Tri hiljade duša i grad koji je rekao "da": Kako je "Azra" osvojila Sarajevo i Dom mladih 1980.

Bilo je to jedno od onih sarajevskih septembarskih večeri kad zrak postane težak od iščekivanja, a grad, kao da zna, počne disati dublje i sporije – kao pred oluju.

Ali to nije bila obična oluja. Tog 6. septembra 1980. godine, u Dom mladih nije stigla kiša, već nešto mnogo snažnije – električna struja jedne nove, buntovne generacije. I njeno ime bilo je Azra.

U vrijeme kad su institucije kulture tek oprezno koračale natrag u život, kada je Skenderija tražila svoj glas nakon perioda zastoja, jedan mladi entuzijasta, Ljubo Pavlović, odlučio je riskirati. I to ne bilo kako – nego dovodeći u Sarajevo tada još relativno nepoznatu zagrebačku grupu. Za mnoge previše glasnu, previše slobodnu, previše "nepoćudnu". Ali za Ljubu – istinitu.

Trending

UŽIVO | Rat na Bliskom istoku: Izraelska vojska tvrdi da napada Teheran

Organizirati koncert Azre bilo je više od logistike. Trebalo je ubijediti one na pozicijama moći da Azra nije nikakva provokacija, već ime inspirisano pjesničkom tradicijom. Da bunt ne znači destrukciju, nego stvaranje. Da glas mladih ne mora biti ušutkan da bi bio usmjeren.

I Sarajevo je odgovorilo. S velikim "da".

Red pred Domom mladih počeo je rasti već u deset ujutro. Ulaznice se nisu ni počele prodavati, a atmosfera je već ključala. Niko nije mogao vjerovati – ni organizatori, ni prolaznici – da je tolika masa ljudi spremna satima čekati, bez pompe, bez reklame, bez kampanje. Samo jedan pano ispred Skenderije. Toliko je bilo dovoljno. Jer kada je poruka autentična, ona uvijek pronađe svoj put.

16.05.25. 06:30

Godišnjica čuvene Pofalićke bitke: Kako je zaustavljeno presijecanje Sarajeva

A kad je pala noć, dogodilo se nešto što se ne da do kraja opisati riječima. Eksplozija energije, emocije i zvuka. Više od tri hiljade ljudi bilo je natiskano gdje god se moglo stati. Nije se tražilo mjesto – tražio se osjećaj. I svi su ga pronašli.

Među prisutnima te noći bio je i Goran Bregović. Ne kao zvijezda, već kao posmatrač. Ljubo mu je pronašao mjesto odmah iza bine – da bude tu, ali ne da zasjeni, nego da svjedoči.

"Toliku količinu energije benda i publike nisam vidio – od prve sekunde do zadnjeg tona," prisjećao se Pavlović.

"Izgledalo je kao da ih spaja Teslin elektricitet."

I doista, bilo je to više od koncerta. Johnny Štulić je bio zatečen. Nije mogao vjerovati da grad poput Sarajeva zna ko su oni, da ih čeka. Bio je naviknut na sumnju, na zidove, na šutnju. Ali Sarajevo mu je te noći pružilo dokaz da nova energija ne poznaje granice.

To nije bila samo noć muzike. To je bila noć kada je Dom mladih postao simbol. Kada je Sarajevo pokazalo da zna stati uz umjetnost, da razumije snagu iskrene poruke i da nije samo publika – već učesnik, partner, saborac.

Danas, više od četrdeset godina kasnije, ta se noć ne pamti samo kao koncert. Ona je ostala zabilježena u knjigama, ali još važnije – u srcima. U knjizi Zamisli život… Novi val – prva generacija Dušana Vesića, to poglavlje nosi posebnu težinu, jer govori o trenutku kad je jedan grad postao ogledalo promjene. I jer podsjeća da prava umjetnost nikada ne zastari – samo pronađe nove prostore da zasija.