Krvožedni paraziti preplavili Dalmaciju, ljudi spaljuju namještaj i čupaju parkete

Znate sigurno onu "dosadan ka čimavica", što znači da se takvog/takve teško "riješiti", "otresti". A čimavice ili književno - stjenice, "karakterno" su im nalik: napasne, krvožedne i nevjerojatno otporne.

Stjenice šire Dalmacijom, ima ih i u Zadru, Šibeniku, nastanile su se u splitskoj povijesnoj jezgri, a sad ih ima i u novijim dijelovima najvećeg dalmatinskog grada. Kako se širi "zona iznajmljivanja", tako se razmnožavaju i stjenice.

Splićani zbog stjenica spaljuju namještaj i čupaju parkete, nemoćni da im stanu na kraj. Mnogi su privremeno iselili iz stanova, koje su prije toga potpuno ogolili, u nadi da će ih pobijediti.

Stjenice su sićušne, uvuku se u kofer, odjeću, i doputuju s vama ili gostima pa se udomaće. I gnjave. Danju se skrivaju, a duboko u noć bude i bez upozorenja, kao, recimo, "zvrndavi" komarci, sišu krv ostavljajući crvene plikove na koži u ravnoj liniji.

Interesantno je da "žrtva" u početku ne osjeća ništa, a tek kasnije, kad stjenica "isiše svoje", slijede svrab, crvenilo i krastice: po vratu, nogama, rukama, uglavnom, onim dijelovima tijela koji ostaju otkriveni tijekom noći.

"Stjenice nisu vezane samo uz turistička središta. Postoja dva glavna razloga njihovog širenja. Prvi, sposobnost stjenica da stvore otpornost na otrove, a to vam je kao kad se bakterije više ne povlače pred antibioticima, i drugi razlog što su u Europskoj uniji zabranili upotrebu određenih sredstava kojima bi se mogle efikasno uništavati. E, sad, kad vi stjenice duže vrijeme tretirate istim preparatom, dovoljno je da dvije prežive i već će sljedeća generacija genetskom mutacijom biti imuna na tu vrstu otrova, a vi drugi preparat, zbog sve rigoroznijih zakona u EU o korištenju otrova, ne smijete primijeniti", kaže Alan Kurtović iz firme Cian za Slobodnu Dalmaciju.

Stjenice se mogu pokupiti svugdje: u prijevoznim sredstvima, hotelskim sobama, uredima... One se danju skrivaju, a noću idu u akciju.

Tako da se teško susresti s njima jer ljudi ne osjećaju njihov ugriz. Ugrizom vam unesu nekakvu tvar u organizam koja djeluju kao anestetik pa na koži ne osjećate njihovo gibanje. Hrane se isključivo krvlju, a bez hrane mogu jako dugo izdržati. U laboratorijskim uvjetima oplođene ženke tako požive i po dvije godine jer se nalaze u svojesvrsnoj hibernaciji.

"I onda se nakon dvije godine stjenica opet aktivira što je najveći problem. Uvjereni ste da ste je se riješili, a ona se ponovno vrati i nastavi ujedati", objašnjava Kurtović, koji napominje da se stjenice jako dobro skrivaju u rupama namještaja, zidova, podu, i zato nikad niste sigurni jeste li ih sve istrijebili.

"U svakoj pukotini i šupljini u stanu se mogu skrivati. (...) Najbolje bi bilo sve u stanu ogoliti i tretirati stjenice otrovima, međutim, rijetko tko to sebi može priuštiti pa treba paziti koji se otrovi koriste da se ne bi ugrozilo ljude koji borave u tom prostoru", veli Kurtović.

Iz Ciana prvo upozore ljude što im je raditi i kako se moraju ponašati da bi se stjenice istrijebile. No, zato je potrebno puno vremena pa valja biti uporan i strpljiv. Dok neke pesticide nije zabranila EU, na deset slučajeva samo se u jednom nakon prvog tretmana ne bi uspjelo stati na kraj nemilosdrnim napasnicima. Danas je drukčije.

"Sada je, nažalost, obrnuto. U deset slučajeva, samo ih u jednom uspijemo pobijediti iz prve. Imamo situacija da u istom prostoru moramo intervenirati po četiri, pet puta, jer stjenica se, čim osjeti otrov, zabije u kut i miruje. Ljudi mogu pokušati sami, postoji nekoliko metoda koje se mogu koristiti u borbi protiv stjenica, ali niti jedna ne jamči uspjeh. Bez obzira na upornost pojedinca koji se susreo sa stjenicama, na kraju se to mora rješavati uporabom otrova, što obično završi tako da nas zovu upomoć", veli on.

Svaki tretman znači upotrebu nove vrste preparata. Problem je što je stjenica, za razliku, recimo, od uši, čovjekov sustanar. Ne stanuje "na njemu", nego uz njega, i dolazi u kontakt s čovjekom jedino u treutku kad mu siše krv. Prva jajašca su vrlo mala, veličine jednog milimetra, i praktički čovjeku nevidljiva, no kad narastu zna ih se zamijetiti. Ima li uopće dobrih vijesti vezanih uz ove nevidljive, prilagodljive i nemilosrdne čovjekove neprijatelje?

"Ima. Iako se hrane krvlju ne prenose bolesti, a jedina posljedica ugriza je svrab."

"Dalje; pedeset posto ljudske populacije potpuno je neosjetljivo na ugrize stjenica. Imali smo slučajeve kad su se stjenice u određenom prostoru bile jako razmnožile, a da čovjek koji je tu sam živio nije imao nikakve manifestacije na koži. Znači, on ih je, kad su se dosta razmnožile vidio, ali mu nisu smetale", kaže Kurtović.