Priče iz historije | Partizanski pokret u Sarajevu: Kako je počelo, teklo i završilo?

Tokom Drugog svjetskog rata, kao i većinu Europe, područje današnje Bosne i Hercegovine su okupirale nacistička Njemačka i fašistička Italija. 

Naime, u tzv. Aprilskom ratu 1941. godine, porazile su sile Osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju. Uz pomoć Njemačke i Italije, proglašena je 10. aprila 1941. godine, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), sa sjedištem u Zagrebu, a u njen sastav ušla je i Bosna i Hercegovina.

U NDH je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u maju 1945.

Trending

Profesorica međunarodnog prava Yusra Suedi: "Iran nije zemlja koja će doživjeti napade i povući se"

Kako je čitava teriorija BiH pod okupacijom, nikakav izuzetak nije ni Sarajevo., no, kako se od 1941. godine do samog kraja rata širom bivše Jugoslavije pojavljuje Partizanski pokret otpora poznat kao Narodnooslobodilačka borba predvođen Josipom Brozom Titom i komunističkom partijom Jugoslavije, u Sarajevu se pojavljuje velika mreža ilegalaca i mladih ljudi koji odlučuju da se suprotstave fašističkoj okupaciji.

Kako je sve počelo i kako je izgledalo to poglavlje iz naše historije, za portal Radiosarajevo.ba otkrio je Ibrahim Čomić, sekretar Upravnog odbora SABNOR-a Kantona Sarajevo. 

Prvi revolucionari u Sarajevu

Na naše pitanje kada se javljaju prvi pobunjenici u Sarajevu, Čomić odgovara da su se pojavili nekoliko godina prije same okupacije, odnosno 1938. godine. Komunistička partija Jugoslavije je već tada upozorila da je Hitlerov zakleti neprijatelj nezavisnost naroda generalno, te da će "već sutra" Hitlerove snage da napadnu preko Karavanki i u Jugoslaviju.

"Komunistička partija Jugoslavije je već tada upozoravala da će doći do rata, zatim partijsko savjetovanje u Zagrebu u svojim mogućnostima traži da se komunisti i omladina ozbiljnije angažuju u svom opredijeljenju da brane svoju zemlju. Jedino se na taj način sazivanju djelovanja i bunta mogu oduprijeti okupatoru, a ako bude potrebno i neposrednim akcijama", priča naš sagovornik. 

Dodao je da se to nakon napada to i ostvarilo, te se nakon nakon nekoliko dana Aprilskog rata formirala Pavelićeva fašistička NDH u kojoj se nalazilo i Sarajevo. 

"Iako su ustaše činile oficijelnu vlast, Nijemci su bili ti koji su zaista vladali. Neposredno nakon završetka vojnih operacija, nacistička vlast za komandanta grada Sarajeva postavlja pukovnika Bekera koji odmah prijeti i demonstrira silu, te priprema odmazdu prema Jevrejima, Srbima i drugim grupama. Također demonstriraju silu prema ljudima koji su suprotstavljeni okupacijskim silama", objašnjava Čomić. 

Naglasio je da se u početku partija sastoji od SKOJ-evaca i naprednih antifašista koji se obučavaju da rukuju oružjem, zatim kako se koristi sanitetski materijal do toga da se nabavlja hrana, oprema, te kako da se pruži pomoć svima koje fašistička vlast teroriše. 

"Dakle, Grad Sarajevo unutar sebe ima snage koje su zaista antifašističke. Tu se pojavljuju već prvi obrisi bratstva i jedinstva kakvo je bilo zagovarano." 

Dodao je da su to čak primijetili i hrvatski intelektualci među kojima su Julije Stipetić, Emilija Barešić, Tvrtko Kanajeta, Ante Martinović, Ante Bošnjaković, Ante Babić i brojni drugi. 

U razgovoru, Čomić se osvrnuo na stanje u kojem su se tada nalazili Bošnjaci.

"Bošnjaci su tada bili dobrim dijelom prevareni. Njima je NDH obećana kao zemlja koja konačno ostvaruje njihova prava, u kojoj će biti ravnopravni, pa čak i 'nadravnopravni' gdje će oni biti i 'hrvatsko cvijeće'. Kao u svakom narodu pa i u tom narodu se nalaze izdajnici koji će u Sarajevu svojim djelovanjem doprinijeti da se okupacijska vlast ojača", pojasnio je Čomić. 

Vojna struktura i prisutnost partizana u Sarajevu i okolici 

Na pitanje o ratnim dejstvima i položajima Partizana u okolici Sarajeva, Ibro Čomić je rekao da je NOB 1942. godine raspolagao veliki brojem boraca, te je bilo ozbiljnog razmatranja o akciji oslobođenja Sarajeva. 

"Nije bilo sela u okolici ili planine na kojoj nisu djelovali odredi, pa poslije i krupnije vojne formacije oko Sarajeva. Jedno od najvažnijih pitanja je bilo kako zadržati Sarajevo. Nije problem bio da se oslobodi grad, nego da se zadrži. Nakon brojnih kalkulacija, vojni stratezi i političko rukovodstvo nisu bili za akciju oslobođenja u tom trenutku", rekao je Čomić. 

Naš sagovornik je izdvojio jednu od njemu najdražih priča iz vremena okupacije i NOB-a, iako je naglasio da jako puno ima zaista divnih priča. 

"Sarajevo je dočekalo rat sa 280 članova Partije i 500 članova SKOJ-a. To nije ništa u odnosu na to da Sarajevo zaista postaje antifašisti grad nakon godinu-dvije. Sarajevo je zaista pružilo unutrašnji otpor iako je u nekim dijelovima grada bio manji. Najviše vezanih priča za nevjerovatne situacije se veže za Valtera Perića. On je bio izuzetna ličnost, toliko inteligentan, toliko vispren, ma toliki 'šejtan' da to jednostavno ne možete vjerovati. Naime, on je gledao kako ustaški crnokošuljaš hapsi jednu ženu. Perić prilazi u domobranskoj uniformi i kaže ustaši 'ma pusti je meni, ja je ganjam već neko vrijeme' i preuzme ženu koja je saradnik NOB-a i odvede je u ko fol komandu, zadržaše se malo dok se ustaša udaljio i kada je ovak otišao rekao je ženi da ide kući", ispričao je Čomić. 

Dodao je da je Valter Perić po mjesnim organizacijama imao dosta razrađene veze, a još jedan događaj je sjednica pokrajinskog komiteta na kojoj je odlučeno da se narod pozove na ustanak usred Sarajeva. 

Ta sjednica se održala 13. jula 1941. godine, a učestvovali su Borislav Kovačević, Lepa Perović, Avdo Humo, Đuro Pucar i brojna druga zvučna imena NOB-a.

"To je jedan od najznačajnijih datuma u modernoj historiji Bosne i Hercegovine, a on je totalno zaboravljen... svima je jasno zašto se to u posljednjih 20-30 godina ignoriše", rekao je Čomić. 

Važnost Sarajeva u okupatorskim vojnim procjenama

U nastavku razgovora je rekao da je tačno da je Sarajevo bilo glavno uporište za bijeg fašističkih snaga, te su i fašističke snage iz Grčke, kada je mirisalo na kapitulaciju, dobile naredbu da se Sarajevo mora braniti do posljednjeg vojnika. 

"To je istina i taj dokument je zabilježen u jednoj od pet knjiga pod naslovom Sarajevo u revoluciji. U toj knjizi je tačno citiran taj dokument i čak ima i potpis oficira koji ga je potpisao. Ilegalci su tokom rata izvršili popis svih značajnih vojnih, državnih, političkih i ostalih važnih objekata u šta su spadali zatvori, magacini, skladišta artiljerijskih i tako dalje, ali i objekata koji se moraju sačuvati". 

U nastavku je ispričao priču kada su tri partizanska korpusa ušli tokom akcije oslobođenja grada, te je jako nacističko uporište bilo u Vijećnici. Bilo je priče da se Vijećnica gađa partizanskom artiljerijom kako bi se uništio zadnji njemački vojnik koji pruža otpor. Kada su vidjeli da se Vijećnica nalazi na popisu zgrada koje se ne smiju srušiti, vojna komanda svih korpusa je bila saglasna da se produže borbe pod cijenu partizanskih žrtava, ali da se Vijećnica očuva. 

"Ista stvar je bila sa Centralnom bankom i brojnim drugim objektima gdje je na sreću zaštićena uloga grada i cijelog sveopćeg pokreta u kojima je poginuo legendarni partizanski komandant Vladimir Perić. Također, mladi u Sarajevu su napravili popis kolaboranata, izdajica koje su sarađivali sa ustaškom vlašću počevši od velikodostojnika, do oficira i vjerskih službenika", pojasnio je Čomić. 

Dodao je da je u kolaboraciji bilo mnogo uključenih i da je sve to dokumentovano. Mnogi su govorili da su "bili naivni i nisu znali", ali za svakoga je pisalo pojedinačno ko je kolaborant, te im suđeno je bilo prema tadašnjim zakonima. 

"Da budemo pošteni, nije isto suditi danas 30 godina nakon počinjenih ratnih zločina i 1945. godine kada nije bilo strukture. Zbog toga se nije popuštalo pred brojnim opravdanjima saradnika okupatora. Zaista ko je nevin trebamo žaliti za njim, ali u to vrijeme, to je bila jedna posebna atmosfera - sve je urušeno, sve pobijeno, sve strijeljano, ljudi su dolazili u svoja sela i vidjeli da nema ničega. U ljudima se tada rađa bunt usljed kojeg su podlegli svojim slabostima, što je rezultiralo željom za osvetom", priznao je Čomić. 

Čomić je istakao da je zločinaca među Partizanima bilo, ali da je ključna razlika između partizana i sila osovine što to nisu bili planirani zločini, nego pojedinačni incidenti. 

Za kraj smo pitali Čomića zašto je važno ponavljati poruke iz prošlosti u današnjem kontekstu. 

Zašto je važno ponavljati lekcije iz 1940-tih danas?

"Naročito danas je važno ponavljati lekcije iz ovog historijskog perioda jer današnji svijet podsjeća na kraj 30-tih godina prošlog vijeka, odnosno na vrijeme kada su Mussolini i Hitler bili uveliko prisutni sa svojim tiranskim idejama koje propagiraju da je pojedinac najvažniji i da on može o svemu odlučivati. Mnogo političara u susjedstvu i na svijetu podsjeća na to.

Preko noći kažu - uzet ću tu zemlju, a ja se pitam odakle im pravo da tako razmišljaju samo zato što su na čelu moćne države. Zlo je prisutno, a kod nas u BiH je prisutno super-zlo. Tri tabora, tri mržnje i to mržnje koje se hrane", važne su analize i poruke našeg sagovornika.

Dodao je da je BiH jedno i da pripada svim njenim narodima i svim njenim građanima i prema tome, zajednički život je moguć i prema njemu treba težiti. Kako i koliko vremena, to se ne zna. 

"Sarajevo je bez sumnje antifašistički grad, ali su se njegovi antifašisti uspavali. Primjera radi vi imate imena ulica po fašistima, a niko neće da digne glas protiv toga da se jedno ime ulice izmijeni. To je jedan od pokazatelja u kakvom društvu danas živimo", zaključio je Čomić u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.