OS BiH u Maliju i Afganistanu: I u Maliju nose Džekine i Pjanićeve dresove

Sanja Šabanadžović
"Mali je 24 država po veličini u svijetu, podijeljena na sjeverni pustinjski dio Saharu gdje žive uglavnom Tuarezi i južni dio u kojem je razvijenija vegetacija, a gdje žive većinom narod Bambara.

U suštini radite na održavanju mira kojeg zapravo nema. UN misija MINUSMA u R Mali je 2014. i 2015. godine proglašena najrizičnijom UN misijom", kaže za Radiosarajevo.ba pripadnik Oružanih snaga BiH i pukovnik Toni Mišić.

Padom Gadafija u Libiji, dio njegovih snaga koje su činili i Tuarezi, poznati kao sinovi Sahare, vratili su se iz Libije u sjeverni dio Malija dobro naoružani i uzeli su pod kontrolu teritorij Sahare u dijelu Malija ne uvažavajući autoritet malijske vlade. U tom pokušaju došli su skoro do glavnog grada Bamaka, pa je malijska vlast odlučila tražiti pomoć od Francuza koji su za deset dana zaustavili njihov prodor. Potom su misiju predali UN-u, koji je poslao 12.000 vojnika na očuvanju mira.

Tokom skoro 16 godina, kroz razne mirovne misije prošlo je više od 1000 pripadnika OS BiH. Među njima su pukovnik Mišić i vojnikinja Irma Bećirović.

Pukovnik Mišić je već dva puta odlazio u UN-ove mirovne misije. Prva misija ga je odvela u Afganistan 2012. godine, dok je dva ljeta kasnije prvi put posjetio Mali.

"U Bamaku za vrijeme misije morate sami osigurati stan i ishranu. Možda mislite da tamo nije skupo, ali Bamako spada u deset najskupljih gradova u Africi. Najam stana uz obezbjeđenje ispred zgrade košta i do dvije hiljade dolara“, dodaje Mišić.

U „džungli na asfaltu“ drastična je razlika između siromaštva i ekstremno bogatih ljudi. Sirotinja se pere u kanalizaciji, a sa druge strane pojedinci žive u nevjerovatnoj raskoši.

„Mještani te odmjeravaju jesi li dobar ili zao, pitaju za finansijsku pomoć svaki dan. Ako pretjerate, uvijek će tražiti od vas, a ako odbijete onda možete očekivati probleme. Nekad je iznenađujuće koliko su emotivni, ili vas vole ili mrze, sredine nema.

Jedne večeri su imali proslavu, bila je sezona kiše za koju su imali rituale i određeni ples. Odjednom su me opkolili i tražili da plešem s njima. Mogao sam pobjeći, ali kako bih sutra tu živio? Druga opcija je bila da zaplešem, pa sam tu večer proveo plešući s njima. Od tada sam im postao drag, a oni moje oči i uši na ulici. Uvijek su me upozoravali ako je postojala neka opasnost, da ne idem određenom ulicom ili u određeno vrijeme. Imali su informacije prije UN-a“, kaže Mišić.

Naš sagovornik je bio iznenađen hranom, obzirom da postoje sličnosti sa jelima u BiH. Vole janjetinu, piliće, govedinu, a glavni je roštilj.

„Piju čaj od svježe mente u koju ukuhaju šećer i piju iz rakijske čašice. Presipaju iz čaše u kuhalo i iz kuhala u čašu više puta kako bi aroma bila jača i piju na eks, kao rakiju. Potom stave vodu na isto bilje i posluže vas drugi put. Nakon toga ste završili ceremoniju i možete ići.

U Maliju znaju za Džeku i Pjanića, nose njihove dresove. Starije generacije se sjećaju Tita i Jugoslavije, znaju da je bio rat u Bosni...“, dodao je Mišić.

Iako je boravak u Maliju bio zaista jedinstveno iskustvo, prvi odlazak u mirovnu misiju ISAF NATO je bio pravi izazov. Bilo je to 2012. godine u Afganistanu.

„Jedno je raditi u svojoj sredini kao pripadnik OS BiH, a kada ste u multinacionalnom okruženju u kojem morate raditi po NATO standardima na engleskom, to je već izazov. Sedam mjeseci sam proveo u Afganistanu, u regionalnom zapovjedništvu sjever sa glavnim gradom Mazar-I-Shariff. Radio sam kao liaison oficir između regionalnog zapovjedništva sjever sa afganistanskom policijom. Pratili smo njihov razvoj, obuku, usavršavanje i ocjenjivanje. Od trenutka kada uđete u avion i poletite iz svoje države, vi radite non stop. Svaki dan je radni, nema vikenda“, kazao je Mišić.

Tokom preduputne obuke uči se o kulturi naroda u Afganistanu i pravilima ponašanja u misiji. Između ostalog i ponašanju za vrijeme ramazana npr. ne piti vodu i jesti pred lokalnim stanovnistvom u vrijeme dok oni poste. 

„Veliki problemi su bili kada je u pitanju obrazovanje djevojčica i generalno ljudska prava sa naglaskom na žene. Mi smo potencirali da idu u školu, jer im porodica nije dozvoljavala. Bilo je slučajeva kada bi talibani i zapalili škole. Radili smo na tome da u afganistanskoj vojsci i policiji bude aktivno više žena. Problem je kada je u neki nemili događaj uključena žena, a vi nemate pravo da je ispitujete. Stoga je bio prioritet njihova regrutacija I obuka, ali žene često nisu dobijale podršku od lokalnih autoriteta“, zaključio je Mišić.

Slično je iskustvo imala Irma Bećirović koja je u Afganistanu provela osam mjeseci – od januara do septembra 2013. godine. Tokom ovog perioda stekla je iskrene prijatelje, posebno iz Oružanih snaga, te mnogobrojne pripadnike Američke vojske s kojima je bila u timu.

„Takođe sam se sprijateljila i sa mnogim ženama koje smo obučavali u Afganistanu, s kojima nažalost nemam priliku da se čujem. Jedna od osnovnih poslova vojne policije u misiji u Afganistanu je bila pratnja konvoja, osiguranje područja, zaštita snaga, te pružanje pomoći u obučavanju afganistanske policije. Bila sam u sastavu tima ženskog personala za obuku žena policajaca u Afganistanu. Usko smo sarađivali sa afganistanskom policijom i pomagali im svakodnevno u radu.

Žene u Afganistanu nemaju skoro nikakva prava. Na početku nam nisu ni dovodili žene da ih obučavamo, jer su smatrali da to njima nije potrebno. Tek kasnije kada smo već neko vrijeme sarađivali s njima, počeli su da nam dovode i žene kako bi im pokazali bar osnovne stvari“, pojasnila nam je Irma.

Bećirević se OS BiH prijavila zbog izazova i usavršavanja vještina koje su bile ponuđene na konkursu te 2010. godine. Uslovi za prijem su isti za žene i muškarce, samo se razlikuju u pojedinim kategorijama kao što su fizička spremnost i starosne godine.

„Za misiju sam se odlučila jer sam smatrala da je to veliki izazov, željela sam steći veći nivo iskustva u svojoj vojnoj karijeri, biti dio tima koji pomaže civilnom stanovništvu, a što je osnovna misija OS BiH. Takođe mi je bila čast predstavljati državu Bosnu i Hercegovinu, te Oružane snage BiH. Iskustvo koje sam stekla u mirovnoj misiji je jedinstveno, a odnosi se na iskustvo o različitim kulturama i običajima, te sam promijenila svoje poglede na život", vjeruje Bećirović.

Ogromna je razlika samog života u Afganistanu i BiH, te se jako ističu prava muškaraca i žena. Nalaze se u zaraćenom području, te nemaju dovoljno pružanja pomoći što se tiče školovanja, medicinske njege... U području u kojem je Bećirović bila smještena, grad Kandahar, bilo je pretežno mirno.

„Najdraža su mi bila djeca koju smo susretali, većina od njih je molila da im damo sveske i olovke, tako jednostavne stvari. Gdje god smo dolazili, okupirali su nas, većinom sam po dzepovima nosila čokoladice, i dijelila im. Tako tužno, vidjeti toliko neimaštinu. Njihove žene su nas poštovale, radovale se kada su dolazile na obuku, pomagale smo im koliko smo mogle i koliko je bilo u našoj mogućnosti.

Obzirom da sam bila jedina žena u svom timu, jedina žena iz OS BiH u ovoj mirovnoj misiji, mještani, kao i osobe sa kojima smo usko sarađivali, u početku su me začuđeno gledali, nisu navikli na žene u uniformi. No kasnije su navikli i korektno se odnosili prema meni“, zaključuje Bećirović.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak