Sarajevo pod opsadom: Priča o prkosu, otporu i opstanku

Iako se o opsadi Sarajeva i umjetnosti kao vidu duhovnog otpora pisalo mnogo, stiče se dojam da je tek obimnom studijom "Umjetnost pod opsadom: Poetika iz ruševine" sarajevske teoretičarke vizualnih umjetnosti Asje Mandić tema dobila svoju punu artikulaciju.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Polazeći od hipoteze da je grad složen urbani organizam, koji djeluje po specifičnim principima, Mandić u svojoj studiji monografskog tipa objašnjava do koje je mjere opsada Sarajeva bila direktna negacija života samoga.

Urbanizam i arhitektura vidovi su ispoljavanja socijalnog života i predstavljaju najzaokruženiju formu kolektivne ljudske egzistencije. Grad Sarajevo, sa svojim specifičnim prostornim uređenjem, graditeljskim naslijeđem i filozofijom života, primjer je urbanog mjesta u kojem je došlo do gotovo savršenog eklektičkog spajanja više različitih principa ljudske organizacije života.

Poetika ruševine

Simbiotički suodnos različitih graditeljskih slojeva učinio je Sarajevo, sa njegovim prirodnim granicama i kulturološkim orijentirima, mjestom urbanog čvorišta. Kao takvo, Sarajevo je kroz historiju oformilo prepoznatljive urbane cjeline, koje su naglašavale njegovu fenomenološku dvojnost.

Zamišljeno, u osmansko doba, kao grad koji treba u dramatskoj napetosti balasnirati između javnog i privatnog Sarajevo je urbanost doživljavalo kao odjek dubokog i nenarušivog životnog principa. I sve naknadne kulture upisivale su u mapu grada svoje graditeljske orijentire, ali uvijek poštujući osnovni princip gradskog urbaniteta, koji je nalagao da se ne narušava tanahna veza između centra i margine, odnosno pokaznog i skrivenog.

Poetika ruševine, zabilježena kao estetska moda još u vrijeme renensanse i umjetničkog otkrivanja ruiniranog antičkog svijeta, u ratnom Sarajevu dobija svoju iznuđenu autohtonu artističku varijaciju.

U Sarajevu, u vrijeme brutalne opsade grada, urbani život nije bio predmet esteske proizvodnje smisla, ili potrage za nestalom utopijom prošlosti, to je bio umjetnički otpor destrukciji, gdje je svaki razrušeni, devastirani, oštećeni ili spaljeni graditeljski objekat postajao prinudni umjetnički poligon. Kako objašnjava Mandić, sve ono što je u Sarajevu bilo otvoreno, podrazumijevano ili svjetskocentrično u brutalnom napadu, na samo bilo gradskog življenja, postalo je prinudno mizanscenski.

Agresija na grad i život u njemu mjesta okupljanja pretvorila je u pustopoljinu, a devastacija i uništavanje građevina oduzimali su im provobitnu namjenu čineći od njih ne samo fizičku razvalinu nego i duhovno potpuno prazan prostor. Otpor takvoj vrsti agresije učinio je da svaka tačka gradskog urbaniteta počne iznova da se promišlja pri čemu je baš svaka ruina mogla poslužiti kao kulisa za umjetnički performans.

Kada su spaljene Sarajevska vijećnica, Orijentalni institut, Zgrada glavne pošte, Olimpijski muzej, a Zemaljski i Muzej revolucije (danas Historijski muzej) prenamijenjeni u barijeru grad je reagovao nepredavanjem i kreativnim otporom. Opustjele ulice, zidovi uništenih zgrada, polusrušeni objekti postali su mjesto gdje se iznalazio novi urbani smisao življenja. Umjetnički bunt bio je originalan način da se iznova osmisli svaki detalj pokidane mape grada i suprotstavi negatorskoj filozofiji napadača na Sarajevo.

Razmišljajući šta je takav otpor značio u odbrani ne samo života njegovih stanovnika nego i očuvanju samog principa urbaniteta, kao posebne vrste organizovnja ljudskog života, Mandić zapisuje: "Kultura, odnosno umjetnost, u ratu je doživjela ne samo procvat, već i neki vid preobražaja u načinu izvođenja, u oslobađanju od prostora u kojima se inače odvijala, od institucionalnih stega i normi koje upravljaju odnosima među ljudima, ali i nekom novom kreativnošću, slobodom, eksperimentalnošću, produktivnošću i to na svim poljima kulture i umjetnosti".

Prvi umjetnički radovi u opkoljenom Sarajevu koristili su prostor gradskih ruina kao polazište za formiranje umjetničke poruke. Ta poruka je podrazumijevala da se ratom razoreni graditeljski objekti koriste ne samo kao dekor nego da postanu organski dio estetske izvedbe. Među prvima, bilježi Mandić, na ulice razrušenog Sarajeva izašli su Ante Jurić i Zoran Bogdanović zamijenivši svoje atelje scenografijom devastirane ulice. Njihova umjetnička akcija bila je direktna i neposredna intervencija u stvarnost, jer sa svakim izlaskom na otvoreno provocirali su ubilački nagon pucača kojima su se postavljali u vidno polje. Bio je to i etički čin podsjećanja na urbanitet grada, koji je pet vijekova njegovao kulturu otvorenog pogleda kojim je margina, padinska mahala, bosanska kuća posmatrala centar, odnosno Čaršiju. Sada je taj centar grada bio ruševina, a ljudsko tijelo u stanju slobodnog kretanja mnemotehnička anomalija, koja je kontekst podsjećala na njegovu oblikotovornu suštinu.

Mjesto umjetničkog protesta

Već prve godine opsade razrušeni krajolik grada i ruinirane zgarde urbanog centra postaju mjesto umjetničkog protesta, a neki lokaliteti preobržavaju se, kako Mandić objašnjava, u heterotopijska mjesta nove kreativne snage.

Ljudi koji su pokrenli umjetnički otpor agresiji i uništavanju grada novu ratnu realnost koristili su da preoblikovanjem vlastitih estetskih ubjeđenja jasno stave do znanja kako se grad, kao socijalni totalitet, našao na meti barbarskog uništavanja.

Nekadašnje kino Sutjeska, ili Crkva svetog Vinka, ili Titova ulica, sa svojim razrušenim dekorom, preobažuju se u galerijske prostore u koijma cijeli niz umjetnika kreira multimedijalnu vizuelnu umjetnost snažne i neposredne estetske poruke. Od pomenutog Jurića, preko Enesa Sivca, Nusreta Pašića, Alme Suljević, Edina Numankadića, Radoslava Tadića i mnogih drugih, umjetnici opkoljenog Sarajeva, na ostacima prijeratnog urbaniteta, izgrađuju umjetničku poruku autentičnog izraza.

Knjiga Asje Mandić dragocjena je studija, koja će svakom budućem istraživaču pomoći da upotpuni sliku o životu u opkoljenom Sarajevu.

O umjetničkom otporu i kulturnom životu opkoljenog grada dosta se govorilo, ali sve do pojave knjige "Umjetnost pod opsadom: Poetika iz ruševine" taj govor nije dobio filozofsku i narativnu koherenciju. Razbacani i fragmentirani, ti su iskazi sada objedinjeni u tezu koja, napokon, na jednoj ozbiljnoj teorijskoj razini govori o razmjerama urbiciteta i veličini otpora onih koji su nastojali spasiti Sarajevo od potpunog uništenja.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba