Pročitajte savjete psihijatrice: Kako izbjeći otuđenje u porodici i usamljenost?

Otuđenje u porodici svakako je jedna od tema kojom najšira javnost ne bi smjela da se bavi povremeno ili na Svjetski dan mentalnog zdravlja. Ako je i bilo ikakve „koristi“ od pandemije COVID-19 koja je zaustavila svijet i trajno ga promijenila, onda je to značajno izmijenjeni odnos prema mentalnom zdravlju i brizi o njemu, saglasni su stručnjaci.

"Sigurno je da vrijeme vrlo brzih sveopštih, sveprisutnih i nezaobilaznih promjena, do sada nigdje ranije doživljenih svjetskih, pretećih izazova predstavlja specifičan zahtjev za pojedince, parove, porodice, i čitave društvene zajednice. Eventualni individualni, posebni problemi bivaju pojačani i usloženi suprasistemskim zbivanjima, pandemijom, ratom.

Prepoznavanje, kao i razumijevanje poteškoća kroz koje kao pojedinci prolazimo je neophodno u cilju detekcije problematičnih obrazaca. Potrebno je da osluškujemo sebe, ali i druge. Da ih podržavamo, budemo tolerantni i imamo razumijevanja najprije za članove porodice, a onda i za osobe u okruženju", kaže u razgovoru za eKlinika portal prof. dr Nevena – Čalovska Hercog, psihijatrica i porodična psihoterapeutkinja.

Estetika stereotipa koja se nameće putem društvenih mreža generiše frustraciju

Civilizacijski izazovi kojima smo kao pojedinci ali i porodice izloženi, gotovo da ne mogu ni da se nabroje. Utisak je da živimo u nametnutim imperativima ljepote, zdravlja, zdrave hrane, vježbanja… Uz agresivno propagiranje istih, prisutna je i iluzija da smo putem društvenih mreža neprekidno u kontaktu. Sa druge strane ogledala, sve smo gojazniji, bolesniji, pa i nesretniji i usamljeniji. Sistemski porodični psihoterapeut sa velikim iskustvom priča koji su najčešći problemi sa kojima porodice dolaze? Jesu li ugroženija djeca ili odrasli?

"Imperativ javnog diskursa (posebno pop kulture) prenosiv i dostupan kroz društvene mreže postaje dominantna vrijednost virtuelnog svijeta, koja se preliva i u nevirtuelnu stvarnost. Na taj način opstaju tako nametnuti često utopijski, apsolutistički ciljevi o izgledu, načinu života, opravdanosti i neopavdanosti određenih ponašanja, osjećanja… Estetika stereotipa neminovno generiše frustraciju, produbljuje lično nezadovoljstvo, potkopava samopouzdanje i samopoštovanje. Njeguje nerealna visoka osjećanja od strane partnera i roditelja, popločavajući međusobnu konfliktnu komunikaciju", objašnjava.

Otuđenje u porodici pokreće niz drugih problema

Kako se manifestuje, a kako u naše živote, lične i porodične, u današnje vrijeme ulazi otuđenost? Prema riječima prof. dr. Nevene Čalovske Hercog, unutar matriksa porodičnih odnosa, otuđenost se doživljava kao usamljenost, doživljaj neshvaćenosti, izostajanja razumijevanja. Uz to, i nespremnosti da se međusobno pruži podrška i njeguje autentična zainteresovanost za osjećanja, razmišljanja, koja se često ignorišu…

Da li je pandemija COVID-19 uticala i koliko da se u porodicama zbližimo jer smo bili upućeni jedni na druge, a da li je bilo i negativnih efekata jer smo se ponovo „upoznali“, samim tim i spoznali i uvidjeli bolje svoje mane?

"Mada je pandemija učinila da mnoge porodice više vremena provode fizički zajedno i da im to prija, da su iskusili zadovoljstvo u međusobnim odnosima komunicirajući neposredno više i bolje, za mnoge je ova „prisilna“ konstelacija razotkrila neriješene teškoće i disfunkcionalnosti. Važnost porodice se ne mijenja kroz vrijeme. To je baza koja obezbjeđuje osjećaj stabilnosti i podrške, ali podrazumijeva i poštovanje i pridržavanje jasnih pravila koja upravo roditelji postavljaju", podsjeća prof. dr Nevena Čalovska Hercog.

Nekada su roditelji skrivali svoju djecu ako postoji neki od problema sa mentalnim zdravljem. Situacija se mijenja, primjetno je da se stručna pomoć traži neuporedivo češće u odnosu na ranije. Međutim, stigma je, naglašava sagovornica, i dalje nešto što je, nažalost, prisutno u našem obrascu življenja i konstatuje:

"Pandemija je pomjerila mentalno zdravlje sa margina javnosti. Normalizovala je bavljenje mentalnim zdravljem kako pojedinca, tako i porodica. Svakako je doprinos destigmatizaciji mentalnih teškoća prepoznatljiv. Traženje stručne pomoći je daleko češće, a kako smo mi na „roditeljstvo centrirana kultura“, lakše se traži pomoć za teškoće koje manifestuju djeca. Stručnjaci značajno doprinose uklanjanju stigme unutar porodice, i sagledavanju porodičnih odnosa kao moguće iscjeljujućih.

Šta je empatija, kako način života i porodično okruženje utiču na nju

Koja je tačno definicija empatije i gdje je danas ne samo u psihoterapeutskoj praksi u smislu razvijanja u porodici, već i refleksiji prema drugim ljudima?

"Empatija, fenomen prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećanja predstavlja osnovnu dimenziju, kohezivnost u međuljudskim odnosima. Ljudi se rađaju sa empatskim potencijalom, koji se dalje razvija i aktuelizuje kroz porodični život. Zdrav unutrašnji radni model, koji podrazumijeva dobar i stabilan odnos prema samom sebi, samopouzdanje i dobar odnos prema svijetu spolja, sa kapacitetom uspostavljaja trajnih i bliskih odnosa, čini suštinu empatije. Roditelji kroz vaspitanje često nameću pravila na način koji djeca doživljavaju kao izraz agresivnosti, bez empatije, što može generisati hostilnost, međusobno emocionalno udaljavanje i niz drugih međuljudskih teškoća", naglašava prof. dr Čalovska Hercog.

Sagovornica eKlinika portala kaže da osobe kojima je pomoć potrebna najčešće biraju porodičnog terapeuta kroz neformalnu preporuku prijatelja. Objašnjava i da je suština porodične sistemske terapije u tome da kada jedan član porodice ima problem, ostali učestvuju u traženju i pronalaženju rešenja.

Prof. dr Nevena Čalovska Hercog, koja je i član Asocijacije sistemskih terapeuta (evropskog akreditovanog trening instituta za psihoterapiju), ističe da porodična terapija ne smatra da je problem samo u pojedincu, već u odnosima, relacijama i interakcijama koje ostvaruje u porodici.