Na današnji dan ubijen je Želimir Vidović Keli: Legenda grada i FK Sarajevo

Ubili su ga oni koji su odlučili da s brda zapale i do temelja sravne Kelijev grad. 

Keli je do samog rata držao kafanu u prizemlju svoje kuće na Lukavičkoj cesti. Priča se kako je jednog dana, tokom marta 1992. godine,  uoči samog početka rata, istjerao grupu srpskih ekstremista iz lokala. To je i bio razlog da je uskoro morao napustiti kuću, koja je nakon toga postala snajpersko gnijezdo. 

Vidović se uskoro stavlja u službu odbrane grada.  

"Kada je prve dobrinjske ranjenike između četničkih barikada trebalo prebaciti do bolnice 'Koševo', popularni Keli je bio dobrovoljac od čije hrabrosti su zavisili životi ranjenika. Iako su mnogi od njega tražili da, zbog ranijeg sukoba s četnicima to ne čini, Vidović je ostao pri svojoj odluci i tako jednom prilikom između mnogobrojnih barikada i kroz kišu granata odvezao ranjenike u bolnicu 'Koševo'. Kada se javio iz grada nakon uspješno obavljenog zadatka, svi su od njega tražili da ostane u gradu dok se situacija koliko-toliko ne smiri, a prolaz između barikada ne bude kako-tako siguran.

Želimir Vidović Keli nije poslušao svoje drugove, nije poslušao, možda prvi put ni komandanta, i krenuo je na put bez povratka, vjerujući u ratnu sreću i mogućnost da mu, bez ikakvog razloga, četnici neće ništa. Nažalost, na jednoj od barikada, popularni Keli je zaustavljen, a potom i odveden u zloglasnu kasarnu u Nedžarićima, gdje je nakon mučenja ubijen", napisao je Hajriz Bećirović u knjizi Dobrinjska ratna drama. 

Mene treba Dobrinja, trebaju me djeca

Ekipa portala Radiosarajevo.ba razgovarala je prije par godina sa suprugom Želimira Vidovića Kelija -Borjanom Vidović i jednim od ranjenika koje je Keli prevezao do bolnice Koševo tog 17. maja - Ahmedom Osmićem. 

"Bili smo kod prijatelja tog jutra na Dobrinji 2 i on nikada nije volio nositi trenirku. Govorio je da su to papci. To jutro je skinuo farmerke i rekao: 'Operi mi, Boki, dok ja idem da vidim šta se dešava'. Skinuo je farmerke, ali je skinuo i lančić i rekao: 'Evo ti i ovo, može mi zapeti, trčim'. Poljubio je djecu, poljubio je mene i ja sam ga s prozora gledala i on je kao nikada okretao glavu, smijao se, puse slao", kaže Borjana Vidović i nastavlja: 

"Nije se vratio do poslijepodne, mislila sam vratit će se, vratit će se, evo ga tu je i kada sam čula da je odvukao ranjenike, rekla sam kako se nikada neće vratiti. On je otišao i svi su mu govorili i Brko i Čala, 'Vida stani, nemoj se vraćati'. Tad je bilo i granatiranje. Rekao je: 'Mene treba Dobrinja, trebaju me djeca', i na povratku je uhvaćen", kaže Borjana Vidović. 

"Nikada taj dan neću zaboraviti, 17. maj 1992. godine. Nas četvorica smo prebačeni za grad hitno, jer smo u tom trenutku bili najteži ranjenici. Mi smo prošli razmjenu, Keli nas je sve smjestio. On i rahmetli Ibro, koji nikada nije pronađen, a koji je bio suvozač. Keliju su govorili da se ne vraća na Dobrinju, ali on je rekao da se mora vratiti kod svoje raje. Teško sam primio vijest da je Keli ubijen i uvijek mi je teško kada o tome pričam. Nikada to čovjek ne smije zaboraviti, takve stvari ne smijemo zaboraviti", rekao je Osmić.