Mario Drmać za Radiosarajevo.ba: 'Lutkarstvo je svijet koji uveseljava dijete u meni'

Nije greška reći da je ovaj rođeni Mostarac jedan od bosanskohercegovačkih glumaca koji svima izmami osmijeh svojom pozitivnom energijom, a generacije ga pamte kao idola iz djetinjstva koji je mnoge inspirisao da svoju karijeru izaberu upravo u polju scenskih umjetnosti.

Njegova pojava u emisijama poput Lutkokaza, sve do uloga u filmovima Remake i Go West, nikoga nisu ostavile ravnodušnim, što zbog njegovog talenta i čiste emocije, tako i zbog njegovog umijeća da djecu, ali i odrasle uvede u magiju teatra i filma, a posebno u lutkarstvo koji je umjetnost oživljavanja priča koje uz gledaoce i gledateljice ostaju kao sjećanje dugo godina.

Mario Drmać, bosanskohercegovački glumac i lutkarski reditelj, dao je intervju za portal Radiosarajevo.ba o lutkarstvu, glumi, ali i planovima za budućnost.

Svoje prve korake u glumi napravio je u Lutkarskom pozorištu u Mostaru.

"Ja sam dijete pozorišta. Moja majka je radila u lutkarskom pozorištu u Mostaru kao krojačica i kostimografkinja, te sam kao dijete imao privilegiju biti dijelom stvaralašta, redovitije nego što su nam škole nalagale da gledamo te predstave.

Živio sam u vremenu i društvu gdje sam godišnje morao pogledati bar četiri predstave. To je period koji je zaista sa punom snagom njegovao pozorišnu umjetnost, te lutkarsku umjetnost. U osmom razredu sam postao članom Mostarskog teatra mladih, Šašavog teatra, te sam tu usmjeravao energije u ono što me zanimalo i čime sam želio da se bavim.

Nisam birao sredstva da li su dramske ili lutkarske predstave, već da je nešto razigrano i šaroliko što me ispunjava, sa konkretnim glumačkim provokacijama i zadacima koji su me tjerali na razmišljanje, inovacije i kreativnost", rekao nam je.

Kako je kazao, 'rat je donio svoje stvari, pa je pozorište posljednja ustanova koja je nastavila svoj rad bez obzira na glumce koji su otišli. Neko kako je htio, neko kako je morao':

"Kao srednjoškolac sam dobio poziv iz pozorišta lutkarskog u Mostaru, gdje je moja majka radila, u nadi da će u nedostatku glumaca, obogatiti njegov ansambl; 1993. godine počinje moja profesionalna karijera gdje sam imao par predstava i obišao Hrvatsku, to mi je dalo obrazovanje, a upoznao sam se sa europskim lutkarima i saznavao nove tehnike i sisteme lutaka, te s našim čuvenim lutkarom iz Sarajeva Antom Hrkačem."

Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi Admira Glamočaka, te se odlučio da bude nešto kao ambasador lutkarstva i da se bori za opstanak lutkarske scene u Bosni i Hercegovini.

"Koliko-toliko uspjevam, to je svijet koji me ispunjava, uveseljava i drži dijete u meni.

I neću pogriješiti kada kažem da se u tome se vidi odraz moga djetinjstva u predstavama koje sam režirao u Pozorištu mladih, tipa Tobija, Palčice i Olovnog vojnika koji imaju starinsku patinu koja meni leži.

Danas, europsko i svjetsko lutkarstvo su na nekom drugačijem nivou, ali nadam se da idemo dobrom putanjom, nema zastarjevanja u lutkarstvu. Možemo biti samo mrvicu dosadni, ako previše raspričavamo i pričamo. Danas, život je ubrzaniji. ali lijepo se podsjetiti i sa drugim sistemima lutaka i predstaviti ih djeci, da nismo samo naklonjeni današnjim sistemima lutkarstva sa stolnim lutkama.

Kod mene se mogu naći različite lutke, štapne lutke, zijevalice, sve koje spadaju u lutkarski sistem i odišu starom patinom čije korijenje vučem iz djetinjstva, a one se i danas njeguju u svijetu, ali malo rjeđe kod nas", poručio je Mario Drmać.

Kako nastaje lutkarska predstava?

Iza šarene pozornice, prepune lutaka koje nas pozdravljaju i ostavljaju trajno sjećanje na ispričanu priču i magiju bajke, stoji naporan i zahtjevan proces. 

"Za bilo koji segment novac je potreban, bez obzira što je lutka sastavljena možda od spužve ili stiropora, povlači niz ostalih materijala koje treba obezbijediti, ali je bitno imati i stručnog tehnologa, u prevodu onaj ko zna izraditi lutku, ali i dušom pokrenuti i ispitati mogućnosti lutke.

Nije često problem novaca, zaista se može naći i napraviti prekrasna predstava, ali problem možda postoji u kontinuiranom motoru društva i umjetnika, koji bi trebali prepoznati da je ovo opsežniji dramski pristup. Glumci nekada kažu da ne znaju ništa o lutkarstvu i da to ne bi radili, ali to je još jedan dodatak na umijeće i trening koji ko god je probao, shvati da otvara nove mogućnosti i stvari.  Za pripremu jedne predstave lijepo je okupiti vedru ekipu koja pored 40 radnih proba, koje su u tradiciji za stvaranje jedne predstave, treba održati treninge da se nauči o lutci.

Ipak treba poznavati šta je lutka, koje je njeno značenje, kako se pokreće, te koje su njene mogućnosti i kako se to radi. Ne razmišljati samo da je lutka isključivo za djecu i komunikaciju sa djecom. Lutkarstvo je vid umjetnosti da sve ono što glumac ne može, lutka nastavlja jer lutka je neuništiva.

Lutki možeš otkinuti glavu, pa je vratiti i ona je ponovno živa. Sa glumcem je to malo teže", nastavio je u šaljivom tonu naš sagovornik. 

"S druge strane, treba pronaći adekvatno dobar tim scenografa koji će vješto razotkriti redateljsku ideju, šta želi u svakom datom trenutku da priča postigne, pa animatora, kako se ponaša pod svjetlom, kako se to pakuje stilski uz muziku, te niz djelatnika koji su stvaraoci da od plemenitih materijala naprave lutke kako bi se ta predstava mogla očuvati.

Za lutkarsku predstavu, ako treba šaraf, on se ne kupuje, nego pravi. Za to treba studiozna priprema, kao razvrstavanje rižinih zrna na tanjiru. 

Nekada silne ideje koje obuzmu kreatore i tvorce predstave mogu iste kasnije malo razočarati da misle na generalnim probama kako to 'nije to tako kako smo zamišljali'. Onda dolazi umijeće ostalih umjetnika koji će prepoznati prvobitnu ideju stvaranja predstave i opustiti se. Riječ je o timskom radu ljudi voljnih za ispitivanje i stvaranje.

Ja svaki put poželim, nakon završene predstave, kada bi se pozornica mogla okrenuti drugačije da publika vidi u kakvim su položajima glumci, animatori u trenutku igranja predstave, kroz šta sve prolaze, kako uspijevaju animirati, govoriti, voditi računa o partneru i ostalima da bi napravili i odigrali predstavu", ispričao nam je.

Lutkarska predstava nije samo za djecu, već i odrasle

O mogućnosti lutkarskog pozorišta, predstava i projekata za zreliju publiku kaže da je na našim festivalima bilo nekih, kao na festivalu MESS, pa i lutkarskih elemenata u dramskim predstavama. 

"U Londonu, Berlinu i Minhenu postoje teatri gdje je lutka u prvom planu i namijenjena je odraslima. Podsjedujem niz uglednih prijatelja koji mi šalju video zapise tih predstava, pa ih poklanjam kroz svoja predavanja u predmetu 'Lutkarstvo' na Akademiji scenskih umjetnosti.

To je ono što nam nedostaje, a generalno nam nedostaje nekih alternativnih scena. Možda u novim generacijama i čuče umjetnici spremni da podnesu i upuste se u alternativnu sredinu scene da prikažu i predstave lutkarsku predstavu za odrasle. Ja bih volio, a i imam nekoliko ideja gdje bih igrao i režirao predstave za odrasle kao Metamorfoze, te niz nekih drugih ideja i priča.

Trenutno mi je na raspolaganju najbliže Pozorište mladih, ne znam koliko je ono spremno napraviti i pokrenuti takvu inicijativu za stvaranje predstava za odrasle na temu lutkarstva.

Možda ćemo na tom putu još neko vrijeme pričekati, ali nemam ništa protiv da sa strane donose ovu vrstu lutkarstva jer mi smo poznati po uzimanjima recepata od drugih što je dobra stvar", poručio je bosanskohercegovački glumac.

O Karađozu i teatru sjena

Jedan historijski oblik umjetnosti koji je i lutkarstvo za odrasle, jeste teatar sjena i kultni Karađoz, gdje su predstave, kroz humor i satiru, govorile o onome što je mučilo građane, koji su je gledali sa velikom pažnjom i radosti jer ih je uveseljavala i nasmijavala.

U Bosni i Hercegovini je sedamdesetih godina prošlog vijeka postala popularna i serija Karađoz, Jurislava Korenića, u kojoj su glumili Rejhan Demirdžić, Aleksandar Mitić, a između ostalih Nada Pani i Rudi Alvađ. 

Kako je Mario Drmać pojasnio, Hasib Ramić je osoba koja je zaslužna za donošenje Karađoza i samog teatra sjena u Bosnu i Hercegovinu, i to sa pravim karađoz lutkama rađenim od štavljene majmunske, devine i kravlje kože.

"I mi smo imali priliku raditi Karađoz predstavu gdje su nas ljudi pitali 'šta ste ovo pustili, film?'.

Ljudi nisu svjesni da se krije animator iza toga. I to je nešto što je sistemski u lutkarstvu, a teško im je malo bilo prihvatiti vrstu sistema. U Turskoj Cengiz piše svoju karijeru na karađoz lutkama, a pokazao se i odličan režiser kada smo mi radili Čarobnu lampu, sa teatrom sjena.

Tu su čuveni junaci Hadživat i Karađoz, što je nama dosta blisko, ali hoću da kažem za to treba alternativno pozorište koje bi samim tim njegovalo samo Karađoza. Jer taj teatar sjena je teatar za sebe i ima drugačiju strukturu. On priča priče Karađoza Hadživata, dva radnika koja su gradila Carevu džamiju u Turskoj, a pogubljeni su od cara.

U sjećanju radnika ostali su kao sjene", objasnio nam je Drmać, pa dodao:

"Onda je nastala i adaptacija Karađoza za televiziju, radila se i predstava Fistik, miješali su se tu i Molijer i naša baština. To je kultna serija koja je to sve njegovala. Ogledalo vremena gdje su putujući lutkari pričale političke priče. Ima jedna anegdota sa kraljevskog dvora gdje se lutka pojavila prvi put na dvoru, a kralj je lutku riješio života. Animator je idući dan lutku ponovo predstavio na predstavi jer je ona neuništiva "

Mladi u lutkarstvu

Često se u javnom diskursu pominje da mladi nemaju dovoljno šanse za izobrazbu u stvarima koje ih interesuju, a tu, osim prilika, nedostatke čine i drugi faktori kao što je finansijska moć, ali i volja.

Mario Drmać je kazao da kroz festival i rad na lutkarskim predstavama, svi mladi imaju otvorena vrata da posjete stvaranje jedne predstave ili učestvuju u radionicama.

"Često su ljudi koji kreiraju i rade radionice iskusni. Bitna je inicijativa da mladi pokrenu radionice i lutkarske predstave da bi opstali i zaradili sebi za kruh. Slabo vidim tu neku vrstu zainteresiranosti, što možda i nije stvar samog interesa, već i pitanje hrabrosti.

Pored ovoga što dobiju na akademiji za dva semestra, smatram da to nije dovoljno da bi napunilo hrabrost da se odvaže u tom povećem zadatku da budu lideri u stvaranju nove lutkarske predstave.

Iako su prošli predmet lutkarstvo na ASU i kada ih pozovem da učestvuju, na samom pozivu je odgovor da nisu sigurni u rad sa lutkom. Iza svakog rada i ideje, moramo imati vrstu treninga, pripreme, skica i rada. Možda samo se malo bauk stvorio od lutkarstva i stalno nam izgleda stvaranje neke nove predstave kao novi početak", kaže. 

O svojim omiljenim lutkama

Kaže da omiljenu lutku nema, već da je svaka na svoj način posebna i uvijek traži način da se ista unaprijedi u svojim mogućnostima. 

"Ako se zateknem na lutkarskom festivalu i pronađem sistem koji je novi, trudit ću se da dođem iza scene i pogledam i tu vrstu sistema. Odrastao sam uz Jima Hensona, te njegov Labirint, Muppet show, te su to moje nedokučive materije oči u oči, ali kroz svoj posao osjetio sam sve te sisteme i svaka lutka je na svoj način draga.

Najdraža mi je ona koja je tehnološki dobro smišljena i pruža nove mogućnosti u animaciji. Kada smo radili predstavu Mali muk, potrudio sam se tehnološki da lutka dobije tri - četiri nove stavke koje su neplanski ušle i obogatile njenu animaciju", rekao je Drmać. 

Šta je najbitnije za glumca i reditelja u BiH?

Njegove uloge su ostale upamćene po emociji, snazi i pričama likova, te su ostavili su dubok trag na svakoga ko je bar jednom imao priliku gledati film ili seriju u kojoj je Mario Drmać glumio.

Njegove uloge su jasne definicije o umjetnosti - ona je tu da unese komfor u one koji su uznemireni i uznemiri one koji su komforni. Od uloga koje su bile definirajuće, do danas, nema one koju nije iznio najbolje, baš kako sada radi i svoje rediteljske predstave.

O preprekama kaže da u svakom poslu, prepreka može da se pojavi. Iste su dovoljno širok pojam da bi dao adekvatan odgovor.

"U periodu Go Westa bilo je tabu tema pričati o temi filma, a sada je to sasvim normalno. Takve teme su 'na izvolite' na svakom koraku, drago mi je što sam u tom periodu imao i bio učesnik u projektima koji su stvarali vrstu trzavice.

Drago mi je što sam kada se spomene lutkarstvo bio dio tima Lutkokaza koji je djecu tih godina plašio, nervirao i slično, ali ja 20 godina kasnije nailazim na zrele, porodične ljude koji pitaju zašto danas nema Lutkokaza? Pitao sam se i ja kada sam radio Lutkokaz zašto nema više Nedjeljnog zabavnika ili serija poput Porodice Milić i slično?

U današnjem vremenu kada ima svega, a ničega kokretno, dosta pitanja bih mogao postaviti zašto nema ovoga i onoga", poručio je.

Od cvekle do Hamleta

"Svaka uloga je nosila svoju težinu. Imao sam dosta dragih uloga, imam ih i sada, imam nekih uloga gdje kad se postavi raspored da igram, znam provrtiti očima kao dijete kada treba jesti brokulu - provrtit će očima, ali će je pojesti.

Mogu da kažem da ima dosta uloga koje su mi drage, a nisu doživjele svoj vijek trajanja. To ne govori o kvaliteti predstave, već o trenutku. Tipa Kaligula u diplomskoj predstavi Irfana Avdića koja se igrala dva-tri puta na inicijativu Otvorene scene Obala, jer je trebala biti igrana jednom. Žao mi je te predstave i kompleksne uloge koja bi mi bila zadovoljstvo igre danas u repertoaru.

Vjerovatno postoje i druge uloge iz predstava koje se više ne igraju kao Trg ratnika i druge, ali eto shvatimo nekaada da je poput Gospodina Jastuka uloga Miše sa kojom sam čak u Rusiji igrao, to je nekako također draga uloga i predstava, ali više se ne igra.

Nekako se taj tim pomiri sa činjenicom jer uvijek dođe neko vrijeme kada predstava dočeka kraj i skida se sa repertoara", kaže Drmać. 

O ulogama, kaže da ga najviše zanimaju one koje će sutra biti nova inspiracija i otvoriti puteve.

"Drago mi je da u su se u mom glumačkom bistvovanju i karijeri, ispisale neke uloge koje su široki dijapazon i metaforički su pune kolorita i provokacije gdje sam sretan i zadovoljan što sam prošao takvo nešto. Igrao sam od mrkve, cvekle, brokule do Hamleta i drago mi je da tako se piše moja karijera, da nije sterilna u sakoima i da pričam neke dosadne priče", poručio je.

Teatar ili film?

Iako je pitanje da li glumac preferira teatar ili film kao pitanje majci koje dijete joj je najdraže, Mario Drmać je jasno rekao da je 'teatar kuća koja nudi više zadovoljstva i igre', ali i iskrenog glumačkog zadatka.

"Kroz teatar sam odrastao i ostao. Nemam ništa protiv filma, ali da sam plakao i čeznuo za filmom, a ono se nije desilo, ne znam da li bih se uopće bavio ovim poslom. Lijepo je kad se film desi, to je period ispunjenih dana sa novim likovima i ljudima, kao poveći izlet, i lijepo je biti dio filmske ekipe.

Ako bih sada mogao reći šta mi nedostaje, to su serije, televizija, to je nešto gdje sam proveo skoro 15 godina rada na FTV.

Tu sam imao još ispunjeniji radni dan od interaktivnih emisija do televizijskih serija kao što je Viza za budućnost, Crna hronika, Lutkokaz do konkretnih emisijskih sadržaja i voditeljske uloge u Malom šlageru.

Žao mi je što naše televizije nisu u mogućnost, a za to trebaju velika finansijska sredstva, da urade takve neke serije. Sada iz ove pozicije kada gledam mislim da se čelni ljudi na funkcijama, uredničkim i direktorskim, trebaju protresti i dopustiti kreativcima sa iskustvom da od manjeg budžeta napravimo velike stvari, a novac će doći kroz sponzorstvo i gledanost", poručio je Drmać.

Pozitivne emocije i motivacija

Većina generacija, starijih i mlađih, Maria Drmaća pamti i po zaraznoj pozitivnoj energiji koja ga je definirala kroz godine, dovela do toga da postane najomiljenije lice malih, ali i velikih ekrana, te da njegov osmjeh bude ono kako ga ljudi pamte, te što prvo naumpadne kada ga se javnost sjeti.

"Mogu da kažem za sebe, a to ne želim da zvuči narcisoidno, lijepo je voljeti sebe i treba, ali sva pozitivna energija je zahvaljujući mom odgoju, vremenu i strukturi, te ljudima kojima sam zahvalan. Često za bilo koju vrstu odskočne daske koja mi se desi sa novim projektom, sjetim se riječi mojih kada sam dolazio na akademiju da se 'prizemljim, radim istražujem i da nemam ništa od uzdignutosti, te da uživam'.

Ja zaista kao malo dijete uživam u četrdeset osmoj godini. Nekada znam biti i namćor, sve je to život, ali gledam pozitivno na život i ljude, ne bavim se trivijalnim stvarima. Kada radiš srcem, razni komentari te mogu uzburkati i uznemiriti, ali treba ostati pozitivan jer ko gleda i zna prepoznat će da se radi iz srca i pozitivnom energijom", zaključio je. 

Snaga volje je sve

Za kraj intervjua, Mario Drmać je imao i poruku za čitatelje i čitateljice portala Radiosarajevo.ba u kojoj je rekao da je snaga volje bitna da bi se istrajalo u nečemu što volimo.

"U zadnjim rečenicama intervjua o pozitivnoj energiji, čitatelji i čitateljice mogu izvući poruku.

Snaga volje je bitna, ako nešto volite treba da budete istrajni u tome. Svjestan sam da živimo u sredini gdje mladi često budu na birou čekajući svoj trenutak i drago mi je za svako zaposlenje mladih i kada svoju kreativnost sprovedu u djelo.

Ali, trebamo se oduprijeti i pokušati sami stvarati svoje timove, jer iz timova se sigurno grade lijepe pozitivne priče i stvari", zaključio je.