, tokom tri dana, prezentirali su ispred više od 750 učenika u školi. Sada pokreću i projekt nasljeđa koji će biti ugrađen u školski kurikulum i koji će se nastavljati i razvijati svake godine. Radi se o tome da ovi mladi ljudi preuzimaju odgovornost za vlastito učenje; oni znaju šta im je potrebno, i ovaj projekt će sada nastaviti rasti u toj školi", ponosno je istakao Bešo.
 
Stalno dodaju nove priče, uključujući i priče ljudi koji su oblikovali ta iskustva, na primjer Smajine učiteljice iz osnovne škole koja je cijeli razred naučila da pjeva na bosanskom kako bi me dočekali kada sam stigao devedesetih, Gordona Bacona OBE, koji je bio na čelu Međunarodne komisije za nestale osobe u Bosni, kao i lične priče iz cijele Bosne, iz Srebrenice, Foče, Mostara, Stoca i drugih mjesta.
 
"Pilot programa proveli smo 2024. godine s pet škola u Newcastleu. Uzeli smo vremena da razmislimo, radili smo s partnerima i pokrenuli projekt u oktobru prošle godine. Već u roku od sedam dana od pokretanja, 10 od 15 srednjih škola u Newcastleu prijavilo se za program. Morali smo odmah zatvoriti proces prijave jer je to bio naš limit za ovu godinu. Zahvalan sam Gradskom vijeću Newcastlea, koje je pomoglo pokriti dio troškova programa, jer smo ovaj posao radili bez ikakvog finansiranja. Od tada su nam se javile škole ne samo iz regije North East, nego iz cijele zemlje, tražeći da budu dio programa, i sigurni smo da će interes širom Velike Britanije sljedeće godine biti velik", kazao je Bešo.

Dva svjedoka, jedna poruka: Holokaust i Bosna

Osvrnuo se na poznanstvo sa Martinom Sternom i kako su udružili snage na projektu We Are.

"Martina sam prvi put upoznao prije 6 ili 7 godina dok smo zajedno govorili u jednoj školi, i odmah sam vidio snagu naših dviju priča kada stoje jedna pored druge. On je rođen 1938. godine, ja sam rođen 1985. godine, i vidio sam kakav je to utjecaj imalo na te mlade ljude, jer, kao što sam rekao gore, oni već uče o Holokaustu u školi, ali većina nije čula za Bosnu, a kamoli za ono što se tamo dogodilo.

Uobičajena reakcija je šok kada čuju da se još jedan genocid dogodio u Europi samo 50 godina nakon Holokausta, i da je trajao tako dugo, i da ga svijet nije zaustavio, nego je zapravo spriječio naše pravo na samoodbranu. Govorim im o Srebrenici, Foči, Višegradu, opsadi Sarajeva. A govorim im i o Mostaru, Ahmićima, Dretelju, jer se o ovom dijelu rata protiv Bosne uopće ne zna.

Koristim svoju ličnu priču da se povežem s mladim ljudima na način koji potiče njihov um i da ih ohrabrim da preuzmu odgovornost za vlastito učenje; oni postaju nevjerovatni aktivisti i prijatelji Bosne i Hercegovine. Oni se povezuju s mojim pričama iz djetinjstva, o igrama s rođacima, prijateljima, amidžama, i onda jasno razumiju šta je izgubljeno kada počnem govoriti o ratu", ispričao je Bešo za portal Radiosarajevo.ba.
 
Dodao je da je Bosna bila veoma prisutna u vijestima u Velikoj Britaniji, da je bilo mnogo suosjećanja prema Bosancima, iako je tadašnja britanska vlada bila protiv ukidanja sankcija i protiv prihvatanja izbjeglica kao načina pritiska na bosansku vladu da se preda.

"Ali zbog tog pritiska i saosjećanja, britanska vlada je uspostavila program preseljenja, i tako je moja porodica došla u Veliku Britaniju. Sada na Univerzitetu Newcastle radim istraživanje, koje će također biti dio mog doktorata, o tome kako je bosanska zajednica stigla u Veliku Britaniju, kako smo se naselili i pokušavali da se sjećamo i učimo o onome što nam se dogodilo.

Mlađi ljudi u Velikoj Britaniji, iako možda čuju za Bosnu zbog društvenih mreža, znaju vrlo malo o onome što se tamo dogodilo. Zato može biti toliko opasno svesti sve što se desilo u Bosni na tri brutalna dana u julu 1995. godine. Vidio sam kako su ovdje dobronamjerne organizacije, akademici i pojedinci zapravo kao posljedicu doprinijeli negiranju genocida i učvrstili lažni narativ da su svi ubijali sve, da smo imali građanski rat, i da se onda taj 'užasan događaj' desio u julu 1995. godine. Dakle, dio mog rada jeste i to da ispravim štetu koja je već napravljena, a mladi ljudi su bili nevjerovatni u načinu na koji su odgovorili na projekt i na moja predavanja uopće", istakao je Bešo.

Kaže da već sada ima mnogo škola koje su već uključile genocid u Bosni u svoj kurikulum, što pokazuje da je promjena moguća uz naporan rad.

"Veliki dio ovog rada se ne vidi niti primjećuje, ali je mnogo smisleniji od komemorativnih događaja koji možda dobro izgledaju na društvenim mrežama, ali imaju ograničen utjecaj. O tome sam govorio gore, komemoracija i obrazovanje su različite stvari. Ako se samo sjećamo, onda jednostavno odajemo poštovanje prošlosti, a ne gradimo sigurniju budućnost. I dijeljenje na društvenim mrežama je također dobro, ali ništa ne može zamijeniti rad u zajednicama, u školama i na univerzitetima. 

Ali učenje o Bosni ovdje u Velikoj Britaniji važno je i zato što osporava utješni mit da se genocid dešava samo u dalekoj prošlosti, ili u nestabilnim ili 'zaostalim' mjestima, kako neki ljudi naivno misle. Učenje o Bosni nas prisiljava da se suočimo s neugodnim pitanjima o odgovornosti. Šta biste vi uradili? Šta sada tolerišete? Gdje počinje vaša odgovornost? I opet, s obzirom na to koliko se Europa i Velika Britanija mijenjaju, to je veoma važno", poručio je Bešo.

Dodao je da sa svime što se dešava u Palestini, dobio je i neke komentare u kojima su me pitali zašto pomažem u edukaciji o Holokaustu. Njegov odgovor je zapravo jednostavan - važnije je nego ikada da učimo iz prošlosti ako želimo spriječiti genocide.

"Mogu razdvojiti ono što se dogodilo tokom Holokausta od onoga što se danas dešava u Gazi i na drugim mjestima. U Martinu sam odmah pronašao saveznika. Od njega sam naučio mnogo o pripovijedanju, o tome kako da vlastito iskustvo smjestim u širi kontekst priče o Bosni, i pronašao sam saveznika koji snažno vjeruje da genocid u Bosni treba komemorirati kao dio nacionalnog Dana sjećanja na Holokaust. Martin je izuzetno utjecajna figura u obrazovanju o genocidu u Velikoj Britaniji, na odboru je Nacionalnog centra i muzeja Holokausta i jedan od ključnih govornika i savjetnika pri Holocaust Memorial Day Trust.
 
To je bilo izuzetno važno, posebno u godinama nakon Gaze, i kada su neki ovdje u Velikoj Britaniji dovodili u pitanje uključivanje genocida u Bosni u komemorativne događaje, uključujući i ovdje u Newcastleu. To je također razlog zašto je ovaj projekt toliko važan, jer prvi put mi imamo kontrolu nad vlastitim narativom, nad tim kako govorimo i o čemu govorimo", naglasio je Bešo.

Tokom posljednjih 10 godina, rekao je, da je imao akademike, pojedince, pa čak i organizacije koje navodno rade o Bosni, koji su pokušavali da kontrolišu šta govori i kako to govori. To je ponekad, naglasio je, bilo ponižavajuće, ljutilo ga je, i zato sada ovo radi prije svega za sebe, jer nije ograničen finansiranjem niti politikom.

"Martin ima 88 godina i toliko mnogo svog vremena je posvetio ovom projektu, da se uči o Bosni i genocidu. Proveo je cijelu sedmicu sa mnom u Newcastleu u januaru, i ima toliko energije, to je zaista zarazno, i stvorili smo atmosferu u kojoj su se učenici osjećali dovoljno opušteno da nam postavljaju pitanja o našim iskustvima iz djetinjstva, kao i o stvarima koje se sada dešavaju širom svijeta, uključujući Sudan, Kongo, Gazu, Zimbabve, Ukrajinu i drugdje.

Obojica smo naglašavali da kada uče o Holokaustu u školi, trebaju zapamtiti da se nije završilo Holokaustom, da imaju odgovornost, da je ovo zapravo problem ljudske vrste i da ljudi moraju pronaći načine da žive zajedno bez međusobnog ubijanja", kazao je Bešo.

Dodao je da Martin govori s takvom iskrenošću i otvorenošću, i, iako je prošlo mnogo godina, on je krajnji profesionalac, ipak je za obojicu bilo nekih teških trenutaka.

"Ali upravo tada su nastajale najiskrenije veze s tim mladim ljudima. Obojica osjećamo da nam je dužnost govoriti, upozoravati mlade da to nije daleka historija, da se genocid ne dešava uvijek negdje drugdje nekome drugome, nego da se dešava ljudima poput Martina i mene, da se može desiti i njima, kada se upozoravajući znakovi ignorišu. Oni očekuju da Martin bude starosti koja jeste, o tome čitaju u udžbenicima, ali kada vide nekoga mladog kao što sam ja, sama ta činjenica dovodi do toliko pitanja i komentara.

Martin ima tešku priču. Njegova majka, koja nije bila Jevrejka, umrla je kada je Martin imao četiri godine, rađajući njegovu sestru. On i njegova mala sestra deportovani su u Terezin i preživjeli su uglavnom slučajno. Vrlo malo ljudi danas može govoriti o Holokaustu iz ličnog iskustva. Još manje njih to može raditi s jasnoćom i pažnjom koju Martin danas donosi mladim ljudima. A naše priče, jedna uz drugu, nose važnu poruku. Zato je ovaj rad hitan. I zato je važan sada", naglasio je Bešo.

Frustracija, nepravda i upozorenja koja se ignorišu

Priznaje da se svim ovim počeo baviti iz frustracije i iz potrage za pravdom.

"Gledajući kako ista ideologija koja je dovela do genocida u Bosni ne samo da opstaje nego se i izvozi širom svijeta. Frustriralo me gledati kako se ratni zločinci slave kao heroji, marševi, zastave, spomenici, dok su ljudi poput mog dede i nene ostatak života proveli znajući da hrvatski nacionalisti koji su ubili njihovu kćerku žive slobodno.

Frustrirala me politika, stalne svađe, podjele, i odlučio sam da više ne mogu čekati, pa sam počeo govoriti. Bilo je bolno, i često još jeste, ali sam se i poslije toga osjećao bolje, pa sam nastavio. Žrtvovao sam svoju arhitektonsku karijeru, svoju akademsku karijeru, vrijeme s porodicom kako bih se mogao posvetiti ovome. Za ovaj rad nisam plaćen, što će, mislim, iznenaditi mnogo ljudi", iskreno je rekao Bešo za portal Radiosarajevo.ba.

Brine ga kada čuje da mladi ljudi ne znaju šta im se dogodilo, ne samo zato što ne poznaju svoju historiju nego zato što je riječ o događajima koji su obilježili živote tolikih ljudi u Bosni.

"I kada mladi ljudi ne znaju šta se desilo, ili kada se o tome govori površno ili kroz iskrivljene narative, postoji rizik da se izgubi razumijevanje onoga što se zaista dogodilo, zašto je važno da se o tome govori, i da nam se historija ponovi. Istovremeno, ne želim ikoga kritikovati, i sada ima puno traume i bola i naravno da to utječe, i meni je lakše ovdje sa distance i pokušavam na to gledati i kao na odgovornost. Ako mladi ljudi ne znaju, onda je to znak da moramo raditi više i bolje na obrazovanju, na razgovoru i na stvaranju prostora gdje se o tim temama može govoriti otvoreno i odgovorno", istakao je.

Postoje projekti širom Bosne, koje je nazvao nevjerovatnim. Naravno prije svega Memorijalni centar Srebrenica i osnivanje Memorijalnog centra Mostar.

"To je ono što ja pokušavam raditi u Velikoj Britaniji kroz svoj rad s Bosnian Genocide Educational Trust, kroz predavanja na univerzitetima, kroz rad sa školama u Velikoj Britaniji, ali i kroz projekte poput We Are, pokušavamo mladim ljudima približiti ove teme na način koji razvija empatiju, kritičko razmišljanje i osjećaj odgovornosti prema društvu.

Ovo je samo mali dio onoga što ja radim. Moj cilj nikada nije bio samo govoriti o prošlosti. Cilj je pomoći mladim ljudima da razumiju kako se takve stvari mogu dogoditi i šta svi mi možemo učiniti da se nikada više ne ponove. Upravo zato vjerujem da je edukacija jedna od najvažnijih stvari koje možemo raditi danas", poručio je Bešo.

Smatra da se nalazimo u veoma opasnom trenutku u Europi, ali da nažalost nismo spremni da na to reagujemo.

"Ni naše zajednice ovdje u Velikoj Britaniji, niti u Bosni. To se vidi kroz stalnu dehumanizaciju muslimana i kroz pokušaje da se Bošnjaci muslimani predstave kao radikali, ekstremisti i prijetnja Europi. To će postajati sve gore. Vidjeli smo to nedavno kroz lobiranje RS i Roda Blagojevicha, i to nam nanosi ogromnu štetu. Mislim da su oni koji to odbacuju kao bezazlenu propagandu diskreditovanog i osuđenog kriminalca naivni i nesvjesni promjena koje se dešavaju u svijetu. Ovo je podsticanje na nasilje. Ali mi uvijek čekamo da se ovakve stvari dogode pa tek onda reagujemo. Nažalost, čini se da ni danas, 30 godina nakon rata, još nemamo jasnu strategiju kako da se borimo", iskreno je naglasio Bešo.

Istakao je da na pitanja portala Radiosarajevo.ba odgovara na godišnjicu napada na džamije u Christchurchu, kada je 51 osoba ubijena dok su klanjali.

"Terorista je bio inspirisan srpskim nacionalizmom. Te veze s genocidom u Bosni i dalje se ignorišu, uglavnom zato što je to još neugodna istina za mnoge u Europi. To ide protiv narativa koje Europa i dalje širi o muslimanima. Koliko je ljudi čulo za to kako su srpski ekstremisti manipulisali Biblijom kako bi opravdali svoje ratne zločine u Bosni? Mitologija iz Bosne proširila se daleko izvan Balkana i i dalje inspiriše ekstremiste i danas. Postoje oni koji je sada koriste kako bi proizveli sukob kultura i civilizacija i predstavili muslimane kao egzistencijalnu prijetnju. Nažalost, stvari će samo postajati gore, a mi nismo spremni.

Najgore je kada ljudi pokušavaju da me cenzurišu ili da mi govore kako da govorim ili o čemu da govorim, a sami ne rade ništa od toga. Oni žive normalne živote, uživaju u svakodnevnim stvarima, ne potrude se čak ni da nešto podijele na svojim društvenim mrežama, a kamoli da koriste svoju platformu da uče druge ili da se uključe u projekte, ali onda osjećaju da imaju pravo da kritikuju ili da mi govore kako bih trebao govoriti o tim stvarima. Ali takvi ljudi mi ne smetaju, ja uvijek tu situaciju iskoristim kao priliku da ohrabrim ljude da dijele i da im pomognem", rekao je Bešo.

Od izbjeglice do priznanja kralja Charlesa III

Prije više od dvije godine Smajo Bešo je dobio Orden Britanske monarhije OBE (Order of the British Empire), a na rever mu ga je stavio lično kralj Velike Britanije Charles III. Osvrnuo se Bešo i na to iskustvo, ali i na teško ratno djetinjstvo.

"Kao dijete koje je gledalo kako mog oca, amidže, rođake odvode u koncentracioni logor, kako mene zajedno s mamom, braćom i sestrama odvode u takozvane sabirne centre, kako nas pretresaju, hvataju hrvatski vojnici, kako preživljavamo opsadu Istočnog Mostara, kako mi ubijaju tetku, kako jedemo hranu za piliće da bismo preživjeli... Nakon svega toga, razumijem zašto bi ljudi jednostavno željeli zaboraviti sve to i imati normalan život. Zato ne želim nikoga kritikovati. Nikada nisam mogao zamisliti u tim trenucima da ću tri decenije kasnije govoriti hiljadama ljudi širom Velike Britanije, školskoj djeci, studentima univerziteta, članovima kraljevske porodice, političarima, ministrima, uključujući i našeg sadašnjeg premijera Keira Starmera. Prošlog mjeseca sam govorio u jednom državnom ministarstvu, ispred 3.500 ljudi.
 
Ali nešto je uvijek gorjelo u meni, nešto mi je govorilo da moram nešto uraditi s tim iskustvom. Nisam želio da bilo ko doživi ono što je doživjela moja porodica, ne želim da ijedno dijete gleda kako mu oca odvode u koncentracioni logor, niti da ijedan roditelj na deki iznosi svoju ranjenu i krvavu kćerku iz kuće, kao što su to učinili moji dedo i nena. Nažalost, imam osjećaj da ne uspijevam u svojoj misiji", prisjetio se Bešo i dodao:

"Kada smo stigli samo s odjećom koju smo imali na sebi, iscrpljeni, traumatizirani, i nakon što smo izgubili sve u Bosni, ljudi Newcastlea su nas ovdje primili u svoju zajednicu i tretirali nas kao druge ljude, kao sebi ravne. Ranije sam spomenuo da je britanska javnost bila veliki razlog zašto smo dovedeni ovdje i zašto smo na kraju ostali. I to je također još jedan razlog zašto radim ovaj posao. I dalje snažno vjerujem da je Velika Britanija veliki prijatelj Bosne, samo je šteta što bosanska politika nije uvijek u stanju da to iskoristi."

Sve to ga je oblikovalo u osobu kakva je danas. Oblikovalo ga je kao ljudsko biće.

"I to mislim na najpozitivniji način, jer sam preuzeo kontrolu nad vlastitom pričom i odlučio šta ona za mene znači. A upravo su mi moji roditelji i moji dedo i nena u tome pomogli, posebno nakon što je moja tetka Emina ubijena u januaru 1994. Kada je bilo tako lahko prepustiti se mržnji i gnjevu, moja porodica je učinila ono najhrabrije i najteže kako bi nam pomogla da to odbacimo i da zadržimo svoju ljudskost, i na tome ću im zauvijek biti zahvalan.
 
Svoju priču i svoje iskustvo koristim za dobro u ovom svijetu, ali je jednako lahko moglo biti i suprotno. Ali ovo je sada moja životna misija i pozivam sve koji ovo čitaju da govore svoje priče, da aktivno promišljaju o svojim iskustvima i da odluče šta će s njima učiniti", iskreno je rekao Bešo za portal Radiosarajevo.ba.

Veliku Britaniju smatra divnom zemljom, a njene ljude nevjerovatnim.

"Bili su velika podrška, ali nažalost postoji porast rasizma, predrasuda i diskriminacije, posebno prema muslimanima. Rad o genocidu u Bosni jednako se tiče nas ovdje koliko i same Bosne. Priznanje OBE mi je svakako otvorilo mnoga vrata i pomoglo da se priče iz Bosne čuju u prostorima gdje bi vrata vjerovatno ranije bila čvrsto zatvorena. U tom smislu, bilo je izuzetno korisno za moj rad. Većina Britanaca i dalje voli kraljevsku porodicu i sistem odlikovanja vidi kao najviši oblik priznanja, tako da sam veoma zahvalan što je moj rad prepoznat. Lijepo je čuti kada ljudi misle da pravite razliku u društvu, jer pomaganje drugima je ono što život čini vrijednim.
 
Bio je to ogroman šok. Bio je to i veoma emotivan dan jer su tamo bile moja mama i moja supruga Allija, koja se tek preselila iz Bosne, tako da je jedno od njenih prvih iskustava bilo da posjeti Buckinghamsku palatu i upozna kralja. Ali kao što sam rekao, to mi je otvorilo mnoga vrata i pomoglo u mnogim situacijama. Dok smo hodali okolo, moja mama je stalno govorila da ne može prestati razmišljati o devetogodišnjem Smaji, stidljivom i traumatiziranom izbjeglici iz Bosne, a sada šeta kroz Buckinghamsku palatu, zaključio je Bešo za portal Radiosarajevo.ba.