Sezona vještice: Stoljeća opstanka arhetipa divlje žene i naslijeđe inkvizicije u modernoj kulturi

"Tokom godina gledali smo kako instinktivnu žensku narav pljačkaju, potiskuju i pregrađuju. Tokom dugih razdoblja njome se jednako pogrešno upravljalo kao i divljim životinjama i divljim predjelima. Nekoliko hiljada godina već, svaki put čim okrenemo leđa, ona se premješta na najjalovije tlo psihe.

Duhovni predjeli Divlje žene tokom čitave su povijesti pljačkani i spaljivani, buldožerima su joj sravnjivana staništa, a prirodni ciklusi utjerani u neprirodan ritam kako bi se udovoljilo drugima", kaže Clarissa Pinkola Estes.

Noć vještica. Dan kada popularnu kulturu preuzmu horor filmovi, depikcije historijskih događaja, posebno Srednjeg vijeka, a djeca i ljubitelji praznika se maskiraju u različite likove.  

Posebnu pažnju uvijek privlače - vještice. Tajanstvene žene koje mame svojom ljepotom i misterioznosti, danas prisutne u popularnoj kulturi, posebno u domeni paganskih religija i popularizacijom istih trendova na društvenim mrežama, nisu oduvijek bile omiljene članice društva. 

Danas svi znaju da žene žrtve lova na vještice nisu bile čarobnice koje obožavaju Sotonu.

Već žene.

Sam izraz "lov na vještice" sada se odnosi na progon nevinih, najviše žena. Ali zaostavština inkvizicije je ostala i danas, gdje se vještice prikazuju kao ružne starice s velikim nosovima, bradavicama, smrdljivim dahom i đavolskim osmjesima koje drže crne mačke kao pratilje i jašu metle. Neke čak imaju i zelenu kožu kao vještica iz "Čarobnjaka iz Oza" ili famozna vještica iz Looney Tunesa. 

Opis je sličan onom koji su širili inkvizitori i lovci na vještice: način na koji su ih zamišljali oni koji su ih se bojali.

"Lov na vještice je najveći femicid u istoriji, ali se ne proučava ni u školama ni na univerzitetima. Ne samo da je zaboravljen, nego je postao legenda. Vještica je lik iz bajke, praktično šala", objasnila je italijansko-američka misliteljica Silvia Federici, autorka knjige "Caliban and witches".

Jedan klik pretrage interneta sa riječju "vještica", pokazat će na hiljade i hiljade depikcija koje prikazuju vještice na uobičajen način i stereotipnu šetnju po magli u šumi, na metli, sa crnim mačkama, sa tarot kartama i slično, sve do seksualizacije pojma vještica i seksualizacije same historije inkvizicije. 

Vještice se još uvijek koriste u ikonografiji, suvenirima ili popularnim festivalima na stereotipan način. Figura vještice rođena je mnogo prije lova na vještice modernog doba; prisutan je otkad postoje mitologije i književnosti. Neki su zli, poput Circe, čarobnice koja pretvara ljude u zvijeri u Homerovoj Odiseji. Drugi su dobronamjerni, poput Gospe od jezera koja čuva čudesni mač Excalibur u legendi o kralju Arturu.

Ali stereotipna slika zle vještice kao starice koja jede djecu i pravi otrove u dubinama šume tipična je za lov na vještice modernog perioda, a danas je najrašireniji.

"Neke žene koje su optužene za vještičarenje bile su istaknute, ali velika većina je bila stara i siromašna. Mnogi su imali znanje o medicini ili bilju i nisu imale muškarca koji bi ih zaštitio", objašnjava kemičarka Adela Munoz, koja je objavila knjigu Brujas: La locura de Europa en la Edad Moderna.

Žene, prema dostupnim iluminiranim manuskriptima iz Srednjeg vijeka i umjetničkim depikcijama, često su se bavile, zbog svoje prirode, herbalizmom i liječenjem ljudi. Ali početkom i rastom Inkvizicije, predstavljane su klasično stereotipno kao vještice koje jašu metlu, odnosno, sa tadašnjim uvjerenjem da postoje - vještice su bile pogodne za kreiranje mitova i straha. 

Iluminirani manuskript iz 1451. godine, Le Champion des Dames, prikazuje dvije valdenske vještice, jednu na metli, a drugu kako sjedi na štapu. 

Obje žene nose haljine dugih rukava i bijele pokrivače za glavu. Likovi žena krase margine rukopisa iz 15. vijeka pjesme Le Champion des dames Martina le Franca, odbrane vrlih žena. Natpis iznad njihovih glava identifikuje ih kao vaudoises ili Waldensians. Prozvani heretici 1215. godine, valdenzijanci, su slijedili učenja Petera Walda, laika koji je počeo propovijedati u Lionu kasnih 1170-ih. Valdenzijanci su se pridržavali zavjeta siromaštva i, što je možda najviše prijetilo crkvenom autoritetu, dozvoljavali su propovijedanje i posvećenje sakramenta bilo kojem laiku, uključujući i žene. Sukob je nastao između Crkve i valdenskih vjernika u sljedeća dva stoljeća, pri čemu je Crkva optužila valdence da prakticiraju vještičarenje i drže nedozvoljene proslave subote.

Lorenzo Lorenci sugerira da ova slika valdenzijskih vještica predstavlja prijelaz od prikazivanja vještica kao demonskih i hiperseksualnih do više uznemirujućeg prikaza kao skromnih, svakodnevnih žena čija izopačenost nije odmah uočljiva u njihovom izgledu.

Prevalencija perverzne slike o vješticama – kada su u stvarnosti bile uglavnom seljaci bez veze s ponoćnim covenima ili poslovima s jarcima demonima – posljedica je različitih faktora. Težina tradicije, njeno repliciranje u brojnim kulturnim proizvodima, od gotičkih horor priča do filmova i mjuzikala, kao i isplativost vještičarskog stereotipa kada je u pitanju prodaja proizvoda, osmišljavanje sajamskih atrakcija ili izazivanje turističkog interesa.

Pozitivan pogled na vještice također se prenosi, čak iako nije toliko raširen kao negativni stereotip.

To se dešava kada se vještica liši svojih perverznih konotacija i ona ostane moćna žena, simbol osnaživanja. 

Mnoge žene su iz te slike osnaženih i moćnih, stvorile istinsko oslobađanje i arhetip divlje žene koji se sve više popularizira kao alternativa stereotipima koje su pratile žene godinama.

Između 1968. i 1970. godine, na primjer, jedan američki kolektiv provodio je gerilski feminizam – tipičan za radikalizam tog vremena – pod nazivom Vještica (Witch, eng. - Ženska međunarodna teroristička zavjera iz pakla). Uz dozu humora, članovi WITCH-a izvodili su proteste i performanse bacajući čini ispred berze na Wall Streetu ili držeći javne kovene. Neki ih vide kao preteče pokreta kao što je Pussy Riot. 

Kako je progon vještica počeo?

Malleus Maleficarum, poznat i kao "Malj protiv vještica" je detaljni pravni i teološki document nastao oko 1486. godine, a smatra se standardnim priručnikom o vještičarstvu, kako isto otkriti, istrijebiti, a dva vijeka historije, bio je osnova lova na vještice u Europi.

Malleus Maleficarum je djelo dvojice dominikanaca: Johanna Sprengera, dekana Univerziteta u Kelnu u Njemačkoj, i Heinricha Kraemera, profesora teologije na Univerzitetu u Salzburgu, Austrija, i inkvizitora u regiji Tirol u Austriji.

Njegova objava i široko rasprostranjen uticaj označili su ključni trenutak u evropskom društvu, potičući val suđenja i egzekucija pod optužbom za vještičarenje.

Heinrich Kramer, njemački katolički svećenik, bio je uvjeren u postojanje i opasnosti vještičarenja. Prvobitno je pokušao procesuirati navodne vještice, ali su ga lokalne crkvene vlasti spriječile, dovodeći u pitanje njegove stavove i metode. Malleus Maleficarum je dijelom bio njegov odgovor na te izazove, a uskoro je podržan i od strane Katoličke crkve.

Papa Inocent VIII izdao je papinsku bulu Summis desiderantes affectibus 1484. godine, koja je podržavala Kramerovu misiju iskorjenjivanja vještica. Iako ova bula nije eksplicitno podržavala Malleus Maleficarum, pružila je oblik crkvene podrške koji je dao autoritet knjizi nakon objavljivanja.

Malleus Maleficarum bio je namijenjen kao sveobuhvatni priručnik za inkvizitore, kombinirajući teološke argumente s pravnim strategijama. Fokusirao se na dokazivanje postojanja i ozbiljnosti vještičarenja, detaljno opisujući metode ispitivanja i prikupljanja dokaza te propisujući kazne za osuđene vještice.

Knjiga je organizirana u tri dijela. Prvi dio tvrdi da je vještičarenje stvarno i da ga đavo podržava, argumentirajući potrebu za skorim procesuiranjem vještica. Drugi dio pruža detaljne opise praksi vještičarenja, fokusirajući se na načine na koje vještice štete drugima.

"Ali teorija da su moderne vještice okaljane ovom vrstom dijaboličke prljavštine nije potkrijepljena samo po našem mišljenju, budući da je stručno svjedočenje samih vještica učinilo sve ove stvari vjerodostojnim; i nemiri se sada, kao i u prošlim vremenima, svojevoljno potčinjavaju, ali voljno prihvataju ovo najgnusnije i jadno ropstvo. Jer koliko je žena ostalo da bude kažnjeno po sekularnom zakonu u raznim biskupijama, posebno u Konstanci i gradu Ratisbonu, koje su dugi niz godina ovisne o ovim gadostima, neke od dvadesete, a neke od bogatstva ili trinaeste godine, i uvijek sa potpunim ili djelimičnim odricanjem od vjere?" (Maleficarum, II dio, Ch. 4, 111. stranica)

Treći dio nudi jasan uvid u sudske i pravne postupke, koji uključuju metode ispitivanja kojima se često koristila tortura.

Malleus Maleficarum se snažno fokusira na žene kao primarne počinitelje vještičarenja, sugerirajući da su žene podložnije demonskom uticaju zbog, kako su autori smatrali, urođene slabosti i moralnih nedostataka. Ova pristranost prema ženama značajno je doprinijela činjenici da su većina žrtava lovova na vještice bile žene.

Žene koje su bile optužene da su vještice, bivale su i osuđene jer su pod pritiskom društva, torture i religije priznavale usud za koji najčešće nisu bile krive.

Iako je "lov na vještice" bio usmjeren protiv žena, postojale su i ženske inkvizitorice.

Jedna od njih je bila Vincenza Matilde Testaferrata koja je obavljala funkciju depozitara Inkvizicije na Malti od 1760. do 1778. godine. Njen suprug je obavljao funkciju depozitara unutar Inkvizicije. Depozitar je bio na čelu administrativnog osoblja Inkvizitorskog tribunala i računovođa suda, zadužen za sve isplate, uključujući i platu inkvizitora. Kada je 1760. postala udovica, naslijedila je suprugovu funkciju, sve dok njen sin nije naslijedio istu, te ujedno bio I posljednji inkvizitor jer je ista ukinuta 1798. godine.

Crkva je u početku bila suzdržana, a Malleus Maleficarum je brzo stekao popularnost, naročito nakon izuma štamparije, što je omogućilo njegovu široku distribuciju. Između 1487. i 1520. bio je jedna od najrasprostranjenijih knjiga u Evropi.  Malleus Maleficarum postao je standardna referenca tokom suđenja za vještičarenje širom Evrope. 

Zanos za lovom na vještice, inspirisan Malleus Maleficarumom, doprinio je jednom od najmračnijih poglavlja europske historije, s desetinama hiljada ljudi, primarno žena, optuženih, mučenih i pogubljenih u naredna dva stoljeća. Moralna i društvena panika zbog vještica, često žena marginalizovanih u društvu, postala je široko rasprostranjen društveni fenomen.

Do 17. stoljeća, Malleus Maleficarum je počeo gubiti uticaj kako je rasla skepsa prema lovovima na vještice.

Malleus Maleficarum služi kao moćan historijski simbol koliko duboko ukorijenjena vjerovanja u nadprirodno zlo, kombinovana s rodnom pristrasnošću i pravosudnom moći, mogu dovesti do raširenog kršenja ljudskih prava. Njegov historijski uticaj proučava se ne samo u kontekstu lovova na vještice nego i kao šira lekcija o opasnostima fanatizma i institucionalizovanog progona.

Izazovi modernog doba

Iako često inkviziciju vežemo za Srednji vijek, ona je u svom postojanju nepravedno osvijetlila tu historijsku epohu kao jedinu problematičnu. U renesansi, pa i kasnijim historijskim stoljećima, lov na vještice je bio intenziviran, brutalniji i opasniji nego što je to bio u Srednjem vijeku. 

Lov na vještice traje i danas, u 2024. godini.

U rezoluciji iz jula 2021. godine, UN su pozvale vlade da preduzmu sve neophodne korake da eliminišu nasilje povezano s optužbama za vještičarenje. Vještičarenje i lov na vještice se posebno dovodi u kontekst zemalja sa animističkim religijama, posebno konteksta postojanja rituala u određenim religijama, te se veže za regione Afrike, Latinske Amerike, Haitija i drugog. Puni tekst rezolucije možete pročitati OVDJE. 

Zbog toga je neozbiljnost predstavljanja vještica danas još ozbiljnija stvar kada se stvarni ljudi, posebno žene i djeca u regiji Afrike, suočavaju sa ozbiljnim optužbama koje vode do linča, te u konačnici ubijanja optuženih. 

U kontekstu historije inkvizicije, stvarni broj žrtava ne postoji, a obično se tvrdi da su iste uklonjene revizijama ili da nikada nisu ni upisane u knjige. 

Historičar Andrea Del Col smatra da je od 62.000 slučajeva rimske inkvizicije, samo oko 1260 završilo smrtnom kaznom. Inkvizitor Alonso de Salazar, koji je rukovodio Zugarramurdijevim procesom, bio je poznat kao skeptik prema vještičarstvu i samo ga je odbacio kao "narodne priče". Inkvizitor Pierre de Lancre, na primjer, izolirao je francusku Baskiju kao slučaj sa mješavinom istinskog straha od vještica i etničkog čišćenja Baskijaca.

Malleus Maleficarum, također, izaziva polemiku, te se spominje da nije korišten kao kodeks uputa za invizitore. Djelo koje je najsličnije uputama jeste Directorium Inquisitorum. 

Directorium Inquisitorum je najistaknutije i najtrajnije djelo Nicholasa Eymericha, napisano na latinskom i sastoji se od otprilike 800 stranica, koje je sastavio još 1376. godine. Prilikom sastavljanja knjige, Eymerich je koristio mnoge magijske tekstove koje je prethodno zaplijenio od optuženih vještica. 

Iako je inkvizicija i danas popularna tema, posebno u kontekstu ljubitelja Monthy Pythona i njihovih djela kao što je poznati skeč o Španskoj inkviziciji, ona je jednim dijelom, možda i najvećim, zaslužna za brojne stereotipe koje imamo danas - o ženama, slobodi i divljem duhu. Divlji duh su žene i održale unatoč lovu na vještice, kolektivnoj psihozi, mizoginiji i dinamici religijskih uvjerenja. 

Žene su kroz stoljeća, sa koljena na koljeno, prenosile priče koje su ih jačale, za generacije žena koje dolaze i koje će iz nekih drugih aspekata promatrati žensku historiju i stranu historije koja je istu pokušala ugušiti.