Mini feljton (I) | Akademik Muhamed Filipović: Bosanski duh u književnosti – šta je to?

Godina 1966. bila jedna od najproduktivnijih u bosanskohercegovačkoj književnosti. Tada su objavljeni i "Kameni spavač” Mehmedijalije Maka Dizdara, "Derviš i smrt” Mehmeda Meše Selimovića, te zbirka pripovijetki "Pobune” Derviša Sušića.

"Ako vi previdite vezu između Makove poezije i eseja "Bosanski duh u književnosti, šta je to", čiji sam ja autor, vi ne znate ništa... Kako smo mi došli i koji je to put naše emancipacije i šta je otvorilo put taj? Nisu se naši političari borili za emancipaciju muslimana, Bošnjaka!? Također, naše mjesto u svijetu i pod suncem neće izboriti nikakav političar, već ono što smo u duhovnom i kulturnom polju stvorili...", kazao je rahmetli akademik Muhamed Filipović u oktobru 2017. povodom 100. rođenja Mehmedalije Maka Dizdara.

Povodom 60. godišnjice značajnih dijela, portal Radiosarajevo.ba donosi čuveni esej profesora Filipovića pod punim naslovom "Bosanski duh u književnosti – šta je to: Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije Maka Dizdara Kameni spavač objavljenog u časopisu Život 1967. godine.

Prema Filipoviću, "iz bosanskog duha proizlazi i bosanska književnost, književnost koja je stvarno bosanska samo onda kad je utemeljena u bosanskom duhu".

Autor: Akademik Muhamed Filipović

Zbirka poezije Maka Dizdara Kameni spavač odavno je već u izlozima naših knjižara, na stolovima čitača, kritičara i recenzenata, koji uostalom nisu ni žalili truda i riječi da bi joj odali priznanje a da bi joj bio potreban još jedan prikaz, pa ma kako on pozitivan mogao biti.

Naročito ja ne bih imao u tom pogledu da dodam ništa posebno, jer sam se i prije iskazao kao ljubitelj njegove poezije i cijenio ga kao pjesnika, kad bi se sve trebalo odvijati u okvirima tekuće ocjene tekućih zbirki, naše tekuće poezije. Razlog da i ja pokušam da kažem o toj poeziji neku riječ, dakle, nije skriven u želji da se podrži, održi ili čak i produbi jedna već donesena pozitivna ocjena jednog značajnog ili u tokovima naše poezije uobičajenog događaja. Razlog za to da se i ja ovdje javljam leži u mome osobnom uvjerenju da se u ovom slučaju, kao i u nekim drugim događajima u našoj novijoj literaturi uostalom, krije za našu bosansku kulturu i literaturu izvanredan događaj, koji zahtijeva i izvanredni, to jest odgovarajući tretman.

Drugim riječima, uvjeren sam da se ova poezija, kao i neka druga djela novijeg vremena kod nas, mogu uspješno i pravedno ocjenjivati, i da im se može izdati odgovarajuće priznanje samo ako se ona promatraju u svjetlu svoje prave i najdublje uloge u duhovnom životu ovog naroda, to jest ako se ona ocjenjuju i promatraju sa stanovišta uspostavljanja i afirmacije njegove kulture, iskustva, to jest njegovog sopstvenog duha. Jedna poezija može biti vrijedna i značajna, a takve ocjene je već dobila poezija Maka Dizdara, ne po nekim apstraktnim, estetskim, literarno-poetskim vrijednostima koje bi bile predmetom hladne i neutralne estetske ekspertize, nego po spoju i jedinstvu tog općeg, univerzalnog, estetskog, poetskog i onog specifičnog što karakterizira iskustvo, kulturu, mentalitet, historiju, sudbinu, to jest uopće duh jednog naroda. Kao bosanska, ova poezija je prije svega određena svojim bosanskim duhom i u tome leži njena glavna vrijednost sa stanovišta Bosne.

Bosanski duh – bosanska literatura

Duh jednog naroda kao subjektivni izraz cjelokupnosti uvjeta njegovog života, i onog specifičnog odnosa prema životu koji konstituira narod, kao specifičnu povijesnu opstojnost, jest povijesna tvorevina i povijest je njegov pravi izvor i medij u kojem se on javlja. Narodni duh stoga i jest uvijek povijesni duh. Zbog toga se on najpotpunije i najsnažnije izražava u jeziku jednog naroda kao živom nosiocu povijesnog iskustva i načina doživljavanja svijeta i sudbine koji karakterizira taj narod, s jedne, i u filozofiji kao misaonom sabiralištu povijesnog iskustva kao zborištu njegovih općih odlika, s druge strane.

U svim drugim tvorevinama kulture ovaj duh se izražava samo parcijalno, to jest samo onda i kada te tvorevine, a najviše posredstvom jezika, bivaju u snažnom kontaktu s poviješću kao pravom osnovom života svakog naroda. Literatura uopće, a poezija posebno, samo je dijelom nosilac ovoga duha. I inače, ovaj duh je samo parcijalno prisutan u djelima duhovnog stvaranja jer kao totalitet on se otkriva u svim vidovima života. Kako mi nemamo svoje filozofije, to jest kako nismo stvorili osobeni filozofski duh, to bi izgledalo kao da nemamo ni narodnog duha uopće. Naš narodni duh se tako gubi u nacionalnom duhu, koji je definiran nacionalnim jezikom i nacionalnom literaturom, a ispoljava se u nacionalnoj povijesti. Ova konzekvenca historizma, što se tiče Bosne, dade se lijepo pokazati, a na mnogim primjerima i dokazati.

Identificirajući nacionalni i narodni duh, mi smo sveli naše povijesno iskustvo i naš narodni duh na nacionalno iskustvo, na iskustvo nacionalne povijesti, i nacionalni duh čiji je najpotpuniji izraz postala nacionalna književnost, u čiji horizont je tek kao pretpovijest ušao narodni jezik i narodni duh u cjelini. Primijenjen na Bosnu, ovaj model transformacije je bosansku književnost, po njenom duhu, definirao, kao nacionalnu književnost, a po tematskom i doživljajnom sadržaju kao regionalnu književnost. Ovakva redukcija bila je osnova daljnjih produbljenih redukcija koje su bosansku književnost priznavale samo kao srpsku ili hrvatsku književnost regionalnog obilježja. Književnost Bošnjaka bila je ili tumačena kao srpska ili hrvatska nacionalna književnost, ili je odbacivana kao strana, nacionalnom duhu tuđa, orijentalna. Spoljni medij nadvladao je tako unutarnji duh te književnosti, a način i uvjeti njenog nastojanja ograničili su njene unutarnje mogućnosti i odredili njene definicije u cjelini.

Pojam bosanska književnost primjenjivao se tako na djela srpske literature, kao što su djela npr. Kočića, Ćorovića, Šantića, Markovića, Jeftića, Palavestre, Andrića itd., i to prvenstveno kao obilježje njihove regionalne tematike i doživljajne karakteristike. Tako je taj pojam postao samo pomoćni pojam jedne nacionalne strukturne definicije, koja svoj korijen i mjesto ima na drugoj strani, a ne na ovom tlu i u dubinama povijesnog iskustva ovog naroda kao cjeline.

To je, međutim, bila i jedna nesumnjiva istina, jer ta djela i jesu djela srpske nacionalne literature, čiji se nacionalni duh iskazuje prije svega kao interpretacija bosanske povijesti i povijesnog iskustva bosanskog čovjeka sa stanovišta srpske nacionalne ideje, njene mitologije i interpretacije povijesti. Sličan slučaj je i s hrvatskom bosanskom literaturom mada je ova stjecajem okolnosti ostala manje istaknuta. Ovdje se razumljivo ne radi o tome da se podvrgavaju kritici ovakvi izvodi, jer nikakvoj kritici nema ovdje mjesta, jer se ovdje radi samo o pozitivnoj registraciji jednog stanja. Pitanje je ovdje jedino moguće, i ono se i postavlja samo kao pitanje o utjecajima i efektima te situacije na bosansku literaturu, koja bi mogla eventualno biti specifičan izraz bosanskog narodnog duha, njegove specifičnosti i samosvojnosti, ukoliko takav duh uopće postoji.

Eventualni negativni efekt ovog retrogradnog historizma identifikacije narodnog i nacionalnog duha, koji Bosnu razbija kao povijesno i duhovno a ne političko jedinstvo, može se podjednako očitovati ukazivanjem na eventualne momente toga duha, koji prevazilazi granice nacionalnog horizonta duhovnog doživljavanja, to jest na postojanje žive i prisutne dublje duhovne strukture i osnove našeg povijesnog iskustva nego što je ona nacionalna osnova.

Pošto se taj duh ne izražava u filozofiji, jer mi te nemamo, barem kao specifično naše duhovne tvorevine, a ni u jeziku, budući da je ovaj nacionalno definiran, te nije pogodan da u svojoj aktuelnosti jasno iskaže narodni duh, to mi ovoga moramo tražiti u tragovima, u elementima, u preostalim ostacima i relikvijama naše duhovne povijesti, u specifičnim karakteristikama našeg iskustva i načina doživljavanja govora, u eventualnim djelima koji te elemente u sebi sabiru i drže. Istraživanja takve vrste nisu, nažalost, u nas ni provedena, niti su u svojoj ideji, kao program, ili kao namjera, pretpostavljena i razvijena.

Postoji jedno saznanje, koje je više intuicija negoli jasna spoznaja, da je moguće u našoj hiljadugodišnjoj bosanskoj povijesti naći i pronaći ne samo ostatke nego i kompletna djela koja u sebi drže i skrivaju ovaj duh koji je Bosnu održao kao cjelinu, kao povijesnu opstojnost, kao riječ i misao, iza koje bi možda ležao i jedan duh. Možemo, dakle, govoriti o kamenčićima, elementima jedne cjeline, jednog mozaika, ali i oni nam mogu pomoći. Duhovna supstancija ne traži kvantitet da bi se prepoznavala i afirmirala. Ona je jedinstvo i cjelina i kao najsitniji i najmanji detalj.

Od tih djela, čuvara i nosilaca elemenata našeg duha i povijesnog iskustva, mi, što je paradoksalno, imamo i malo i mnogo. Malo prema onome što smo sve stvarali i mnogo prema onome što smo sve pustili da netragom nestane. To su u prvom redu naši stari gradovi, naša arhitektura, urbanizam, stećci i uopće sakralni spomenici, naše stare knjige, vez, odjeća, zanati, najzad naš način života uopće. Agresivni nacionalizmi, raznih vrsta, i dugo odsustvo stvarne bosanske pozicije doprinijeli su mnogo propadanju i razaranju kulturnog blaga bosanske provenijencije. No i to propadanje, ma koliko ono široko i obimno bilo, nije nas lišilo onoga što je sa stanovišta kulturne funkcije duhovnog naslijeđa najvažnije, to jest ono nas nije lišilo potrebe da držimo i uporno čuvamo svijest o Bosni i ono što Bosnu čini tako čudnom i neobičnom, da držimo i čuvamo bosanski duh. To je taj teški, gromadni, kameniti i goroviti duh velikana iz skaski, taj spori, uronjeni i zaronjeni u sebe zatvoreni duh čovjeka prirode. To je kontemplativni duh uronjavanja u ono što je bilo i prošlo, u vječno, iza granica prolaznog, u ono s one strane teškog, nestalnog i tegobnog ovozemaljskog zbivanja i zbitka.

To negiranje granica vremena i prostora kao uvjeta ljudskosti, to vječno tradicionalno i tradicionalističko bivanje kao čovjek, ljudi koji jesu, koji su bili i koji će biti, sve u jednom neprekinutom nizu. Taj duh škrte riječi i uzdržanog pokreta, škrte šare i blijede boje, lišen bogatstva i lepršavosti, lišen nijansa i kolorita, masivan, siguran, stalan, stanac, taj suzdržani i jedva negdje u prikrajku na kraju linije, u odsjaju boje, na rubu šare, na kraju misli, na izdancima loze, na skrivenim i prikrivenim mjestima, u minijaturi, i uopće u nevidjelu, čulno razigrani i pohotno životni duh, želja, čežnja i nagon.

To je duh posebnog bosanskog puritanizma, istjerivanja istine, preganjanja pravde, ispravnosti i časti, za što se sve gine, podjednako pod svim bajracima, koji su se ikada vili nad ovim našim gudurama i dolinama, a pod ovim našim teškim i maglovitim nebom. Zbog toga Bosna nikada nije bila podijeljena, razbijena i uništena kao cjelina, kao teritorij, kao tradicija, kao mentalitet i kao duh, ali istovremeno nije nikada ni bila jedna svjetovna, vojna i politička tvorevina, država, ili jedna jedinstvena partija. Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vučje, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje, i svaki bajrak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži uprkos drugom.

I tu nema nekog pravila. Feudalna vlastela protiv kralja, crkva protiv heretika, heretici protiv crkve i kralja, kralj protiv crkve, feudalaca i heretika. Turci protiv Bošnjaka, Bošnjaci protiv Turaka, oba protiv krsta, krst protiv nekrsta, kršćanin protiv kršćanina, ovaj protiv onoga, i onaj protiv ovoga itd. sve do naših dana. I teklo bi to i dan danas, da nismo jednom napokon shvatili da Bosna nije ničija do svoja i onoga koji u njoj živi i koji sa njom živi. Naizgled parcijalan i podijeljen, povijesni se duh bosanskog naroda počinje očitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i više nacija.

I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko-materijalnih i državnih pretpostavki zajedničkog života, dotle djeluju još uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i proglašavala je naslijeđem ove ili one države, ove ili one nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo s ovim išla je i jedna nacionalna i nacionalistička interpretacija bosanske kulture i bosanskog iskustva, to jest bosanskog duha, kao srpskog, hrvatskog, pravoslavnog, katoličkog, orijentalnog, muslimanskog itd. provincijalnog duha, koji svoj dignitet, smisao i vrijednost može imati i dobiti samo u punom spajanju sa svojim nacionalnim izvorom, s majkom maticom, središtem i ognjem nacionalne kulture.

Tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajišnike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski život vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i romanesknog.

Taj junak je uvijek signum posebnog, parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka, simbol tumača ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu više dijelila negoli mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovo počelo jednog zajedničkog osjećanja i životnog odnosa, što ga je Bosna mučno kroz hiljadu godina svoje teške povijesti stvarala. Ta literatura počinje sedamdesetih godina 19. stoljeća, da bi početkom 20. stoljeća dobila naročiti zamah u probuđenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora Kočića, Ćorovića…, a kulminirala kod Andrića, koji je njen najbolji i najveći predstavnik. Postignuvši najviši domet literature inspirirane nacionalnim duhom, Andrić je nužno u svome, po našem mišljenju najboljem, djelu Prokleta avlija univerzalizirao svoju viziju, koja počinje time gubiti parcijalnu nacionalnu, doživljajnu i duhovnu aromu i okvir, i javlja se kao njegova transcendencija.

(Sutra: Književnost Bosne i nemogućnost ostajanja u okvirima nacionalnog duha)

*** Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.