Đuričko za Radiosarajevo.ba: Nacionalisti su hrabri kada imaju kudelju na glavi

Đuričko je posjetio Sarajevo kako bi učestvovao na Samitu mladih koji je organiziran u sklopu novog USAID-ovog projekta Re: Generacija.

Cilj ovog Samita je da, kroz različite radionice i interaktivna predavanja, educira i osnaži mlade te im omogući efikasnije i efektnije zagovaranje pitanja koja proističu iz diskriminacije, nacionalizma i segregacije unutar njihovih zajednica. Drugog dana Samita sa učesnicima su razgovarali filmski umjetnici iz regiona među kojima je bio i Đuričko. Iskoristili smo priliku da s glumcem koji je ostavio veliki trag u regionu porazgovaramo o problemima koji su zajednički za čitav region.

Jedno od gorućih pitanja je svakako pitanje nacionalizma. On posebno cvjeta na društvenim mrežama, a često su predvodnici generacije koje nisu bile ni rođene kada je nacionalizam sijao zlo i smrt na ovim prostorima.

"Ono što je važno na društvenim mrežama jeste da imate dva pravca. Prvi je taj da vi pod tim pseudonimom izjavljujete neke gluposti i to ljudi vole. Pogotovo mladi nacionalisti koji ne razumiju šta rade. To im je dio iritiacije drugih, provokacije drugih. To je kao Ku Klux Klan. Oni su svi jako hrabri kada imaju kudelju na glavi. Onog časa kada ih vi ogolite i kada moraju individualno stati iza tih gluposti koje lupaju, onda oni najčešće reteriraju.

Oni ne znaju šta govore, oni lupaju i ono što nacionalizam ima primamljivo u sebi jeste što postajete dio neke grupe. Vi ste dio nekog čopora koji sada tu se tapše po ramenima. Dok ako vi niste nacionalista i ako ne učestvujete u toj igri, onda se individualista. Neki ste čovjek koji dijeli ljude po nekim shvatanjima, a ne po krvnim zrncima. Mnogo je to komplikovanije i onda morate da slušate svoju savjest, da imate svoje srce, da imate neki svoj stav o životu. Dok ovamo dobivate jednu lijepo sažvakanu pomiju koju vi pojedete i onda lupate to napolje, izbacujete iz sebe kao i sve.

Ja sam imao oko 400 nekih negativnih komentara i nijedan nije bio imenom i prezimenom. Ja pretpostavljam da svi ti ljudi kada bi me sreli jedan na jedan ne bi imali šta da mi kažu. Ja bih volio da dobijem neku argumentaciju s druge strane. Ja ne kažem da sam ja genijalan ili savršen. Ali prosto ja pod svojim imenom izgovaram određene stvari i određene stavove. S druge strane imate kudelje, neke sakrivene ljude što znači da oni znaju da je to što rade budalaština", kaže Đuričko u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba: Koliko događaji poput Re: Generacije mogu doprinijeti da se svi mi vratimo na neki normalan ljudski put?

"Meni se čini da mogu da doprinesu barem pokretanju debate. Ja sam bio u Holandiji i jedan moj poznanik mi je rekao: 'Bili smo na debati kod fašista'. Pa šta radite vi tamo pitao sam. Kaže išli smo pričamo sa njima. Dakle, oni razgovaraju jedni s drugima, mada ovi imaju radikalno drugačije stavove jedni od drugih. Međutim ovi dođu kod njih na debatu, ne da im je prekinu ili da im lome, nego da razgovaraju, da čuju njihovu argumentaciju i uvježbaju svoju argumentaciju.

Meni se čini da bi mi mogli ovakvim projektima bar pokrenuti debatu. To je već nešto, jer ako vi pričate o nečemu to više nije trauma. A kod nas se čitav događaj rata vodi kao traumatično iskustvo i o njemu se mnogo ne govori, ili se govori na jedan striktan propagandni način koji odgovara političarima da onda dolaze kao spasioci i pomirioci, a oni su lično posvađali stvar. Meni se čini da bi ovakve stvari mogle da pomognu, ili da u najgoru ruku pokrenu debatu", ističe Đuričko.

Radiosarajevo.ba: Kakva je uloga umjetnika u društvu? Da li se vaš glas čuje snažnije od glasa običnih građana?

"Pa svakao, evo ti mene sada pitaš za intervju. Da nisam umjetnik, glumac ti mene možda to ne bi pitao. Ja imam priliku nešto kazati. Ima neka teorija da su intelektualci korektiv društva. Ja to doživljavam kao svoj zadatak, nekako moja osjećanja pravde, nepravde, moje pitanje etike i mog morala mi govori da ja to moram da uradim.

Ja zaista nemam neku naročitu dobit, osim potrebe stati kada gomila šutira jednog čovjeka. Moja potreba je da stanem i kažem da je to ružno. Ja nekako cijeli život imam potrebu da ne budem u gomili koja maltretira druge. Niti zbog mog straha da ću proći kao taj koga šutiraju da se priklonim gomili. To je jedan luksuz koji ja sebi možda mogu da priuštim.
Mnogi ljudi možda i ne mogu.

Jer zamislite u školi u kojoj su svi nacionalisti sad vi dođete i vičete, pa dobro meni ne smeta što je neko druge religije, boje, visine, ili navija za neki drugi klub. To je svugdje problem, ne samo kod nas. Ja eto kao umjetnik imam poziciju, imam priliku i na izvjestan način obavezu da govorim disonantne tonove ili drugačija razmišljanja, pa makar ona bila i pogrešna, ali su moja", kaže Đuričko.

Radiosarajevo.ba: Često analizirate rad Aleksandra Vučića. Šta mislite o njegovom liderstvu i kakav lider treba da bude u ovim državama regiona?

"Prema mom mišljenju oni svi koju su učestvovali u kreiranju atmosfere rata i huškanja jedni protiv drugih ne bi smjeli da učestvuju u političkom životu, po nekom moralnom načelu pravde i nepravde. To je moje utopijsko osjećanje pravde. Međutim u realnom životu i svijetu mi živimo tako kako živimo i kod nas jesu neke, po meni još uvijek stare snage su na vlasti.

Teško je promijeniti taj narativ, izvući ljude iz tog nacionalističkog zanosa, propagande, tog osjećaja. To se dešava kod sva tri naroda da kažem ovdje u Bosni. Uvijek imate taj narativ 'mi smo žrtve, svi su bili protiv nas'. Taj narativ se stalno širi i na tom talasu jednostavnosti te priče oni ostaju na vlasti.

Onog časa kada bi se to sagledalo vi biste vidjeli da nam se privreda raspada, da su se oni obogatili. Oni su došli na talasu borbe protiv korupcije, a za to vrijeme su se oni najviše opet obogatili. Niko ne razmišlja o ekologiji, o tome gdje se prosipa voda, gdje se zida, kako se zida. I ono što je po meni najbolnije, a to je da vi imate selektivnu pravdu. Pravda važi za nas obične ljude, a za njih, članove njihovih partija, njihove porodice to sve ne važi.

To nije personalno pitanje. Da li je mister Vučić, ili neki drugi sinovac. Može da bude ko god hoćete. Što rekoše stari dobri partizani, to nije kadrovsko pitanje, sistemsko je pitanje. Mi imamo sistemski problem, ali ne samo Srbija, mislim da čitav region još uvijek kuburi sa tim ostacima. Ja ću vam reći jedan obični zakon kojim bi to sve moglo da se riješi, a on se zove porijeklo imovine", ističe Đuričko.

Radiosarajevo.ba: U kakvo je poziciji sada film u odnosu na prije 20 godina. Koliko ovisi o režimu. Recimo svojevremeno su se neki umjetnici prodavali Miloševićevom režimu.

"Čak i tada mi se činilo da je to još uvijek bila lična odluka. Dok god je to donirano od države i tako dalje... Sad kažu u Hrvatskoj mi ćemo snimati film o Gotovini, onda odmah Bosna reagira svojim filmom o ne znam kome, onda će naravno i ovi naši u Srbiji da se nađu pametni.

Ja bih radije da gledam film o nekom običnom čovjeku iz Hrvatske koji je pregurao rat preko svoje grbače, a imao prijatelje iz Srbiji ili Bosne, kao izbjeglice u jednom momentu recimo kod sebe. To bi mi bilo draže nego da gledam o ovim neviđenim glavešinama koji su se eto isto tako obogatili i dosta lijepo živjeli, za razliku od svih ostalih nas. Ja bih volio da maknemo pokušaj da film postane propagandno sredstvo, volio bih da se on vrati onome što jeste izvorno, a to je umjetnost", ističe Đuričko.

Radiosarajevo.ba: Koliko uopće ima novca za film?

"Pa nema, to je jedna skupa igračka. Skupa je rabota užasno. Ako imate neki zajednički jezik, ako ja to provokativno mogu da kažem. Ili kako mi to zovemo tri različita jezika, ili sedam različitih jezika. Svejedno, ali se razumijemo. Vi imate jedno tržište. Ako imate tržište od 20 miliona ljudi, pa onda bit će sigurno ljudi kojima će se vaš film dopasti.

Ako se obraćate našim malim tržištima od 5-6 miliona ljudi, to vama smanjuje prostor da se provučete i mnogo se lakše manipuliše jednim zatvorenim kulturnim, nego jednim otvorenim kulturnim prostorom. Ja mislim da ga mi već imamo, htjeli to ovi nacionalisti i političari da razumiju ili ne", kaže Đuričko.

Radiosarajevo.ba: Uključeni ste u projekat Genije. Za one koji ne znaju to je serijal National Geographica o Albertu Einsteinu. Kako je raditi na jednom takvom projektu?

"Divno je igrati Ligu šampiona, kako ja to volim da se šalim. Ono gdje sam ja jako ponosan i ovi ljudi s kojima sam imao ovu konferenciju to dokazuju. Mi kada odemo negdje mi smo profesionalci kao i svi drugi, mi nemamo nikakav hendikep, nismo mi ništa gluplji ili bezobrazniji, ili bolji ili gori glumci od nekih drugih. Ja sam bio veoma ponosan da budem dio jedno takvog projekta i ohrabrilo me da budem član jednog takvog uzbudljivog i uspješnog projekta", dodaje Đuričko.

Radiosarajevo.ba: Kako je biti u Sarajevu i šta mislite o Sarajevo Film Festivalu?

"Ja sam bio u žiriju pretprošle godine. Dolazio sam i ranije kao gost, moji filmovi su nekoliko puta bili tu. Ja sam ta nova-stara generacija koja ima svoje prijatelje u Sarajevu. Kad god dođem ja se osjećam kao u svom gradu. SFF je veliko postignuće za grad i mislim da to treba gajiti i proširivati", kaže Đuričko.

Radiosarajevo.ba: Umjetnici, glumci, muzičari i na koncu i sportisti uvijek su bili najbolji ambasadori država regiona. Šta mislite o sportu i do kada će ti ljudi da budu na marginama društva?

"Jesu na marginama, ali sportisti su ljudi kojima jezik ne predstavlja nikakvu prepreku. Brzo trčiš, pa to ti je i na španskom isto. Oni imaju jednu prednost u tom smislu. Ja imam uvijek neku sportsku jugonostalgiju, svaki put kada je košarka i fudbal ili bilo koji sport u pitanju, pa pomislim: 'Zamisli samo na mnogo širi prostor, kako bi to izgledalo'. Mislim da te neke loklane lige, ako se razviju, mogu pokrenuti pravljenje igrača i igračica i pokrenuti naš sport. Opet moramo izmjestiti politiku i ove tipove što vrte lovu i da to vratimo na ono što sport treba da bude, jedno viteško takmičenje i zabava i druženje", istaknuo je za kraj Đuričko za kraj razgovora.