Znate li priču o sarajevskoj ruždiji? Od obrazovne institucije do objekta na prodaju

U osmanskom periodu ovaj objekat imao je veliku važnost. Danas se, međutim, ne nalazi ni na jednom spisku spomenika, a svojevremeno je čak bio ponuđen i na prodaju putem stranice za pretprodaju. Ovo je priča o sarajevskoj ruždiji, jedinoj koja je sačuvana u naselju Kovači, u Džininoj ulici.

"Ruždije su nastale kao dio reformi obrazovnog sistema u Osmanskom carstvu. Sultan Abdul Medžid je 1839. godine donio deklaraciju o reformama poznatu pod nazivom "Tanzimat-i hayriye", kojom je svim stanovnicima Carstva omogućen ravnopravan tretman te otvoren prostor za razvoj građanskog društva. Iako su reforme prvenstveno bile usmjerene na unapređenje upravne i vojne organizacije, kao i na suzbijanje zloupotreba u finansijama, administraciji, pravosuđu i vojsci, njihov dio odnosio se i na obrazovanje. Cilj je bio uspostaviti sistem javnog školstva po uzoru na evropske modele", objašnjava za portal Radiosarajevo.ba prof. dr. Edin Radušić sa Filozofskog fakultet Univerziteta u Sarajevu.

"Ruždija je bila škola novog, reformskog i modernijeg doba u Osmanskom carstvu i osmanskoj Bosni. U Carstvu se počinju otvarati od 1840. godine, a u Bosanskom vilajetu se ruždije intenzivnije počinju otvarati za vrijeme namjesnikovanja reformama sklonog valije Topal Šerif Osman-paše (1861-69), iako ima nekih podataka da su ruždije bile otvorena u važnijim ejaletskim mjestima još 1850-ih godina (Sarajevo vj. 1852, Mostar, 1858.)", ističe Radušić.

Prema tadašnjim zakonima, ruždije su bile podijeljene na muslimanske i nemuslimanske, kao i na muške i ženske škole, a bilo je planirano da budu otvorene u svim mjestima koja su imala više od 500 domaćinstava. U praksi su ih ipak pohađali učenici različitih vjeroispovijesti. Njihova osnovna svrha bila je obrazovanje mlađeg činovničkog kadra, koji je, prema dostupnim izvorima, nakon završetka školovanja često dobijao zaposlenje u državnoj službi.

"U njoj se pored vjeronauka, turskog, arapskog i perzijskog jezika učile i neke osnovne prirodne nauke. U ruždijama se favorizirao turski jezik koji se, kako navodi ugledni orijentalista Ekrem Čaušević, u početnicima ruždija (na osnovu primjera iz sarajevske ruždije) prilagođavao prostoru i imao je obilježja bosanskoga varijeteta turskoga jezika", kazao je Radušić o predmetima koji su se tada mogli pohađati.

Kako objašnjava profesor Radušić, na samom početku postojanja ruždija među domaćim stanovništvom postojao je otpor prema ovoj vrsti obrazovanja. Tako osmanski činovnik Pasko Vasa efendija bilježi 1863/64. godine da je "Vlada u Mostaru osnovala javnu školu na turskom jeziku (mektebi ruždije), ali je niko ne posjećuje." Ipak, s vremenom su bosanskohercegovački uglednici prepoznali značaj ovih škola, pa su čak finansirali pretplate na tadašnje novine namijenjene ruždijama.

Rasporostranjenost ruždija

Iako su uspostavljanje novog obrazovnog sistema pratile brojne prepreke, od otpora stanovništva prema novinama koje su odstupale od dotadašnjih običaja do hroničnog nedostatka finansijskih sredstava, mreža ruždija se vremenom širila širom Bosne i Hercegovine. Ove niže srednje škole, s više ili manje uspjeha, obrazovale su kadrove za modernije društvo i pozitivno utjecale na nivo obrazovanosti stanovništva.

O njihovom radu redovno su izvještavali tadašnji listovi Bosna i Sarajevski cvjetnik, posebno o otvaranju novih škola i završnim ispitima. Prva ruždija otvorena je u Sarajevu, nakon čega su škole osnivane i u drugim većim mjestima poput Mostara, Travnika i Banja Luke.

Prema podacima autora Hajrudina Ćurića, do kraja osmanske uprave 1878. godine na prostoru Bosanskog vilajeta djelovalo je više od 30 ruždija. Njihov rad nastavljen je i tokom austrougarske uprave, a zabilježeno je da ih je već 1879. godine bilo 18. Jedna od njih je i ona na Kovačima.

Ruždija ne postoji na spisku zaštićenih spomenika

Profesor Edin Radušić ističe da je teško dati konačan odgovor o vrijednosti i statusu zgrade ruždije na Kovačima, prije svega zbog nedostatka dostupnih podataka o njenom nastanku i stepenu očuvanosti izvornog izgleda. Podsjeća i da objekat nikada nije imao status nacionalnog spomenika te da se nalazi u privatnom vlasništvu.

Prema podacima Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, trenutno ne postoji čak ni zvanična inicijativa da se ruždija u naselju Kovači uvrsti na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Time ovaj objekat, uprkos svojoj historijskoj i obrazovnoj vrijednosti, za sada ostaje izvan procesa formalne zaštite kulturnog naslijeđa.

Na listi nacionalnih spomenika trenutno se nalazi ukupno 920 objekata, lokaliteta i područja od kulturnog i historijskog značaja. Istovremeno, na privremenoj listi nalazi se još 443 stavke koje čekaju konačnu procjenu i odluku o tome hoće li dobiti status trajno zaštićenih spomenika.

Ipak, naglašava Radušić, ukoliko je riječ o autentičnoj zgradi ruždije, trebalo bi ozbiljno razmotriti njeno uvrštavanje na listu spomenika kulture, s obzirom na značaj ovih škola kao prvih svjetovnih interkonfesionalnih obrazovnih ustanova u Bosni i Hercegovini.

Pozivajući se na rad Madžida Bećirbegovića iz 1974. godine, Radušić navodi da se zgrade prvih ruždija uglavnom nisu sačuvale, te da nisu građene s velikim arhitektonskim ambicijama. Bez obzira na to, smatra da bi svaki spomenik kulture i starina, bez obzira na formalni status zaštite, trebali biti očuvani u što izvornijem obliku.

"Ako je utvrđena izvornost i autentičnost objekta, bar njegovog dijela ili dijelova, smatram da bi onda zbog historijske vrijednosti građevine upravne vlasti, općina ili neki viši nivo trebali preuzeti brigu o objektu ili bar normirati brigu o njoj. Naravno, uz finansijsku podršku", kazao je profesor.

Ono što se zna o ruždiji na Kovačima jeste da ju je porodica Musakadić kupila od Hadžimusića početkom 1960. godine. Stav je svojevremeno pribilježio da, kada su ruždije prestale s radom i izgubile svoju funkciju, odnosno, kada se uspostavilo obavezno školovanje u Kraljevini Jugoslaviji, one su se privatizirale i prilagodile stanovanju. Najvjerovatnije je ruždija na Kovačima prestala s radom već krajem Prvog svjetskog rata. Porodica Musakadić ju je potom prodala Mustafi Gadži.

Isti izvor prepričava i riječi člana porodice Hadžimusić: "To je kao da čovjek uđe u muzej i onda tu živi. Kuća je bila ogromna, zimi je bilo izuzetno teško ugrijati. Tu smo živjeli sve do 2004. godine, kada je majka preselila na ahiret. Sva je bila prostrta ćilimima. A tek minderi, to je posebna priča. Sve je u njoj bilo uzdurisano. A onda kamerije preko cijele kuće, onaj ovalni dio. Pa gore lijevo halvat, on isto ima sedam ili osam prozora koji gledaju na jug i ovamo na avliju. Taj halvat bio je dnevna soba, sva u svjetlu i imala je svoju perspektivu. Vidite uvijek i ko vam dolazi i ko odlazi, ona ima pogled i na bašču, ima i pogled dolje na grad. U vrijeme dok sam ja još živio tu, moglo se vidjeti lijepo Sarajevo i čaršija, nije bilo visokih kuća koje su ometale pogled. (...) Tu su na minderima vazda bili jastuci ugrijani, namješteni, moglo se u njoj i odspavati. Tu je stajala i velika demirlija i, kada bi bilo vrijeme objeda, tu bi se iznesi jelo. Soba je bila multifunkcionalna. Eto, takva je bila ta kultura stanovanja i življenja. Ljepota života. Dolje su bili podrumi i magaze koji su bili malo ukopani u zemlji. U podrum se silazilo dva ili tri stepenika. Unutra su se držale zimnice, a bio je i vešeraj, prao se veš. Podrum je i ljeti i zimi imao istu temperaturu. (...) Eh, da ste to vidjeli kad je to sve skupa bilo namješteno. Svuda su bili jastuci i mamini vezovi koji su dominirali u halvatu. Onda i peškiri koje je mama rahmetli tkala i vezla. Ama, tu je bila posebna energija i čovjek bi samo sjedeći tu mogao dušu odmoriti. Onda minderi, u njih je moglo toliko vansezonske odjeće stati, nisu vam trebali američki plakari. A tek prostor, sjećam se da je jednom 25 ljudi u dnevnoj sobi bilo na iftaru i nikome nije bilo tijesno i nije bila gužva."

Umjesto na listi zaštićenih spomenika, našla se na "listi za prodaju"

Sarajevska ruždija danas je, umjesto mjesta koje podsjeća na početke modernog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, postala dio svakodnevice stranica za pretprodaju nekretnina i generalno, preprodaje različitih stvari. Iako je poznato da se objekat nalazi u privatnom vlasništvu, javnosti nije poznato zbog čega je vlasnik odlučio ponuditi ga na prodaju niti kakva je njegova buduća namjena.

Upravo zbog toga sve češće se postavlja pitanje sudbine jednog od rijetkih preostalih tragova nekadašnjeg osmanskog školskog sistema u Sarajevu. Bez adekvatne zaštite i jasnog institucionalnog interesa, postoji realna opasnost da objekat vremenom izgubi svoj autentični izgled ili potpuno nestane.

Zbog historijskog i kulturnog značaja koji ruždija ima, neophodno je veće angažovanje svih nivoa vlasti, ali i nadležnih institucija za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa, kako bi se pronašao način da ovaj objekat bude sačuvan za buduće generacije.