'Posljednji bosanski odmetnik': Film Kuduz i priča o Junuzu Keči (FOTO+VIDEO)

"Ne more se čovjek borit' protiv sile kad je ne zna i ne vidi..."

Bila je ovo prva rečenica koju je Junuz Kečo izgovorio Abdulahu Sidranu i Ademiru Kenoviću koji su ga 11. juna 1988. posjetili u zatvoru u Foči, pripremajući scenarij o filmu Kuduz.

Junuz Kečo, za one koji to ne znaju, bio je čovjek koji je 21. marta 1985. godine u selu Gornja Bioča kod Hadžića nasmrt izbo svoju bivšu ženu Rasemu Fazlibašić. Nožem ju je ubo sedam puta, polomio joj je rebra, izbo jetru i pluća. Povrijedio je nožem i Halila Džambasa, Raseminog rođaka, gdje je Rasema boravila nakon razvoda. Pokušao je ubiti i Atifa Bužu, zaposleniku Skupštine Općine Hadžići, Raseminog daljeg rođaka i ljubavnika.

Junuz Kečo pobjegao je u Crnu Goru, te je u Budvi radio kao građevinac imena Jozo Klarić. Uhapšen je prilikom rutinske kontrole na budvanskoj plaži.

O ovom ubistvu i Kečinom bijegu nakon Raseminog ubistva snimljen je kultni bh. dramski film Kuduz, čija je premijera bila 1989. godine. Junuz Kečo je u filmu postao Bećir Kuduz, a Rasema – Badema. Kuduz je inače turska riječ za - bjesnilo.

Priča se odvija u mračnom okruženju gradskih periferija. Zavodljiva seoska žena Badema, majka djevojčice Amela (u stvarnom životu curica se zvala Sanela) upoznaje se s Bećirom Kuduzom koji je upravo izašao iz zatvora.

Junuz Kečo je i prije osude za ubistvo bio u zatvoru, zbog ranjavanja policajca te optužbe da je napravio mašinu za falsificiranje novca. Osuđen je 1971. na osam godina zatvora, ali je pušten ranije.

Kuduz sanja da otvori građevinsku firmu, a Badema svoju budućnost vidi kao konobarica u obližnjoj kafani gdje je veselo, zabavno i nikad nije dosadno. Ljubav Bademe i Bećira vatrena je, tragična i fatalna. Oni se svađaju i mire, pa opet tako... sve do Bademinog ubistva.

U pozadini priče, pak, raste neraskidiva veza očuha i pastorke, Bećira i djevojčice Amele. Baš ovako bilo je i u stvarnom životu, a Junuz i Sanela su u ratu poginuli držeći se za ruke, no o tome malo kasnije.

Bećira Kuduza javnost je posmatrala kao „grubijana nježnog srca“, kakav je predstavljen u filmu. Badema je, u skladu s nerijetko mizoginom kulturom bh. društva, prikazana kao žena koja je dobila „zasluženu kaznu“. Ovdje treba reći da je na suđenju Junuzu Keči, ubicu branila i majka žrtve, i to riječima:

„Ovdje sada kažem da je Junuz dobar čovjek, i da protiv njega nemam ništa. Ne tražim da se kažnjava“, kazala je Hatidža Fazlibašić.

Slobodan Ćustić sjajno je prikazao lik Bećira, a Snežana Bogdanović bila je nezaboravna Badema, što je uloga za koju je nagrađena pulskom nagradom Zlatna Arena. Branko Đurić glumi Aliju Boru, čovjeka s kojim Badema vara Beću, dok Ivana Legin glumi malenu Amelu. U filmu su još glumili Božidar Bunjevac, Mustafa Nadarević, Boro Stjepanović, Saša Petrović, Haris Burina...

U našoj fotogaleriji možete vidjeti kako su izgledali glumci u filmu, a kako izgledaju danas.

Iz filma su ostali zapamćeni i citati:

„Udario me Salemov babo daljinskim.“

„Zabranjeno sjedit' 'nako.“ (natpis u kafani)

Sjećamo se još i kultnih dijaloga:

 
"Čika Saleme, posl'o me babo da vidim kako si?"

"Evo boli me glava, rebro slomljeno, ruka iščašena, evo sad i bubrezi..."
"E ne mogu ja to zapamtiti, ja ću reć' da si ti već umro."

„Do kad ćeš ti imat' tri godine?“

„Dok ne izađem iz voza.“

Muziku u filmu radio je Goran Bregović, a najpoznatiju pjesmu izveo je Davorin Popović. Riječ je bila o Žutim dunjama.

Junuz Kečo prvi je pogledao film Kuduz. Kazao je tada da bi volio da što više ljudi vidi Kuduza, jer će i shvatiti da „taj čovjek nije kriv i da je korisno da ga vide“.

Posljednji bosanski odmetnik, kako su mu dali nadimak, Junuz Kečo uhapšen je 1986. godine i osuđen na 15 godina zatvora. Tokom suđenja, djevojčica Sanela bi, svaki put kad bi ušla u sudnicu, svom babi, kako ga je zvala, trčala u zagrljaj. Plakala je i pitala sve redom: „Zašto mi Junuz ne može biti babo?“

Junuz Kečo
Početak rata, Junuz je dočekao van fočanskog zatvora jer je dobio dopust za bajramske praznike. Njegovi rođaci kažu da je odmah obukao uniformu Armije RBiH. Bio je, tvrde, jedan od najhrabrijih diverzanata, za kojeg su saborci imali uzrečicu: "Gorom ide - ne šuška, vodom ide - ne pljuska", jer je svakom mogao prići, a da ga ne čuje.

Slobodne dane u ratu provodio je sa Sanelom i Hatidžom Fazlibašić, Raseminom kćerkom i majkom, s kojima je živio. Nakon što su morali pobjeći iz Gornjeg Žeželeva, smjestili su se u kuću osuđenog ratnog zločinca Dominika Ilijaševića Come.

U augustu 1993, Junuza i Sanelu pogodio je snajper, navodno HVO-a. Pronašli su ih mrtve kako se drže za ruke.

Pokopani su jedno do drugog, na mezarju Mokrine.

Junuz Kečo odlikovan je za ratne zasluge Zlatnim ljiljanom, ali odličje niko nije imao preuzeti.