Sarajevo safari | Izašla je Gavazzenijeva knjiga, a novi detalji su ekstremno jezivi i uznemirujući

Od ovog je ponedjeljka, diljem Italije moguće kupiti knjigu I Cecchini del weekend - L’inchiesta sui safari umani a Sarajevo (Vikend snajperisti -Istraga safarija na ljude u Sarajevu), čiji je autor italijanski pisac i publicist Ezio Gavazzeni, koji je u Italiji pokrenuo vlastitu istragu o ovom zločinu.

Edin Subašić, bivši bh. vojni obavještajac koji je i otkrio slučaj "Sarajevo safari", te dugogodišnji saradnik portala Radiosarajevo.ba tim je povodom razgovarao s Gavazzenijem, o čemu više možete čitati OVDJE, a mi vam danas, u utorak 17. marta, donosimo više detalja iz knjige italijanskog pisca koja duboko uranja u svijet zastrašujućeg ratnog zločina.

Za one koji ne znaju, "Sarajevo safari" je ratni zločin koji se dešavao tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, u peiodu 1992-1996, kada su bogati strani državljani plaćali da pucaju snajperom na civile u opkoljenom gradu. Postojao je i jezivi cjenovnik. Ove aktivnosti su se navodno odvijale sa utvrđenih položaja takozvane vojske RS (VRS) na brdima oko Sarajeva.

Ispovijest 'Francuza'

Prema pisanju italijanskih medija, Gavazzeni u knjizi piše o milanskoj "zaštitarskoj kompaniji" s "jakim stranim kontaktima" koja je navodno prikupljala "signale" od Italijana spremnih da plate da provedu vikend na Balkanu. Mjesto njihovog sastanka bilo je skladište kućanskih aparata na periferiji Milana, u ulici Viale Mecenate. Među učesnicima "ljudskih safarija" u Bosni bio je i "vrlo poznati italijanski poduzetnik, kojeg još uvijek ponekad vide na televiziji, koji je za šest sati potrošio 280 miliona na mete, plus sve ostale troškove." 

Zločinačko "putovanje" ga je "na kraju koštalo 340 miliona lira jer su morali podmititi i dva četnika koji su se pojavili iza njihovih leđa." Ovo su uznemirujući detalji koje je svjedok nazvan "Francuz", koji je prethodno bio dio iza kulisa organizacije zločinačkih putovanja, ispričao Gavazzeniju.

Inače, svi ovi detalji već su uključeni u prijave podnesene Javnom tužilaštvu u Milanu u saradnji s kriminologinjom Martinom Radice i advokatima Nicolom Brigidom i Guidom Salvinijem, bivšim sudijom specijaliziranim za terorizam. Njihova istraga, uključujući pronađene dokumente i desetine svjedočenja, dovela su do istrage kojom koordinira tužilac Alessandro Gobbis, a koja trenutno ima tri osumnjičenika pod istragom za ubistvo iz nehata, optužena da su pucali u Sarajevu.

Ova putovanja, prema "Francuzu", donijela su organizaciji "planinu novca" u gotovini, a bogati Italijani kući su nosili morbidan suvenir.

"Trofej je bila čahura", prepričava izvor, "na kojoj bi vodič označavao pogođenu metu bojom: plava ili ružičasta za dječaka ili djevojčicu; crvena za muškarca; crvena i zelena za vojnika; žuta za ženu; žuta i zelena za vojnikinju; crna i plava za starijeg muškarca; crna i ružičasta za stariju ženu."

Doznaju se i detalji o kontaktima između sigurnosne agencije i kompanija u Londonu ili Belgiji, kao i veze s "balkanskim ili ruskim organiziranim kriminalom, koji je imao pravo na dio prihoda, te su bili spremni ucjenjivati ​​ili prijetiti 'strijelcima' (žargonski izraz za snajperiste, op. pr.) ako ne plate".

"Priča se da je nekoliko američkih glumaca pucalo sa snajperistima", objasnio je isti izvor. "Doveo sam samo bogate, ali ne i poznate ljude. Samo nekoliko njih je poznato na lokalnom nivou u Italiji jer se pojavljuju u novinama ili na televiziji". Moguće ime jednog od njih, poduzetnika koji je navodno potrošio 340 miliona lira, prijavljeno je Tužilaštvu u Milanu, među ostalim muškarcima koji su trenutno pod istragom.

Parma i Trst

Gavazzenijeva istraga dotakla se i Parme, sa sumnjama oko jedne turističke agencije koja je prestala s radom prije nekoliko godina, te, u drugoj liniji, Trsta. Bivša radionica za popravku karoserije vozila u Trstu identificirana je kao moguća polazna tačka, a jedan izvor čak govori o mogućoj vezi sa trgovinom drogom na Balkanu: "Svi su imali Rolex satove; veliki automobili bi stigli tamo i bili parkirani u toj radionici, a zatim su odlazili s Volvoima sa oznakom Crvenog križa."

U vozilu su bili muškarci za koje se vjeruje da su "povezani s farmaceutskim kompanijama", koji su se prerušili u humanitarne radnike kako bi prešli granicu. Došli su "iz Lombardije, ljudi iz Vicence, Bergama, Verone". On prepričava večer u vili u Serini, u provinciji Bergamo, gdje ih je jedan od snajperista "pozvao na piće kod sebe tokom božićnih praznika".

Knjigu je objavio izdavač Paper First. 

U međuvremenu je i Martina Radice, kriminologinja koja zajedno s novinarom i piscem Eziom Gavazzenijem radi na istrazi, govorila za Fanpage.it o drugim, ništa manje jezivim detaljima koje su otkrili.

"Ljudi su primali 4 miliona lira svaki put kada bi otpratili snajperiste u ratne zone. Nazivali su ih izvođačima radova: znali su sve o svojim klijentima, dok klijenti, s druge strane, nisu znali ni ime svog pratioca. Jednom je to bio Michele, drugi put Francesco, ili čak Luis", govori Radice, pa nastavlja:

"Izvođači radova"

"Uspjeli smo pronaći četiri izvođača radova, ali samo je jedan pristao razgovarati. Nije nam htio reći svoje ime jer želi zaštititi sebe, budući da je i on bio umiješan, zbog čega smo ga prozvali 'Francuz'. Ono što nam je rekao potvrdili su i drugi svjedoci, a sada je sve u rukama istražnog tužioca."

Uloga pojedinaca poput "Francuza" bila je ključna za provedbu onoga što je kasnije postalo poznato kao "ljudski safari". Izvođači radova, u stvari, bili su odgovorni za fizičku pratnju "klijenata" do ratnih zona. Oni bi ih dočekali u Milanu, Trstu i drugim područjima regije Triveneto i organizirali putovanje. "Rekao nam je da je ukupno 230 Italijana 'prebačeno', kako on kaže. Otkrio je da je i sam pratio važne ljude poput neurohirurga, vrlo poznatog italijanskog poduzetnika i općenito pojedince s visokim financijskim resursima."

Ljudi koji bi mogli biti zainteresirani za "ljudske safarije" saznavali su za ova putovanja usmenom predajom, često na privatnim zabavama. "Organizacija je odlučivala kome se može ponuditi putovanje, a ne obrnuto. To je bio način zaštite onih koji su zaduženi, ali i klijenata. Nakon što bi kandidat prihvatio, komunikacija se odvijala putem prvih e-mailova i satelitskih telefona korištenjem kodiranih fraza. Kada je putovanje bilo spremno, poruka je bila: 'Tu su jeleni za strijelce'. Jeleni su bili civili, strijelci su bili snajperisti."

Klijenti su plaćali putovanje, hranu i smještaj, a njihov novac je išao organizaciji, koja je zatim kompenzirala izvođačima radova 4 miliona lira za svaku pratnju: "Francuz je rekao da je pristao razgovarati s nama ne zato što se osjeća krivim, već zato što želi nešto da riješi. Vjerovatno mu organizacija nije sve platila i i dalje mu duguje, a sada govori te stvari iz osvete. Ova organizacija je bila u prvom planu svega, ali je i dalje obavijena velom misterije. Pronalaženje ko su bili glavni je posao tužioca."

6 sati za pucnjavu

Kada bi stigli na poziciju, turisti snajperisti imali su šest sati da pucaju: "Najtraženije mete bila su djeca i mlade djevojke, dok su starije osobe ubijane jer su smatrane beskorisnim za ekonomiju. Njihova logika je bila: 'Ako staneš ispred mog nišana, umireš.' Kada su klijenti otpraćeni u ratnu zonu oko Sarajeva, pretreseni su i prisiljeni da ostave telefone, kamere i sve što bi moglo ugroziti organizaciju.

Postojala su dva načina da se čahura pretvori u trofej, a to se uglavnom razlikovalo ovisno o izvođaču radova. Neki su urezani zarezi nožem: jedan zarez je ukazivao na to da je žrtva jedno ili više djece ili mladih djevojaka; Dva zareza su bila za žene, starije osobe i zrelije osobe; tri zareza za muškarce. Drugi su, međutim, koristili boje.(...)

Nekoliko svjedoka nam je reklo kako su ovi ljudi bili sretni na kraju 'safarija', puni adrenalina, i nisu imali predomišljanja. Ova ponašanja ukazuju na elitnu psihopatiju i savršenu lucidnost. Postoji velika vjerovatnoća da čahure i dalje čuvaju kao lovačke trofeje i da ih ne bi bacili ni iz kojeg razloga", zaključila je Radice.