Daily Sabah: „Svijet je umro u Gazi, kao što je umirao u Srebrenici“

„I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena…“

(„Derviš i smrt“, Mehmed Maša Selimović)

Ovo nije rat, već genocid i etničko čišćenje. Ovo što sada mi doživljavamo je isto kao genocid koji su doživjeli muslimani u Bosni i Hercegovini. Izrael hoće da pobije sve ljude u Gazi...

Govorio je držeći tijelo ubijenog djeteta Palestinac iz grada Deir al-Balah, u centralnom dijelu Pojasa Gaze.

Piše: Faruk Vele za Daily Sabah

Tamo su nekoliko dana uoči objave četverodnevnog primirja - teško postignutog prekida vatre uz snažno diplomatsko posredovanje Države Katar - izraelske snage bombardirale kuću porodice Saliha.

Pod ruševinama je stradalo 15 osoba...

Tačno 30 godina ranije, u Srebrenici, gradu na istoku Bosne, koja je Rezolucijom br. 824 proglašena „Zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija“ (UNPA zone/područja/sektori), jedan neutješni otac grlio je mrtvu bebu.

Srebrenica – Gaza: Ubijanje djece

Umrla je od pothranjenosti i nedostatka medicinskih sredstava. Zapravo, postojala je mogućnost da taj maleni dječak bude spašena evakuiranjem do Tuzle, na sjeveroistoku zemlje, ali pripadnici međunarodnih vojnih Ujedinjenih nacija (UN) ga nisu htjeli primiti u helikopter.

Kazali su da tamo nema mjesta za bebu!  Prioritet su imali vojnici međunarodnih snaga, UNPROFOR-a, koji su (uglavnom lakše) ranjeni tokom srpskih bombardiranja Srebrenice.

„Beba je mrtva“, kratko je rekao doktor iz sastava UN-a.

Tijelo dječaka je - pred očima šokiranih stanovnika - predato ocu čiji očaj je svjedočio užasu u kojem su umirala djeca ove enklave. Bolni jecaji ovog oca zabilježeni TV kamerama i danas se prolamaju bosanskim nebom.

Geto Srebrenice

Tamo, u Srebrenici, na površini nešto malo većoj od Pojasa Gaze – sakupilo više od 70.000 Bošnjaka, bosanskih muslimana, uglavnom protjeranih iz drugih dijelova istočne Bosne.  Kao i Palestinci u Gazi danas, Srebreničani i drugi Bosanci koji su pred srpskim snagama sklonili u ovoj geto, živjeli su očajnim uvjetima.

Bez hrane, vode, lijekova, uz zarazne bolesti koje su bile posljedica tog stanja.  Kao i u palestinskim bolnicama proteklih sedmica, ljekari poput dr. Ilijasa Pilava operacije su obavljali bez anestezije, a amputacije vršili pilama za željezo!

Bili su izloženi granatiranju, čak i hemijskim napadima upotrebom bojnih otrova.

"Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. Da li iko na svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuveni zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje...", poslao je svoj posljednji izvještaj pjesnik i novinar Nino Ćatić.

Njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Hajra, majka Nine Ćatića, umrla je 2021. godine, a da nije saznala istinu o sinu.

Ovaj hrabri čovjek bio je Bošnjacima Srebrenice ono što su danas Motaz Azaiza ili reporteri Al Jazeere poput Tareqa Abu Azzouma za Palestince. Glas istine. Jedino što traže i Gaza i Srebrenica, i Palestina i Bosna.

„Ako nas čujete, kažite istinu“, kazat će Tareq Abu Azzouma tokom dramatičnog javljanja prvih dana užasa u Gazi.

-Dehumanizacija - uvod u genocid-

No, kako je došlo do izloženosti ljudskih bića ovakvim nezamislivim patnjama?

Sada je jasno da je tim procesima, i u jednom i u drugom slučaju, prethodila dehumanizacija. Izraelski ministar odbrane Yoav Gallant je 9. oktobra Palestince nazvao “ljudskim životinjama”.

Odbor UN-a za rasizam je tad izrazio zabrinutost zbog „naglog porasta dehumanizacije i rasističkog govora mržnje“, upozoravajući da bi to “moglo potaknuti genocidno djelovanje”, ali - kao i u slučaju onog bosanskog dječaka – svijet nije učinio baš ništa da spriječi ubijanje gotovo 6.000 palestinske djece.

Svijet je ostao slijep i kada je bivša predsjednica bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i nekadašnja profesorica Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, Biljana Plavšić (93), tri decenije ranije tvrdila da su bosanski muslimani „genetski kvaran materijal koji je prešao u islam“.

„To je istina. To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio Islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentrisan. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima“, ozbiljno je „dokazivala“ Plavšić, koja je kasnije osuđena za zločine protiv čovječnosti pred Tribunalom u Haagu.

Prema mišljenju Sashe Havlicek s Instituta za strateški dijalog (ISD) "osnovno načelo svih ekstremističkih ideologija jeste dehumanizacija onog drugog", jer "kada uspostavite razmišljanje "mi" protiv "njih" - možete stvoriti nevjerojatne podjele i sukobe među ljudima".

Tragom narativa o „iskvarenom genu“ srpski mediji su dobili zadatak za „zasiju otrov mržnje“. Konstruirali su propagandu širokih razmjera koja je trebala opravdati genocid i zločine protiv čovječnosti nad Bošnjacima.

Slično narativima koje slušamo kada je brane Palestinci, i srpska propaganda je kreirala tezu o „muslimanskim ekstremistima“ koji su čak „srpsku djecu žive bacali u kaveze lavovima“ u zoološkom vrtu u Sarajevu!?  

Upravo ovaj primjer sistematičnog plasiranja laži i demonizacije navodi Renaud de La Brosse, profesor na Univerzitetu Reims Champagne-Ardenne (Francuska), u svom izvještaju za potrebe Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) „o posljedicama instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe“.

De La Brosse ukazuje da je zločinima prethodilo „sistematsko ocrnjivanje bosanskih muslimana“, do razine u kojoj su se iznosile tvrdnje o „muslimanskoj degenerisanosti“. Usporedio je to s nacističkom propagandom u Europi.

Dok su milionima gledatelja servirane laži, srpske snage gađale su i porodilište „Zehra Mujdović“ u Sarajevu. U trenutku napada u maju 1992. u porodilištu je bilo 130 žena i 70 novorođenčadi. Pet beba je ubijeno, a ostale su spašene. Među 11.541 građaninom Sarajeva, tokom 44 mjeseca opsade ubijeno je čak 1.601 dijete.

Djeca Bosne ubijana su kao danas djeca Palestine – s namjerom da cijela populacija bude istrijebljena! To potvrđuje i bosanski primjer.

Na vrhuncu agresije, a nakon razorne dehumanizacije, desio se i genocid u Srebrenici..., mada su Bošnjaci sistematski ubijani i zatvarani u koncentracione logore širom zemlje tokom genocidne kampanje od proljeća 1992.  

Optužujući Bošnjake za „turski grijeh“ i stoljeća vladavine Osmanskog carstva na Balkanu, ulazeći u Srebrenicu srpski ratni zapovjednik Ratko Mladić je rekao:

„Napokon, došao je trenutak da se (…) Turcima osvetimo na ovom prostoru“.

Zaista, za samo nekoliko dana jula 1995. ubijeno najmanje 8732 bošnjačka muškarca i dječaka. Bio je to najveći zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata.

Najmlađa osoba ukopana u kompleksu Memorijalnog centra Potočari - Srebrenica je novorođenče Fatima Muhić. Njezina sudbina je bolno povezana sa sudbinama na hiljade ubijene djece Gaze, dok zapadni mediji umjesto o palestinskoj djeci govore o ubijenim „maloljetnicima“ ili „osobama mlađim od 18 godina“.

U međuvremenu -  poput Ratka Mladića u Srebrenici  - Benjamin Netanjahu, premijer Izraela, ovih dana slavodobitno ulazi u Gazu, obećavajući nastavak „moćne osvete“.

Do kraja!

Da li to znači još mnogo ubijene djece?  Da, sasvim sigurno.

Nas pak zanima hoće li Netanjahu poput Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Biljane Plavšić odgovarati za izvršene ratne zločine i suočiti se sa kaznom i zatvorskom ćelijom? To je, čini se - iako slaba - jedina nada za današnji svjetski poredak koji je tone u potpuni mrak. Jer, za žrtve će biti mala satisfakcija ako neki budući generalni sekretar UN-a dođe u Gazu da se pokloni žrtvama, kao što je Ban Ki-mun to učinio u Srebrenici.

Prekasno. Zato je žrtvama potrebna pravda.

Slavni francuski filozof i pisac jevrejskih korijena, Bernard-Henri Levy, kazao mi je u jednom intervjuu 2016. da je „Evropa umrla u Sarajevu“.

Da, danas s očajem možemo samo reći da je naš svijet umro u Gazi - kao što je umirao u Srebrenici, u Sarajevu...