Na današnji dan fašisti su objesili 55 Sarajlija, ali duh ovog grada nikada nisu slomili

Na današnji dan, u noći s 27. na 28. mart 1945. godine, u Sarajevu je počinjen jedan od najstrašnijih zločina nad civilima u završnici Drugog svjetskog rata.

Na Marijin-Dvoru je tada, po odluci ustaškog prijekog suda i stožera fašiste Maksa Luburića, obješeno 55 Sarajlija – boraca protiv fašizma, svega nekoliko dana prije oslobođenja grada.

Ilegalci, kako su tada nazivani pripadnici antifašističkog pokreta svih nacionalnosti i vjera, obješeni su na kestenovima duž aleje na Marijin-Dvoru. Cilj ovog čina bio je zastrašivanje stanovništva. Prema svjedočenjima, među ubijenima je bilo i osoba koje su prethodno brutalno pretučene u zatvorima, a vješanja su izvršavana tokom noći kako bi se prikrilo stanje tijela. Građane Sarajeva ujutro je dočekao potresan prizor, na svakom stablu visio je po jedan obješen čovjek...

'NDH su gradili mučenjem'

Zvanično, žrtve su optužene za smrt trojice ustaških policajaca, no historijski izvori ukazuju da je riječ o odmazdi nad civilima i simpatizerima antifašističkog pokreta. Dan kasnije, 29. marta 1945. godine, nastavljeno je nasilje. Strijeljano je još 41 lice različitih nacionalnosti, pod optužbom za povezanost s komunističkim pokretom, iako su mnogi bili tek simpatizeri.

Nakon oslobođenja Sarajeva, formirane su komisije koje su dokumentovale razmjere zločina.

"Tek poslije oslobođenja Sarajeva otkrivena je prava istina i pronađeni su jezivi dokazi zločinačkog nasilja nad Sarajlijama. Najstrašnija zvjerstva odigrala su se u vili 'Berković' (vila zvana 'Folkert' u ulici Skenderija). Ta zgrada je bila čuvana načičkanim puškomitraljezima, stalnim stražama i patrolama ustaša. Podrumske prostorije pretvorene su u najkrvavije mučilište. Ljudi koji su stanovali u neposrednoj blizini, često su čuli užasne krike, vapaje, jauke i pucnje. Luburićevi zločinci su nastojali da prikriju stvarnost koja se je odigravala u toj kući. Neprestano je svirala bučna muzika. Ali to nije moglo da prikrije boli. U ovoj 'kući užasa' pronađena su stravična svjedočanstva. U parku su otkopana 23 unakažena leša, na samo pola metra dubine, a potoci zgrušane krvi prekrili su podrumske prostorije. Mesarske čengele, kazani za kuvanje živih ljudi, bodeži, pegle, dugački čavli, dlijeta, razna kliješta itd. — predstavljali su sredstva za mučenje. Izgleda to je bio jedini alat kojim su Luburić i njemu slični gradili NDH. Na presudama je jasno pisalo: 'Kazna smrti strieljanjem'. Zar su svi ovi 'rekviziti' bili potrebni za strijeljanje? Kako su izvršavane kazne, to najbolje svjedoče otkopani leševi. Lica i ostali dijelovi tijela su im bili do te mjere unakaženi da ih je bilo teško prepoznati. Jedan broj su prepoznali po odjeći ili izrazitim karakteristikama na tijelu koje nisu uništene. 

Druga, još masovnija, grobnica, otkrivena je na Darivi gdje su ekshumirane 74 žrtve ustaškog terora. Na leševima ubijenih su takođe bili upadljivi tragovi divljanja i masakriranja. Dva dana prije oslobođenja ispražnjeni su svi ustaški zatvori, po naređenju Luburića. Preostali zatvorenici, njih oko 460, otpremljeni su posljednjim transportom za Jasenovac. Prema podacima Javnog tužilaštva NR Hrvatske, broj 105/48 od 13. 9. 1948. godine, a u vezi sa saslušanjem Emila Tuka i procesom protiv Ljube Miloša, potvrđuje se da su svi antifašisti iz Sarajeva (oko 460), koji su u aprilu travnju 1945. godine upućeni u Jasenovac, nastradali tako što su otišli direktno u Gradinu na likvidaciju. Nisu ni došli u logor Jasenovac. Prema izjavi Ljube Miloša i ostalih optuženih jasenovačkih koljača, niko se iz ove grupe nije spasio. Brza likvidacija je izvršena zbog toga što su se ustaše spremale za povlačenje i nastojale uništiti što više tragove svojih zločina", pisao je Antifašistički vjesnik.

Smrt fašizmu, sloboda narodu

Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u periodu od 18. februara do 4. aprila 1945. godine ubijene su najmanje 323 osobe, dok ukupan broj žrtava ustaškog terora pod komandom Maksa Luburića dostiže najmanje 783, uz napomenu da konačan broj nikada nije sa sigurnošću utvrđen. 

Uprkos teroru, Sarajevo nije pokleknulo. Već dan nakon masovnih vješanja, sarajevski ilegalci su, u izuzetno rizičnim okolnostima, uspjeli dopremiti sanitetski materijal partizanima, pokazujući da otpor nije slomljen. Danas, više od osam decenija kasnije, ovaj zločin ostaje trajna opomena i dio kolektivnog sjećanja grada.

U znak sjećanja na ubijene, ispred Filozofskog fakulteta u Sarajevu postavljena je spomen-ploča.

Smrt fašizmu, sloboda narodu.