Zoran Radulović, autor hit knjige 'Teško je umrijeti u Sarajevu'

Jedan od knjižnih naslova koji je pobudio posebnu pažnju u posljednje vrijeme je "Teško je umrijeti u Sarajevu" , zbirka pripovijedaka i pjesama Zorana Radulovića. 

Književnost nije autorova primarna profesija, iako Zoran Radulović do sada ima već jednu objavljenu zbirku pjesama. Najnovija knjiga pobrala je nepodijeljene simpatije publike i kritike, prepoznajući autorov jednostavan, iskren i minimalistički stil pisanja kojim dočarava duboke emocije i živopisne slike. 

Izdavač knjige je redatelj Ademir Kenović, a pogovor je napisao Miljenko Jergović, inače autorov školski kolega iz sarajevske Prve gimnazije. 

"Njezinog pisca sam, naime, godinama, nekad davno, slušao kako priča. A u tom pričanju jednog šesnaestogodišnjaka s početka osamdesetih ne samo da je klica Radulovićevih pripovjedačkih strategija, nego je začuđujuće mnogo toga u njegovom tekstu ostalo onako živo, svježe i prisutno kako je bilo onda. Samo što je sve mnogo tmurnije, jer takva su vremena u svijetu, takve su posljedice naših razdomovljenja, a takva na koncu biva i svaka nenadana zrelost", napisao je Jergović u recenziji knjige "Teško je živjeti u Sarajevu.

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, autor Zoran Radulovć govori o nostalgiji odlaska i života na drugom kontinentu, o beskompromisnoj vezanosti i ljubavi prema Sarajevu. O razlozima njegovog odlaska u Kanadu pisao je u knjizi, a o  teškoćama razdvojenosti pitali smo ga na početku razgovora. 

Radiosarajevo.ba: Izjavili ste jednom da ste počeli pisati iz čiste muke? Da li vam je pisanje pomoglo da tu muku prebrodite ili ona i dalje traje?

Radulović: Priče su vrlo lične, skoro svaka proživljena i doživljena. Mnoge od njih su prilično tmurne, tako da je i pisanje istih bilo dosta mučno. Miljenko Jergović u svom kratkom osvrtu na ovu zbirku kaže za našu generaciju da smo predugo bili djeca da bismo se lako sada navikli da nam je pedeset i kusur i da smo prestari za ovaj svijet ovakav kakav je.

Zato se i ja često prepuštam memoriji da probudi uspavane uspomene. U tom smislu, pisanje mi je pomoglo da na neki način spasim djelić vlastite prošlosti, jer ovi što kontrolišu sadašnjost svim sredstivama pokusavaju je izbrisati. Realno postoji opasnost da ona jednostavno zauvijek nestane i izgubi se negdje u sarajevskoj magli koja postaje sve gušća.

Radiosarajevo.ba: U epizodama vaše knjige prepoznat će se i oni koji su preživjali rat i opsadu, ali i oni koji su iskusili sve izazove života daleko od Bosne. To otvara i ono redovno pitanje – ostati ili otići, odnosno možemo li uopće porediti tugu i sreću jednog ili drugog izbora. Kako Vi gledate na tu dilemu?

Radulović: Pa rekao bi da je to stvar ličnog izbora. Za mene je odlazak bio traumatičan i mislim da se to osjeti u mojim pričama. Dok god funkcioniše vodovod i kanalizacija u nekoj zemlji, znači da ona još uvijek postoji i da se treba boriti za nju. Mi se često uporeujemo sa visoko razvijenim zemljama poput Njemačke, Francuske, Norveške, ali prije nego li se neko odluči na put treba sagledati šta je to što mi imamo a oni nemaju. A imamo toliko toga.

Radiosarajevo.ba: A šta je onda vama bio taj okidač zbog kojeg ste odlučili da odete?

Radulović: U to vrijeme sam se poželio centralnog grijanja, a i čekala me jedna šinjorina u Zagrebu.

Radiosarajevo.ba: Kako danas izgleda vaš život u Kanadi? Koja sjećanja, koji detalji ili rutine su za vas bitni da sačuvate identitet, i uopće - kakav je to identitet?

Radulović: Po cijenu života odbijam piti filter kafu, a pogotovo u autu, ili iz plastične čaše. Hodam ulicama Halifaksa i trazim kafane koje liče na Oloman i Estradu. Izbjegavam ozloglašene lance brze ishrane. Sve sam pare potrosio na espresso aparate kako bih ujutro popio kafu kakvu si nekad mogao naručiti u Piramidi ili Dedanu. Pravim ajvar, sogan dolmu, tufahije i naravno svakodnevno pratim vaš portal.

Radiosarajevo.ba: Postoje li možda neke lijepe osobine trenutne Bosne koje prepoznajete iz vaše perspektive, a mi ih možda više nismo svjesni?

Radulović: Mislim da ste vi umorni pa ne primjećujete mnogo toga. Da bi se stekao objektivni sud o bilo kojem fenomenu potrebno se izmaći i pogledati ga onako malo sa strane. Čak i sa Sedrenika, Sarajevo izgleda puno bolje nego kad ste recimo na Otoci. Ja sam se bogme dobro udaljio pa mi Sarajevo i BiH izgledaju ljepše nego ikad.

Radiosarajevo.ba:  Kako je došlo do objavljivanja ove knjige i suradnje s izdavačem Ademirom Kenovićem?

Radulović:  Zahvaljujući društvenim mrežama, Kenović je pročitao moje priče i kao stari lisac dao mi veću podršku nego što zaslužujem. Zato se ova knjiga i pojavila u knjižarama.

Pretpostavljam da pisci pišu u nadi da to postane vrijedno nečije pažnje. Ja sam, kao sto rekoh u uvodu, sve ovo pisao iz čiste muke, eventualno za nekolicinu svojih prijatelja pa je iz tog razloga mozda i posebno to što sam primijećen na takav način.