Bh. profesori na pacifičkim otocima: Stanovnici žive kao u prahistoriji

Tom prilikom obišli su brojne pacifičke otoke među kojima je za istraživače najzanimljiviji Papuu (Irian Jaya) s jedinstvenim sačuvanim autohtonim kulturnim naslijeđem.

Putovanje je, pisao je profesor Imamović na svom Facebook profilu, izuzetno zanimljivo ali i krajnje zahtjevno, opasno i naporno, što govori i podatak da je četvoricu istraživača pratilo osam nosača koji su nosili potrebnu ekspedicijsku opremu.

Avionom iz Sarajeva letjeli su do Istanbula, a zatim do Jakarte u Indoneziji i potom do Jayapura na otoku Papua, pa manjim avionom u unutrašnjost otoka do Balema, odatle u Irian Jayu džipovima dokle se moglo, dalje čamcima preko rijeka i močvara u dubinu džungle, pa pješice itd.

"Ovakve ekspedicije su izuzetno zahtjevne (zbog opasnosti i napora), što govori i podatak da je nas četvoricu istraživača pratilo osam nosača s vodičem, što je propis i uvjet da se od vlasti dobije dozvola da se krene u ta bespuća. Najinteresantniji od svih pacifičkih otoka za istraživače je otok Papua, koji se nalazi između Indonezije i Australije, jer su se na njemu sačuvale zajednice koje još uvijek po mnogočemu vode život na prethistorijski način", piše Imamović.

Nakon prvog susreta sa stanovnicima brzo su se navikli na ambijent. Ubrzo su primijetili da stanovnici vole cigare, kao svugdje u svijetu, a umjesto pravih cigara savijaju listove i puše.

Interesantno je i šta stanovnici ovog otoka jedu. 

"Uglavnom ono što im priroda daje, svega i svačega. Najčešće ni sami nismo znali šta jedemo, samo zažmirimo. S tim imamo iskustvo s ranijih ekspedicija, kad smo krstarili Amazonijom. Prije tri godine smo, npr. na Tibetu, odnosno Kini, jeli pečene škorpione i druge njihove slične specijalitete. Ovaj priloženi videosnimak pokazuje kako probamo hranu koju čini ustajala krv neke životinje, korijenje, razne smrvljene bobice i Bog zna šta sve. Zbog takve hrane, vrućine i tegoba, vratili smo se nekoliko kila mršaviji", piše Imamović.

U neprohodnim džunglama Amazonije kao i nekim pacifičkim otocima ima još zajednica do kojih je malo ili nikako doprla civilizacija.

"Na otoku Papua na Pacifiku boravili smo među Danima kod kojih ima klanova koji doslovno žive prethistorijskim načinom života. Uz ostalo, pred večer npr. uvježbavaju gađanje kopljem, lukom i strijelom kojima još uvijek love ili im služi u sukobima. S tim prvo započnu djeca pod nadzorom odraslih a onda oni nastave. I mi smo neočekivano u tome učestvovali. Htjeli su, valjda, vidjeti kako 'bijeli ljudi' tim barataju. Kad su mi dodali luk, nategnem. Strijela poleti i promaši, našto su se s njihove strane prolome uzvici i smijeh. Dodaju mi drugu, nategnem luk, i u sami centar (kako bi drukčije Bosanac nego ravno u centar). Tajac. Dodaju mi treću strijelu i opet u centar. Uzvici da je džungla odjekivala. Čudili se i divili. Toliko da su navečer za nas priredili slavljeničku večeru. Poslije mi je vodič rekao da su između sebe pričali da bi me kao dobrog strijelca rado uzeli u svoj klan. Oni, ustvari, ne znaju da se i kod nas djeca igraju s lukom i strijelom, kako sam i ja činio, da bi nakon toliko vremena na kraju svijeta pokazao umijeće u tom. Usput da dodam, da su koplje, luk i strijela uklesani na svakom trećem našem stećku, što govori da su, ne tako davno, i naši preci to koristili i uvježbavali se ovako, kao danas ovi na kraju svijeta", navodi Imamović.

"Dok smo boravili među urođenicima na otoku Papua, bilo je svakojakih situacija. Općenito, izuzetno su gostoljubivi, prijatni i veseli. Evo kako sam radi šale s njima 'trgovao'. Iako su daleko od civilizacije, ipak prepoznaju koliko koja novčanica vrijedi. Kad sam im za neke predmete uporno nudio manje nego su očekivali, jedan od njih se toliko naljutio da je uz gunđanje demonstrativno napustio 'trgovanje'", piše Imamović.