Istražili smo: Kako prostorno planiranje utiče na okoliš i zdravlje ljudi

Zagađen zrak i voda, kolaps javnog prevoza, nedostatak parkinga, nedostatak javnog prostora i javnih objekata, te bespravna gradnja i nesrazmjeran odnos izgradnje privatne i javne infrastrukture - to su problemi koji utiču na nizak kvalitet života u mnogim   bosanskohercegovačkim gradovima.

Stručnjaci upozoravaju da smo u posljednjih deset godina svjedoci izgradnje novih naselja stanovanja i trgovačkih centara kroz priliv novca sa Bliskog istoka, Rusije, Turske i EU, te da smo u ovom periodu zanemarili javni prostor, izgradivši veoma mali broj novih trgova, škola, ili parkova.

“Grad Sarajevo proteklih godina postao je veliko gradilište u kojem historijska ostavština sve češće odlazi u sjenu novih, modernijih i privatnih objekata. Glas struke sve manje se čuje, a glavni krivac je sistem i zakon koji je to dozvolio. Napomenuću da Sarajevo ima samo 9 m2 zelene površine po stanovniku, dok Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje 50 m2. Po tome uveliko zaostaje za drugim evropskim gradovima, a još u zimskim mjesecima trpi veliko zagađenje zraka”, objašnjava za Radio Sarajevo dugogodišnji arhitekta Hasan Ćemalović.

Iza Ćemalovića je više od 50 godina rada. Pratio je gotovo sve što se prije rata gradilo u Sarajevu. Kaže kako danas nije protiv gradnje, ali je protiv načina na koji se to radi.

"Do danas smo sve zgrade koje smetaju našem oku i razumu napravili po članu 46 prethodnog Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo koji je podrazumijevao korekciju regulacionog plana u slučaju da tekstualni i grafički dio nisu usaglašeni. Ali on se pretvorio u to da načelnik sa svojom inicijativom pokreće proceduru izmjene plana koju na kraju ovjerava gradonačelnik. U međuvremenu dobiju saglasnosti od Zavoda za prostorno planiranje, resornog kantonalnog ministra za prostorno planiranje te ministra za saobraćaj. Zamislite koliko je učesnika u dogovoru za izmjenu regulacionog plana. To se zove zloupotreba položaja i na taj način su mnoge stvari izgrađene u gradu”, naglašava Ćemalović.

Prostorno planiranje se bavi i organizacijom, ali i upravljanjem prostorom kako bi se postigla održiva ravnoteža između ljudskih potreba i zaštite okoline. Kroz identifikaciju važnih područja za zaštitu, određivanje namjene zemljišta, regulisanje građevinskih aktivnosti i promovisanje efikasnog korišćenja resursa, prostorno planiranje pomaže u kreiranju urbanog okruženja koje podržava kvalitetan životni standard dok istovremeno čuva prirodne resurse za buduće generacije.

U posljednjih pet godina Sarajevo je postao grad sa čak četiri tržna centra u krugu od kilometar i po. Naselja koja svakodnevno niču uglavnom su bez društvene infrastrukture, sa lošom vodovnodnom mrežom i u zgradama sa više stotina stanova. Iako se radi o gradnji koja posjeduje građevinske dozvole, u pitanju je neplanska izgradnja.

“Ukoliko je korištenje resursa neizbalansirano, ili neproporcionalno broju stanovnika, potrebama društva, onda govorimo o nebalansiranom korištenju. Prilikom gradnje kompletnih novih naselja nije se vodilo računa o potrebama grada, već mnogo više o željama investitora. Potrebe grada daleko su od ovoga, jer, svaki četvrti stan u Sarajevu je prazan”, napominje za Radio Sarajevo Nasiha Pozer, docentica na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. 

Podzer, koja obavlja i dužnost ministrice okoliša i turizma Federacije BiH ističe da novoizgrađena naselja u Sarajevu nemaju škole, ni vrtiće, ali ni parkove, kao ni obavezne ambulante. Planirani jesu, ali interesa investitora za njihovu gradnju – nema.

“Kad je prostorno planska dokumentacija u pitanju, svi ovi sadržaji se planiraju, predviđeni su, ali najveći broj investitora se oglašava u smislu gradnje stambenih jedinica. Naravno da smatramo da grad previše dozvoljava kada je u pitanju gradnja, s druge strane postoje tu i neki ekonomski parametri koji oprvdavaju takve aktivnosti. Ali, nažalost, to je nadležnost lokalnih zajednica, u kojoj ministarstvo nema uticaj”, naglašava Podzer.

I arhitekta Ćemalović slaže se da je u poslijeratnom periodu, što se tiče gradnje, napravljeno puno grešaka, posebno u tome što su se zajednička dobra pretvarala u privatne interese.

“Istina je da smo zanemarivali ljudske potrebe koje imamo na svakom koraku. Ako dovedete hiljadu stanovnika na jedno mjesto morate da planirate određen broj parking mjesta, adekvatan vodovod, kanalizaciju - ali to nažalost nije pratilo jedno drugo”, kaže Ćemalović.

Dodaje da su izgradnjom višespratnica u Sarajevu, pluća grada odavno uništena, te da smo neplasnkom gradnjom doveli stanovništvo Sarajeva, naročito tokom zimskog perioda, do “vazdušnog kolapsa”.
“Možda je pitanje čistog zraka u Kantonu Sarajevo najvažnije, ali ne vidim da se s godinama bilo šta mijenja. Slažem se da nemamo dovoljno čvstu zakonsku regulativu, koja bi konačno napravila neki red u ovom urbanističkom haosu”, smatra Ćemalović.

Zakoni o okolišu u Federaciji Bosne i Hercegovine već duže vrijeme su u žiži javnosti zbog svojih nedostataka. Federacija BiH nema Zakon o šumama FBiH koji bi uredio očuvanje i zaštitu šuma i šumskog zemljišta, a stručna javnost uočila je niz nedostataka i kada su u pitanju Zakon o vodama FBiH, Zakon o zaštiti zraka FBiH te s tim u vezi i Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta u FBiH.

“Zakon o zaštiti okoliša će pretstavljati snažnu osnovu za donošenje pravilnika, a pravilnici će se pobliže ticati određenih stvari, tipa deponija i kažnjavanja ljudi koji nepropisno odlažu otpad. Ovaj zakon sadrži norme Europske unije. Prijedlog zakona sadrži i odredbe o većim kaznama za prekršioce i daje veća prava građanima kod odlučivanja o gradnji energetskih i industrijskih objekata. Posebno su važne odredbe koje se tiču zagađenja zraka, koje će se između ostalog odnositi i na kažnjavanje onih koji zagađuju zrak, zemljište i vode”, navodi Emina Veljović, koordinatorica Udruženja “Resursni Aarhus centar u BiH“.

Dodaje da je u planu još jedna promjena koja se tiče izmjena Zakona o prostornom planiranju Federacije BiH, a koja se odnosi se i na same gradjane, odnosno javnost, kojoj će biti omogućeno da učestvuje u samom procesu planiranja.

“Smatram da se svijest građana posljednjih godina mijenja i da je društvo danas mnogo više spremno da brani svoja dvorišta i prakove nego što je to bio slučaj prije par godina. Na Dobrinji smo imali grupu građana koja je uspjela da spriječi izgradnju parkinga na zelenoj površini gdje su se djeca igrala. Na Otoci je bio primjer takodje građanske borbe za očuvanje tri vrbe koje su htjeli da posijeku zbog izgradnje benzinske pumpe, a svakako je najveći primjer očuvanja parka Hastahana u cetru grada, gdje je neformalna grupa građana uspjela da sačuva park, na mjestu na kojem je bilo izvesno da će se graditi Centralna banka BiH”, ističe Veljović.

Sabina Zahirović, arhitektica koja se pridružila borbi građana za Hastahanu, smatra da je problem što u Sarajevu ne postoji dugoročno planiranje i strateški cilj kad je riječ o gradnji u gradu. Prema njenom mišljenju, u taj proces trebaju biti uključeni ne samo urbanisti nego sociolozi, ekonomisti i drugi stručnjaci, koji bi utvrdili društvene trendove i rekli šta je strategija – treba li Sarajevo postati grad tržnih centara i betona ili grad historije i zelenila, zbog čega turisti i dolaze tu. Ističe i da je u blizini Hastahane džamija Magribija, stara nekoliko vijekova, koja je zaštićeni nacionalni spomenik.

“Niko nema ovlasti da zaštiti taj objekat, jer po zakonu se još ne štiti okolno područje, samo nacionalni spomenik. Ne mogu da vjerujem da niko to ne komentira. Magribija je najvredniji objekat u okruženju, a tik uz džamiju je predviđen ulaz u garažu, tačno ispred džamije rampa, a da ne govorim o stabilnosti objekta kada se bude radila ta podzemna garaža. Smatram da kao gradjani moramo da budemo akitvniji i vodimo računa o izgradnji grada, kad već oni koji to trebaju da rade – ne rade”, smatra Zahirović.

U eri brzog urbanizma i ekonomskog rasta, pitanje zaštite okoline postaje sve važnije, a prostorno planiranje se ističe kao ključni alat u borbi za očuvanje prirode i stvaranje održivih zajednica. Upravljanje resursima, sprečavanje degradacije prirodnih ekosistema i uspostavljanje ravnoteže između ljudskih aktivnosti i prirodnih procesa postaju imperativi, a prostorno planiranje igra centralnu ulogu u postizanju tih ciljeva.

I Nasiha Pozder sa Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu smatra da građani trebaju mnogo više da budu prisutni u javnim raspravama, posebno onih koji se tiču ideja nove izradnje. Kao primjer navodi Barselonu, gdje je upravo građanski aktivizam doveo do toga da špansko društvo u potpunosti promjeni svijest o planiranju i turizmu, gdje su “savršeno usklađene potrebe i turista, ali i građana koji u tom gradu žive”.

“Za razliku od Barselone, mi još uvijek nemamo tako dobre primjere, pa nam se u Neumu, ili Medjugorju dešava da imamo totalni kolaps resursa, kao što su struja i voda na primjer, jer smo ih preopteretili dolascima turista koje bi trebalo staviti u neku mjeru.

Odličan primjer planske gradnje je i Ljubljana gdje je centar u potpunosti napravljen kao pješačka zona, a na krovovima zgrada uzgaja se bilje kako bi se uzgojio med.

Kopenhagen je možda i najviše otišao u balansiranju modernog života i brige o resursima, pa je u centru grada napravio spalionicu sa krovom na kojoj se nalazi skijaška staza. Znate, sve ovo je process, dugogodišnja izgradnja povjerenja, ali i spremnost da struka i politika investitorima kažu ne, zarad očuvanja kvalitetnog života. To je ono što mi još uvijek ne znamo da uradimo i na čemu ćemo morati da radimo u narednom periodu”, zaključuje Pozder.

Dodaje i da je ključno ulaganje u edukaciju, ali i osnaživanje lokalnih zajednica i jačanje kapaciteta institucija za prostorno planiranje kako bi se osiguralo efikasno upravljanje i zaštita okoline. Kroz zajedničke napore svih aktera, smatra Pozder, prostorno planiranje može postati moćan alat u stvaranju boljeg i održivijeg sveta za sve nas.